Potpredsjednica Vlade Milanka Opačić i Ministarstvo socijalne politike i mladih, kojem je na čelu, bili su protekla tri dana u Dubrovniku domaćini izvještajne konferencije Vijeća Europe o provedbi Strategije za prava djeteta u razdoblju od 2012. do 2015. No, Hrvatska se nije mogla pohvaliti takvim dokumentom: jedna je do rijetkih zemalja koja nije napravila Nacionalnu strategiju za prava djece. Postojeća je istekla 2012., a nova nije napravljena.
- Strategija je gotova ovih dana i bit će puštena u javnu raspravu. Ciljano smo donošenje uskladili s održavanjem konferencije u Dubrovniku da bismo zaključke Vijeća Europe mogli implementirati u završni dokument Nacionalne strategije za djecu koja će biti predstavljena javnosti. Često smo imali strategije koje se nisu provodile niti su se mogle provoditi jer su bile nerealne. Strategije su obično važan putokaz, ali ako ne postoje, to ne znači da se ništa ne radi. Po onome što sam vidjela i čula na konferenciji, jako sam zadovoljna i mogu reći da je Hrvatska u samom vrhu europskih zemalja po zaštiti prava djece. Zanimljivo je kako smo i u Dubrovniku dobili pohvale stručnjaka i političara iz Europe u području zaštite djece, a na domaćem terenu doživljavamo osporavanja i sumnje bez obzira na konkretna postignuća.
U kojim područjima?
-U zaštiti zlostavljane djece, ulaganju u usavršavanje stručnjaka za rad s djecom, uvođenjem novih instituta za zaštitu prava djece poput posebnih zastupnika za zastupanje djece u sudskim postupcima, ali i izvan njih. Upravo je prije tri dana dodijeljeno 39 novih certifikata za osobe koje će u koordinaciji s DORH-om osigurati da se maloljetni počinitelji kaznenih djela ne kriminaliziraju, nego da im se pruži druga šansa u životu kroz institut izvansudske nagodbe. Fokus cijelog Obiteljskog zakona je usmjeren na zaštitu dobrobiti djece. Ovdje ističem da su do sada u središtu brakorazvodnog postupka bili partnerski odnosi roditelja, a ne dobrobit djeteta. No, i dalje se borimo s problemima s kojima se bori i ostatak Europe koju je zahvatila ekonomska kriza. O tome se i na konferenciji najviše govorilo.
U RH raste siromaštvo među djecom, govori se i o gladnoj djeci kojima je školski obrok jedini u danu. Što Strategija za borbu protiv siromaštva predviđa u ovom području?
- Strategija je dugoročni dokument i temelji se prije svega na obrazovanju i cjeloživotnom učenju. I zato namjeravamo uložiti znatnija sredstva u obrazovanje djece, ponajprije povećanjem stipendija za školovanje. I, naravno, otvaranjem radnih mjesta. Osiguravanje posla jedina je učinkovita strategija borbe protiv siromaštva.
Kako to namjeravate postići? Nezaposlenost je rekordna, a Vlada je ukinula sredstva za sve mjere aktivne politike zapošljavanja?
- Vlada ih nije ukinula, samo ih u ovom trenutku ne može dalje razvijati. Na temelju te mjere sada radi 19.000 mladih, iako smo u početku pretrpjeli puno kritika i napada zbog te mjere. Veliki dio tako zaposlenih mladih dobio je stalni posao, i to u realnom sektoru. Tim mladima se ništa ne obustavlja, a novi se zahtjevi ne primaju samo u razdoblju dok se ne osigura novac iz EU u sklopu Garancije za mlade, što očekujemo tijekom lipnja.
Tim će se novcem moći ponovno pokrenuti tzv. volontiranje mladih, ali što je sa svim drugim mjerama koje su ukinute: stručno osposobljavanje, javni radovi, potpore za osobe s invaliditetom?
