Reforme nacionalnog sustava gospodarenja otpadom trenutno su vjerojatno najvažniji reformski proces koji se u Hrvatskoj događa. Da bi zadovoljili standarde Europske unije hrvatski građani vrlo skoro morat će u značajnoj mjeri promijeniti svoje ustaljene životne navike. Svaka takva promjena načina razmišljanja uvijek je iznimno kompleksna, a u slučaju reforme sustava gospodarenja otpadom situacija je dodatno zakomplicirana obvezom izgradnje potrebne infrastrukture.
Kontinuirano naglašavate kako problematici gospodarenja otpada treba pristupiti kao gospodarskom pitanju. Nije li to malo čudan stav za čovjeka koji vodi resor zaštite okoliša?
- Pitanje ekologije je i pitanje ekonomije. To su dva nerazdvojna termina i tako ih treba tretirati. Kad govorimo o gospodarenju otpadom uglavnom razgovaramo o pitanju higijene. Dakle, rješavanje problema otpada je zbrinjavanje predmeta, materijala i stvari koje nam više ne trebaju, ali na način da to ne šteti našoj kvaliteti života. Na toj bazičnoj razini to je nedvojbeno pitanje osnovne životne higijene, pa ako baš hoćete i osnovnih životnih uvjeta. No, istovremeno, na široj razini, evidentno je da se danas naš otpad sastoji od cijelog niza korisnih stvari i sirovina. Dakle, više ne govorimo o gospodarenju otpadom, već gospodarenju sirovinama. A te sirovine, u suštini, se ne razlikuju od bilo kojeg drugog sirovinskog resursa kojeg imamo. Imaju svoju ekonomsku vrijednost, a njihovim iskorištavanjem ostvaruje se gospodarska konjuktura. Eto zato otpad i treba tretirati kao gospodarsko pitanje.
Nisu li teze o postizanju gospodarskog rasta temeljem boljeg gospodarenja otpadom ipak pomalo preuveličane?
- Apsolutno nisu. Dapače, takvi zaključci već su dokazani u brojnim europskim zemljama i postoje mjerljivi rezultati pozitivnih gospodarskih efekata uspostave cjelovitog sustava gospodarenja otpadom.
I kakvi su ti rezultati?
- Zapravo je proračun vrlo jednostavan. Europska iskustva pokazuju kako svaka tona otpada koju dugoročno s tradicionalnih odlagališta skrenemo prema drugim tokovima i sekundarnoj oporabi, bilo kroz reciklažu ili energetiku, stvara radna mjesta. U kontekstu Hrvatske to znači da bismo tijekom narednih šest godina, ispunjavajući obveze o stupnju razvoja sustava gospodarenja otpadom u ovom sektoru broj zaposlenih trebao biti udvostručen s današnjih 6 tisuća na 12 tisuća zaposlenih. Vjerujem kako nema potrebe u današnjem ekonomskom trenutku u Hrvatskoj pojašnjavati vrijednost stvaranja novih tisuću radnih mjesta u prosjeku svake godine do kraja desetljeća, no to je tek dio ekonomskih benefita koji će proizaći iz novog sustava koji će dovesti do višestruko većeg stupnja izdvajanja korisnih sirovina koje danas u najvećoj mjeri bacamo.
Kolika je vrijednost tih sirovina?
- Potpuno preciznu brojku nemoguće je izračunati, no prema nekim svjetskim standardima računamo kako je u zadnjih deset godina vrijednost sirovina odloženih na deponije iznosila oko pet milijardi kuna. Za usporedbu, to je ekvivalent iznosu koji će Hrvatska povući iz EU fondova za projekte u gospodarenju otpadom.
Kako će se sirovine u budućnosti izdvajati?
- Naš sustav temelji se na više svojevrsnih stepenica. To je takozvani red prvenstva u postupanju s otpadom. Prva je smanjenje nastanka otpada još u fazi dizajna proizvoda, gdje se na taj način želi dugoročno smanjiti ukupna količina otpada pametnijim korištenjem sirovina za proizvodnju roba i dobara iz čijeg svakodnevnog korištenja otpad nastaje i razmišljanjem o tome što će od proizvoda ostati kad završi životni ciklus i kako će se to zbrinuti. Druga je tzv. re-use koncept, gdje se pokušava poticati koncept višekratnog korištenja roba i dobara. Primjerice, imate stari mobitel. Za vas je on smeće, ali za mene je možda, nakon preuređenja, uređaj za korištenje. Treća stepenica je recikliranje primarno izdvojenih korisnih sirovina iz otpada. Ostatak zatim ide na biološku i mehaničku obradu, dobiva se gorivo iz otpada i u sljedećoj stepenici se koristi u energetske svrhe. Tek na kraju i tek vrlo mali ostatak - potpuno inertiziran i bezopasan - se deponira.
Ipak, postoji više modela cjelovitih sustava gospodarenja otpadom. Zašto se Hrvatska odlučila baš za ovakav?
