Suprotno dosadašnjoj praksi, pozicija ministra pravosuđa u aktualnoj se Vladi pokazuje neočekivano užarenom. Tek što je Orsat Miljenić riješio nepotrebnu zavrzlamu s Lex Perković i eliminirao opasnost od mogućih nepoželjnih reperkusija, otvaraju se drugi užareni problemi. Zakon o predstečajnoj nagodbi našao se na meti žestokih kritika. Suci javno šibaju po aktualnoj vlasti i bune se protiv zakona. Na čelu Državnog odvjetništva dolazi do važne smjene. Skoro da je i ministar Miljenić dobio prekomandu. Ali, on je ponudu da preuzme DORH, ponudu koju ne želi potvrditi, pametno odbio i tako Vladu spasio od opravdanih kritika.
Svjedoci smo zanimljivog fenomena da pojedini suci neke zakone ocjenjuju lošima i impliciraju da ih neće provodit i. Mogu li suci sami odlučivati o tome hoće li poštovati zakone ili ne?
- Zadaća je sudbene vlasti provoditi zakon. Zakone donosi Sabor, a o eventualnoj ustavnosti ili neustavnosti odlučuje Ustavni sud. Sud ima pravo zatražiti ocjenu ustavnosti pojedinih zakonskih odredbi i tu priča završava. Takva podjela vlasti jedini je jamac demokratskog funkcioniranja društva. Sve ostalo vodi raspadu sustava. Ako neki sudac sebi uzima pravo da ne provodi zakon, znači li to da se tako možemo ponašati i prema sudskim odlukama? Da ih po vlastitom nahođenju možemo poštovati ili ne? Naravno da je to nedopustivo.
Zašto se događa takva javna opstrukcija zakona? I prije je bilo loših zakona pa suci svejedno nisu sebi uzimali za pravo da krše ustavnopravni poredak.
- Nemam problem s tim da se neki zakon ili potez Ministarstva problematiziraju, dapače, ali dok je na snazi, zakon se mora provoditi. Istodobno, legitimno je imati političke ambicije, u čemu ni suci nisu izuzetak. Ali, tko ima političke ambicije, neka ide u politiku, na izbore. Apsurdno je da se, s jedne strane, traži da rad sudaca i sudačke odluke nitko ne smije komentirati, a s druge strane, da suci sebi uzimaju za pravo javno i politički komentirati sve ostale.
Govore li takvi izleti nekih sudaca u politiku o nemoći izvršne vlasti?
- Nemoći u odnosu na što? Sudbenu vlast? Sudbena je vlast neovisna i samostalna i takva će ostati. Za incidentne slučajeve postoji kodeks sudačke etike i stvar je isključivo sudbene vlasti da se pobrine za njegovo poštivanje.
Znači li to da ne biste ulazili ni u ocjenjivanje stanja u pravosuđu?
- Stanje u pravosuđu svakako je bolje nego što je nekad bilo i kontinuirano se popravlja. Popravlja se u prvom redu radom i zalaganjem onih koji u njemu rade. Ali da je savršeno, nije. Dok mi kao država plaćamo više od 30 milijuna kuna naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, ne možemo biti zadovoljni stanjem u pravosuđu.
Gdje su slabe točke?
- Najveći su problemi prvenstveno organizacijske prirode. S jedne strane, Hrvatska je po broju sudaca per capita na drugome mjestu u Europi. S druge strane, prvostupanjski nam postupci traju gotovo dvostruko dulje od prosjeka u Vijeću Europe. Ako je u sustavu dovoljno ljudi i ako nam je zakonodavni okvir više-manje usklađen s EU, zašto onda postupci tako dugo traju? Zašto, na primjer, na zagrebačkom Općinskom građanskom sudu, koji je najveći u državi, za prosječan predmet trebaju oko 1500 dana rada, a hrvatski je prosjek oko 450 dana? Ali, to je pitanje na koje sudbena vlast mora naći dobar odgovor. Nakon što je dobila neovisnost, mora preuzeti i punu odgovornost za svoj rad.