-Nije točno da novac iz EU u sklopu Garancije za mlade nije namijenjen za stručno osposobljavanje. A sredstva za provedbu javnih radova i potpore za osobe s invaliditetom su osigurana u državnom proračunu. Svake godine povećavamo iznose za potrebe osoba s invaliditetom i proširujemo usluge. Na godišnjoj razini izdvajamo više od 60 milijuna kuna za osobe s invaliditetom.
Kriza se dramatično odrazila i na demografiju: pada broj rođene djece i vjenčanja, a raste broj razvoda. Hrvatska nema nikakvu obiteljsku politiku.
- Ti su podaci bili loši i kad smo imali dokument, odnosno obiteljsku politiku. Realnost je da nemamo novca i da ne želimo širiti šarene laži. Realnost se može promijeniti samo konkretnim mjerama, pri čemu se opet vraćamo na sigurnost posla, koja je važna, a iznimno su bitni i servisi pomoći roditeljima, kao primjerice dadilje. Bez obzira na sve, dijete je prije svega izbor pojedinca.
Koliko se dadilja u godinu dana, koliko postoji Zakon, registriralo?
- Ministarstvo socijalne politike i mladih je napravilo važan iskorak pravnim reguliranjem djelatnosti dadilje. Još ih je malo, pet registriranih, a 20 u postupku registracije. No, iako smo maksimalno smanjili davanja za otvaranje obrta, i dalje većina radi na crno. Polako do svijesti ljudi dolazi da rad na crno ne može biti društveno prihvatljivo ponašanje. Njihov bi rad trebale sufinancirati jedinice lokalne samouprave na način na koji to čine za vrtiće, kako bi cijena bila konkurentna i roditeljima priuštiva. S tim da su dadilje lokalnoj upravi puno jeftinije od vrtića i brojni čelnici su toga svjesni.
Koliko ih onda sufinancira dadilje?
-Takva inicijativa mora doći od dadilja! Razgovarala sam s mnogim čelnicima jedinica lokalne uprave i mnogi su spremni odvojiti novac, ali ne znaju kome! U Jastrebarskom je donesena odluka da se dijete koje čuva dadilja subvencionira sa 500 kuna.
Kriza se osjeća i u ustanovama socijalne skrbi: dječji su domovi prepuni, većina je popunjena vise od 100 posto. Zašto je do toga došlo?
- Udomiteljstvo se, na žalost, unatoč svim našim kampanjama, ne razvija kako smo očekivali. Na cijelom području od Dubrovnika do Like nema ni jedne udomiteljske obitelji. Udomiteljstvo je razvijeno samo u Slavoniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a sa stručnog aspekta, neprihvatljivo je djecu iz Splita, čijim roditeljima nije trajno oduzeta roditeljska skrb, slati u Slavoniju, jer je onda jasno da će izgubiti svaki kontakt s obitelji. Zato jednostavno moramo smjestiti djecu u domove.
Domovi su puni, a istovremeno je drastično pao broj posvojenja iz domova. Zašto?
- Ukupni broj posvojenja nije pao. U 2013. ih je bilo 105, što je minimalan pad u odnosu na godinu ranije, kad ih je bilo 111. Posvojeno je više djece iz udomiteljskih obitelji. Ozbiljan problem je to što imamo 130 djece u registru koja imaju sve uvjete za posvojenje, a nitko ih ne želi. Posvojitelji žele malu i zdravu djecu, već u dobi od sedam-osam godina nitko ih ne želi posvojiti. U sklopu informatizacije sustava uveli smo i registar posvojitelja, no proširit ćemo informacije o svakome od njih: jasno će biti naznačeno koliko su ih puta kontaktirah i koliko su puta odbili neko dijete.
Mislite da je problem u posvojiteljima?
- Mnogi posvojitelji, naravno ne svi, vode se ponajprije svojom željom za roditeljstvom, a ne potrebom djeteta da dobije obitelj.
Mnoga su posvojenja katastrofalno provedena. Što se čini da se više ne ponovi vinkovački slučaj, u kojem su tri brata od 4 do 7 godina posvojile tri obitelji u tri grada?