- Istina je, postoji cijeli niz modela. Mi, nažalost, dosad nismo imali sustav, a gospodarenje otpadom bilo je u potpunosti prepušteno tržištu bez valjane regulacije. Do čega je to dovelo? Prvenstveno do toga da imamo pojedine tokove otpada koji su devijantni i gdje su se počeli stvarati ekstraprofiti na račun građana. Takve anomalije više nećemo tolerirati, a jedini način da ih eliminiramo je da uspostavimo cjeloviti sustav. Svaka država stvara sustav kakav najviše odgovara njezinim potrebama, okolnostima i mentalitetu, ali dakako poštujući osnovne postulate zakonitosti postupanja s otpadom. Treba tu biti jasan: savršeni sustav ne postoji. Svaki ima prednosti i mane, pa tako će sigurno biti i određenih dijelova našeg sustava koji ćemo s vremenom morati mijenjati. Također, svjestan sam da ima onih koji smatraju da su neke stvari trebale biti učinjene drukčije, no mi nemamo luksuz da u beskraj preispitujemo svoje odluke. Napravili smo izbor temeljem znanstveno utemeljenih spoznaja i kriterija i sad ga se trebamo držati. Godinama nismo radili ništa po pitanju otpada i sad smo u situaciji da trebamo cijeli sustav graditi praktički od nule i to u vremenskom tjesnacu. Dakle, nemamo vremena za oklijevanje.
Spomenuli ste energetsku oporabu otpada. U široj javnosti postoji ozbiljan zazor prema takvim idejama?
- U najvećoj mjeri to je zato što dosad niti struka, niti znanost, niti politika nije imala hrabrosti ljudima objasniti kako stvari stoje. Dakle, mi moramo koristiti primjere dobre prakse iz zemalja koje su ovom pogledu naprednije od nas, a energetska oporaba otpada je dio te prakse. Svi mi danas zaboravljamo da je do prije nekoliko desetaka godina u Hrvatskoj bilo uobičajeno da kućanstva sama pale svoj komunalni otpad, a kasnije se u, uglavnom, nekontroliranim uvjetima zakopavao u zemlju. Oba ta način zbrinjavanja otpada i ekološki i zdravstveno su puno štetniji od energetskog tretiranja otpada u kontroliranim uvjetima modernog postrojenja temeljnog na najvišim ekološkim standardima.
Ipak, građani su nepovjerljivi prema takvim standardima.
- Kažem, to je u najvećoj mjeri posljedica loše informiranosti, no građanima se moraju predočiti činjenice kako bi shvatiti da tu nema opasnosti, ali u konačnici niti izbora. Svatko tko tvrdi da se cjeloviti sustav gospodarenja otpadom može biti ustrojen bez energetske komponente obmanjuje građane. Dapače, u ovom trenutku Europska komisija upravo ide s prijedlogom da se zabrani odlaganje bilo kakvog otpada koji ima određenu razinu energetske vrijednosti. Dakle, komponenta s određenom razinom energetske vrijednosti će se morati energetski oporabiti. Hoće li to biti kroz proizvodnju alternativnog goriva koje se onda koristi u cementnoj i drugim vrstama industrije ili kroz direktnu energetsku oporabu, stvar je odabira svake zemlje i strukture njene industrije.
Nije li moguće tu komponentu naprosto izvesti u neku treću zemlju?
- Moguće je, no morate znati da su u poslu gospodarenja otpadom logistički troškovi, odnosno troškovi prijevoza, iznimno značajna komponenta u konačnoj cijeni obrade otpada, iznose otprilike 40 posto. Upravo zato, intencija je da se otpad tretira i zbrinjava što je bliže njegovom mjestu nastanka. U slučaju izvoza goriva iz otpada, ukoliko kupac ne bi bio u jednoj od susjednih zemalja, cijena transporta nadmašila bi cijenu goriva, što pak znači da bi cijena koštanja obrade bila povećana, a cijena komunalne usluge za građane i tvrtke bi porasla. Da ne govorimo o dodatnom onečišćenju zraka zbog prijevoza. S druge strane, postrojenja u Hrvatskoj znače i radna mjesta u Hrvatskoj. Dakle, opet je pitanje ekonomske isplativosti i održivosti.
Spominjete načelo blizine. Neki eksperti smatraju da je to načelo trebalo poštivati i prilikom odluke o gradnji regionalnih centara za gospodarenje otpadom, te da se trebalo ići u smjeru razvoja manjih postrojenja u samim gradovima i općinama.
- Svaki regionalni centar razvija se u skladu s procedurom. To znači da je za svakog izrađena studija isplativosti u kojoj se analiziraju svi ekonomski aspekti poslovanja od logističkih troškova do izbora tehnologije. Ne može se generalizirati. Ovakav pristup s regionalnim centrima u Europi je dobro poznat i ima rezultate. Odlučili smo se za njega i, kako sam već rekao, mislim da više nema vremena za bilo kakve revizije. Dakle, imamo strategiju i idemo je realizirati. Mi u ovom trenutku 92 posto otpada odlažemo na deponijima. Svaki postotni bod smanjenja te brojke je veliki korak naprijed za nas. Mi, naprosto, više nemamo vremena preispitivati se. To smo vrijeme, u zadnjih deset godina nečinjenja, nepovratno izgubili.