Najavili ste reformu mreže sudova. Ispočetka se činilo da sve ide glatko, ali sve se više lokalnih sredina buni?
- Dva su problema. Jedan je Zagreb jer zahtijeva najviše priprema za novu organizaciju. Očekujem maksimalnu kooperativnost u reorganizaciji zagrebačkog Građanskog suda kako se ni u Zagrebu pravda ne bi čekala četverostruko dulje nego u ostatku države. Drugi je problem u nekim lokalnim zajednicama koje smatraju da će novim ustrojem nešto izgubiti. A neće. Građanima se situacija mijenja samo nabolje. I dalje će obavljati svoje poslove na istim mjestima gdje i dosad, samo će možda ploče na ustanovama biti drugačije.
Gdje su onda uštede?
- Financijske će uštede biti dugoročne. Ako skratimo trajanje postupka na onaj prosjek Vijeća Europe o kojemu sam govorio, a skratit ćemo ga, onda će samo na zateznim kamatama zbog trajanja sudskog postupka građani uštedjeti oko dvije milijarde kuna. Inače, u pravosuđu nema velikog prostora za rezove. Pogledate li strukturu našeg proračuna, možemo štedjeti samo na plaćama.
Planira li se smanjenje placa za suce? Koja je vaša plaća u sustavu pravosuđa?
- Moja je plaća odlična za hrvatske prilike, ali nije ni među prvih 150 u sustavu pravosuđa. Osnovice za sudačku plaću veće su za oko pet posto od onih za državne dužnosnike. Razmišljali smo o ujednačavanju, ali zaključili smo da bi štete mogle biti veće od ušteda. Htjeli smo našu sudbenu vlast sačuvati kao solidno plaćenu. Jer zaista, čak i u usporedbi s drugim europskim zemljama, naši suci i državni odvjetnici solidno zarađuju. Ako generalno bude smanjivanja plaća, naravno da će se i na njih odnositi, ali startnu razliku u osnovicama ne planiramo izjednačavati.
Centralni obračun plaća, novouvedeni COP,u nekim je sektorima otkrio vrlo zanimljive podatke. Ima li iznenađenja i u pravosuđu?
- Primijetili smo vrlo zanimljive podatke oko plaćanja dežurstava. U prošloj smo godini za dežurstva u državnim odvjetništvima i sudovima isplatili gotovo deset milijuna kuna. Apsurdno je da se samo 15 posto od toga odnosilo na aktivna dežurstva. Sva ostala bila su pasivna.
Što su pasivna dežurstva?
- Kad morate biti dostupni, uz mobitel. Na županijskim sudovima samo je dva posto aktivnih dežurstava. A pojedincima je na ime pasivnog dežurstva mjesečno isplaćivano i desetak tisuća kuna bruto. Da apsurd bude potpun, neki od njih nisu imali niti jedno jedino aktivno dežurstvo. Nakon analize svih podataka koje će nam COP omogućiti, slijedi promjena nekih dosadašnjih pravilnika.
Smjena glavnog državnog odvjetnika,odnosno nedavanje četvrtog mandata Mladenu Bajiću? Je li jedini razlog za promjenu na čelu DORH-a to što je Bajić već odradio tri mandata?
- Mislim da bi 16 godina na mjestu glavnog državnog odvjetnika bilo predugo, pa i za uspješnog glavnog državnog odvjetnika kao što je Bajić. Razmišljamo o promjeni zakona kojom bi se ograničilo trajanje mandata. Moguće je ići na varijantu europskog tužitelja s jednim mandatom od osam godina. Ili produljiti mandat na šest godina. Ili ostati na četverogodišnjem mandatu, s mogućnošću jednog ponavljanja.
Dinko Cvitan nije bio ni jedini, ni prvi kandidat za Bajićevo mjesto.