- Činjenica je da su centri za socijalnu skrb godinama bili zapušteni u svakom smislu. Dvije godine dajemo sve od sebe da ih edukacijom i stručnom potporom osnažimo i usavršimo, da bi njihov rad bio u skladu s najboljom praksom. No, jednostavno je činjenica to da postoje pojedinci koji svoj način rada ne mijenjaju bez obzira na sve. Novi Obiteljski zakon, koji su tijekom edukacija pozitivno ocijenili zaposlenici, trebao bi to spriječiti, prije svega propisanom obveznom pripremom posvojitelja. Uz to, istina je da su centri preopterećeni i da 80 posto radnog vremena socijalni radnici ne troše na rad s obiteljima i djecom, nego na pisanje rješenja za socijalnu pomoć. Do kraja godine taj bi posao trebao biti preusmjeren na jedinstveni novčani centar.
Na čelu ste skupine za provedbu Vladinih reformi. Zašto sve kasni?
- Ne kasni ništa osim izdvajanja pratećih službi, outsourcinga. I to kasni zato što smo morali dodatno ekipirati radnu skupinu koja će tu mjeru provesti do kraja u skladu s rokovima. Sada je to u punom zamahu.
Outsourcing je izazvao najviše reakcija u javnosti. Jeste li potpuno odustali od njega u zdravstvenim ustanovama?
- Ne. Izašao je masterplan za bolnice, što je veliki reformski zahvat, i nismo željeli vodstva bolnica istovremeno opteretiti outsourcingom. Zbog toga smo ga samo privremeno zaustavili.
Nedavno ste i sami bili pacijentica u bolnici, nakon što ste pali i slomili čeljust. Kako vam se čini zdravstvo, jesu li vam se drugi pacijenti žalili?
- Uvjerila sam se da imamo dobro zdravstvo i vrhunske liječnike i da ih moramo pod svaku cijenu zadržati u Hrvatskoj.
A što kažu o reformama, o outsourcingu?
- Mišljenja su različita. Misle da ne treba izdvajati pripremanje hrane jer je to složen posao. Podijeljeni su oko izdvajanja čišćenja. Jedan dio čišćenja, prema njihovu mišljenju, mogu raditi i osobe izvan sustava, a jedan dio nikako ne. To je vrlo osjetljiva materija.
Koliko bi točno ljudi trebalo napustiti sustave i prijeći k privatnicima?
- Prikupili smo podatke i radimo na analizi i projekciji provedbe mjere. Nakon analize, znat ćemo što će sve biti izdvojeno. Važno je da ćemo postojeća prava radnika zaštititi u određenom vremenskom razdoblju.
Hoćete li izdvojiti prateće djelatnosti i po ustanovama socijalne skrbi?
- Mi sad u jednoj zagrebačkoj ulici imamo pet svojih ustanova, s pet praonica rublja i pet kuhinja. Sasvim je izvjesno da bi se potrebe pet ustanova mogle pokriti jednom zajedničkom praonicom rublja i jednom zajedničkom kuhinjom.
Koliko točno novca želite uštedjeti reformama? Postoji li tu konkretna brojka?
- Izračuni postoje. Recimo, ugrubo, u javnoj nabavi bismo trebali uštedjeti 10 posto. Analiza jasno pokazuje da mi u Ministarstvu, u kojem je čišćenje izdvojeno, plaćamo 40 kuna po četvornom metru, ondje gdje je osoblje dio sustava plaćamo 80 kuna, a u nekim školama, primjerice, i 150 kuna. Mislim da je sve jasno.
U vašem Ministarstvu su čistačice iz privatnog sektora. Što kažu, jesu li zadovoljne?
- Mogu reći da je Ministarstvo zadovoljno uslugom čišćenja i cijenom usluge. Čistačice su zaposlenice tvrtke s kojom je Ministarstvo sklopilo ugovor.
Znate li kolika im je plaća?
- Pitanje visine plaće je pitanje poslodavca. Svjesna sam, nažalost, da nije velika.
Oko 1800 kuna.
- Ponavljam, visina plaće je pitanje poslodavca.
Razgovarala: Kristina Turčin
Vijesti iz medija