Ipak, stječe se dojam kako je princip regionalizacije smišljen s namjerom da se cijela priča ipak okrupni i smanji dio odgovornosti lokalne samouprave koja često nije poznata po efikasnosti i brzini.
- Ne bih rekao da je to tako. Upravo suprotno, za uspostavu sustava svi imamo svoj dio odgovornosti. Do 2018. mi moramo prestati odlagati otpad na deponijima. Lokalne zajednice tu imaju najveću ulogu zato što one najbolje poznaju svoje lokalne okolnosti i temeljem tih znanja najbolje i najefikasnije mogu organizirati sustav primarne selekcije otpada koji im odgovara. Dakako, tu nisu sami, mi ćemo ima dati i stručnu i financijsku pomoć. Kolika je ta financijska pomoć i tko ima pravo na nju? Sva društva koja se bave prikupljanjem komunalnog otpada za potrebe uvođenja sustava primarne selekcije otpada mogu od Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost dobiti sufinanciranje u iznosu do 80 posto vrijednosti projekta. Za neke korake poput pripreme dokumentacije u 100%. Zbog toga, iako živimo u financijski vrlo izazovnim vremenima, nitko nema pravo tvrditi kako zbog nedostatka novca nije uspio ispuniti svoje obveze. Dakle, ako netko to ne učini, radit se isključivo o neznanju ili indolenciji. No, mislim da to neće biti slučaj. Dosadašnji rezultati vrlo su dobri.
Kakvi su rezultati?
- Samo u drugoj polovici prošle godine 140 gradova i općina je krenulo u proces uvođenja sustava primarne selekcije otpada. Dobili smo 184 zahtjeva za sufinanciranje a u istom razdoblju, godinu ranije, bilo je tek deset zahtjeva. Što nam to govori? To nam govori da se lokalna samouprava ipak probudila i da smo svi skupa shvatili da više ne smijemo gurati smeće pod tepih - doslovno i preneseno.
To je možda shvatilo ovih 140 gradova i općina, no postoji još uvijek i cijeli niz onih koji kasne s pripremama, a u par slučajeva reagiralo je i ministarstvo zatvarajući postojeća odlagališta.
- Gledajte, oni koji dosad nisu shvatili, morat će shvatiti vrlo brzo. Više nema bježanja od problema i zakapanja otpada pod zemlju. To je stav ovog ministarstva i tu nećemo popustiti. Nekontroliranim odlaganjem smeća mi ustvari uništavamo životnu kvalitetu i standard budućih generacija. Svakom tonom odloženog smeća na deponiju mi živimo na račun svoje djece. Svako to odlagalište morat će biti sanirano, a kad je sanirano prolaziti kroz proces monitoringa. Najnovija istraživanje pokazuju kako se potpuna inertnost saniranog odlagališta postiže tek nakon sto godina, a do onda je potrebno provoditi monitoring. Tko će to platiti? Pa naša djeca, unuci, praunuci...
Neki mediji spekuliraju da se politikom zavaranja lokalnih deponija pogoduje pojedinim privatnim poduzetnicima koji preuzimaju poslove odvoza otpada u tim sredinama, te da na taj način dolazi do odljeva javnog novca u privatne džepove?
- Mi uvodimo red i gradimo sustav. Taj posao nemoguće je provesti bez da se nekome stane na žulj i prekine već uhodane poslove koji su bili lukrativni, ali nisu bili utemeljeni na ekološkim i zakonski određenim postulatima. Tu će uvijek biti vike i halabuke, teorija zavjere i ne znam čega, no oko toga se ne treba previše uzrujavati. Mi samo dosljedno provodimo zakon. Krajnji cilj je da što manja količina otpada završi na deponiju, te da se što veća količina korisnih sirovina prikupi i obradi. Da, takav sustav će generirati brojne poslovne prilike i da, netko će od njega ostvariti profit. U tome ne vidim nikakav problem ako je sve transparentno, po zakonu i po poštenim tržišnim principima, upravo suprotno, to i želimo postići.
Je li gospodarenje otpadom visokoprofitabilna djelatnost?
- Dužnost je Ministarstva samo da osigura jednake tržišne uvjete za sve. Mi smo dosad imali slučaj da u sustavu prikupljanja pojedinih sekundarnih sirovina pola prometa bude u sivoj zoni. Toga više neće biti, sva plaćanja u budućnosti će se ostvarivati preko žiro računa, svi porezi i davanja državi će se plaćati, a ekstraprofitima je odzvonilo. To su nova pravila igre, a onima koji će igrati u skladu s njima želim što više posla i sto više dobiti. Oni koji su efikasniji, kvalitetnije će zaraditi više, no, više nećemo dopustiti da se pojedinci bogate na račun nereda koji vlada u sustavu gospodarenja otpadom. Mnogima to neće odgovarati, ali mi od te misije nećemo odstupiti ni milimetra.
Razgovarao: Marko Biočina
Vijesti iz medija