- Vlada je kao svog kandidata predložila gospodina Dinka Cvitana, i to je sve što o tome imam reći.
Javno se spekuliralo i vašim imenom?
- O spekulacijama ne bih.
Koliko je bilo kandidata?
- O tome neću govoriti. Ali, recimo da je bilo dovoljno onih koji su aspirirali na funkciju glavnog državnog odvjetnika.
Ali bilo je i nekih koji su odbili?
- Razumijem vaše zanimanje, ali...
Kao što premijer Milanović kaže, bitni su procesi, a ne cilj, pa se tako zanimamo i za proces odabira Bajićeva nasljednika.
- Vlada stoji iza svog kandidata i tu priča završava.
Premijer je,govoreći o Mladenu Bajiću, rekao da je prije četiri-pet godina imao nekih primjedbi na njegov rad, ali da su te stvari sada nebitne. Ocjena Bajićeva rada iz vaše perspektive?
- Rad Mladena Bajića imao sam priliku vidjeti kroz prizmu građanina i u posljednje dvije godine kao ministar pravosuđa. Pozitivnije ga ocjenjujem kao ministar. Kao građanin, često se pitate zašto nešto ne ide brže ili dublje i skloni ste kritici. Na ministarskoj poziciji bolje vidite realnost. Ključno je da su za postupanje državnog odvjetnika relevantni jedino pribavljeni dokazi. Bez njih, ništa se ne može postići. A što se suradnje s Bajićem tiče, mogu reći da smo odlično surađivali.
Kakve se promjene predviđaju u Zakonu o predstečajnim postupcima? Daje se veća važnost uključenosti sudbene vlasti u postizanje nagodbi?
- Da razbijemo neke mistifikacije! U posljednje se vrijeme pokušava tvrditi da su, za razliku od predstečajnih nagodbi, koje se etiketiraju kao katastrofa i pljačka, stečajni postupci bili mnogo bolje, gotovo idealno rješenje. Ali, podaci govore suprotno. Prema studiji Svjetske banice, Hrvatska je bila oko 100. mjesta po lakoći i brzini provođenja stečajnih postupaka. Prema istom izvoru, stupanj naplate potraživanja je samo tridesetak posto. Za radnička potraživanja još i manji, jedva desetak posto. Mislim da su bila tek dva uspješna stečaja s restrukturiranjem, Pevec i Tisak. Stotinjak stečajnih postupaka traje dulje od deset godina. To je stvarnost koju smo zatekli. Istodobno se postavilo pitanje 54 tisuće privrednih subjekata u blokadi duljoj od godinu dana, više od 40 milijardi kuna nelikvidnosti, preko 200 tisuća radnika kojima nisu plaćeni doprinosi. Trebalo je hitno nešto napraviti. Pokrenuli smo predstečajne nagodbe, koje daju rezultate. Model je već doživio određene modifikacije, još će ih biti, ali nećemo ga ukidati. Uostalom, predstečajna nagodba postoji u većini europskih zemalja.
Ali, sudac Kolakušić, koji se pretvorio u glavnog borca protiv predstečajnih nagodbi, tvrdi da sličan model postoji samo u Srbiji?
- Ako je to izjavio, ne znam odakle mu taj podatak. Predstečajna nagodba u različitim modelima postoji u petnaestak europskih zemalja, među kojima su i Njemačka, Austrija, Francuska, Britanija, Nizozemska, Poljska, Slovenija... Naš će model doživjeti određene prilagodbe. Vjerojatno ćemo dosadašnji upravni postupak, što je bio zahtjev ubrzavanja procesa, prebaciti u sferu sudskog postupka. Prema modelu na kojem radimo, sud bi trebao biti uključen od početka do kraja svake predstečajne nagodbe. Ali, predviđamo ugraditi neke osigurače kako bi postupak i dalje ostao brz i učinkovit kao i dosad. Uspoređivati dokazano loš stečajni postupale s predstečajnim nagodbama nezahvalno je i pogrešno. Pokazalo se da su najgori stečajevi pokrenuti kako bi vrijedne nekretnine za minimalni novac promijenile vlasnike.
Govorite o stečajnoj mafiji?
- Neću govoriti 0 mafiji, ali posljedice dosadašnje stečajne politike na svojoj su koži osjetile stotine tisuća radnika.
Predstečajne nagodbe su izmišljene zato što nisu funkcionirale institucije sustava. Zar nije bilo logičnije učiniti institucije funkcionirajućim?
- Predstečajne nagodbe nisu izmišljene. Problem je bio u brzini, a ubrzanje postupka najlakše je bilo postići odabranim zakonskim modelom.
Kad izlazite s dorađenim modelom?
- Ništa ne gori! Zakon će se raditi u miru.
Odlazi li ministar Linić iz Vlade?
- Upravo sam s Linićem dogovorio neke sastanke. Normalno funkcioniramo.
To je otprilike kao odgovor premijera Milanovića: Svi moji ministri imaju moju podršku, dok su ministri.
- Na pitanje o ministru Liniću već sam odgovorio.
Zakon o zviždačima?
- Moramo raditi na statusu zviždača, koji često po cijenu vlastitih žrtava ukazuju na kriminalne pojave ili sprečavaju štete. Takve osobe moraju biti zaštićene. Naše je zakonodavstvo u tom pogledu u europskim okvirima,ali pokazuje se da to nije dovoljno. Mislim da je najvažnija izgradnja drugačije društvene klime kako bi se tim ljudima maksimalno zaštitio integritet i pružilo poštovanje i satisfakcija. No, ideje da zviždači dobiju status branitelja i beneficirani radni staž meni su apsurdne.
U ponedjeljak u Haagu počinje proces u tužbi Hrvatske protiv Srbije i obratno. Što očekujete?
- Tužba za genocid protiv Srbije jedna je od rijetkih točaka konsenzusa gotovo svih političkih stranaka. Na toj su tužbi aktivno radile sve hrvatske vlade od 1999., kada je inicirana, pa sve do danas.
Na čemu počiva taj konsenzus? Na strahu od javnosti? Na strahu od stigme nedomoljubnosti?
- Neću ulaziti u motive i razloge onih koji su tužbu pokrenuli. Ali moram podsjetiti da u to vrijeme još uopće nije bilo odgovarajuće sudske prakse. Danas se, recimo, zna da BiH u svojoj tužbi protiv Srbije nije uspjela, što daje određenu perspektivu i u odnosu na naš predmet. Ali, činjenica je da u hrvatskoj javnosti još uvijek postoji duboka frustracija ratnim događanjima. Mislim da je riječ o opravdanoj frustraciji radom Haaškog tribunala koji, na primjer, za zločine počinjene u Vukovaru nije postavio pitanje odgovornosti niti jedne osobe iz vrha JNA. Očekujem da se na najbolji mogući način, pred sudom, prikaže naš stav o tome što se u ratu u Hrvatskoj zapravo dogodilo i koga smatramo odgovornim. Ovaj postupale u tom je smislu vrsta povijesne rekapitulacije. A na sudu je da utvrdi je li bilo elemenata genocida, odnosno je li dokazana veza sa Srbijom ih nije. Nakon što je u taj posao toliko investirano, dužni smo ga završiti na najbolji mogući način.
Koliko će nas to otprilike stajati?
- Mnogo.
Zašto se ti podaci taje?
- Kao kod svakog sudskog postupka: ne želite drugoj strani otkrivati svoju taktiku. Objavljivanje koliko smo i na što potrošili - i još uvijek trošimo - olakšalo bi posao onima koje tužimo. Pričekajmo, sve će biti objavljeno!
razgovarala: Jelena Lovrić
Vijesti iz medija
