Naime, dan prije razgovora objavljeno je istraživanje javnog mijenja koje je pokazalo da HNS uživa potporu svega 1,8 posto birača. Stoga se pitanje zašto se to dogodilo naprosto nije moglo preskočiti.
„Potpuno je jasno da je manjinski partner u svim vladama koje počinju s mandatom i to još u krizi, uvijek dežurni krivac i uvijek dobiva batine. U slučaju HNS-a i mene otežavajuća je okolnost jer smo preuzeli resore od kojih ljudi najviše očekuju, a u kratkom roku njihova je očekivanja nemoguće ispuniti. Osim toga ljudima trebaju dobar i loše dečko, vole imati junake i antijunake, žele imati nekoga tko je za nešto zaslužan i nekoga tko je uvijek kriv. Tako je i u našem prostoru lijevog centra, a desnu stranu ne spominjem jer smo za njih svi mi s lijevog pola jednako krivi. Do pada rejtinga HNS-a došlo je zbog cijelog niza okolnosti. Počev od naših medijskih nastupa i njihove interpretacije, ali i činjenice da su svi protivnici lijeve koalicije s desnice pomislili kako su u HNS-u i meni pronašli najslabije točke koalicije. Puno je lakše napasti slabijega. Naravno ja imam slabih točaka: moj način komunikacije, činjenica da sam došao iz gospodarstva, da sam imao nesreću u Mađarskoj. Uz to i činjenica da sam na čelu ministarstva gospodarstva od kojeg se najviše čekuje. Nakon što se dogodilo prekomjerno granatiranje, nakon kojega se zapravo nije ništa dogodilo, nastao je problem. I to za one koji su željeli kreirati situaciju moje ostavke, ili krize koalicije, jer je i njima jasno da odlaskom jednog strateškog partnera pada i Vlada. Oni su se naime osjetili pogođenim, jer im nije uspjela akcija mojeg diskreditiranja, a mediji znaju ako se odluče nešto napraviti, a to im ne uspije, da je to znak da nemaju dovoljno utjecaja, a to je posebno važno onima koji ih koriste za ucjene ne prežući ni od najočitijih laži.
Nitko naravno nije sretan kad čita ankete s lošim rezultatima, naročito ljudi s terena kojima je stalo do uspjeha. Oni koji imaju više utakmica u životu ti znaju da sam u pravu kada im govorim da mi trčimo maraton a ne trku na sto metara. I na kraju možda nešto što niste primijetili. Anketa od četvrtka mjeri rejting HNS-a sa 3 posto, što kad se pretvori u izborne glasove i dalje drži HNS na poziciji 4. stranke, iako po snazi naše organizacije ne sumnjamo da će nas lokalni izbori potvrditi kao 3. najveću političku stranku u zemlji.
Nisu li u nas i drugi manjinski partneri u vladajućim koalicijama imali slične probleme?
Imali su, a neki, poput HSLS i HSS, gotovo su nestali s političke pozornice.
Ne zato što su imali negativan image ili zbog toga što su često bili zloupotrebljavani od jačeg partnera, već zbog toga jer je njihov primarni problem bio to što nisu bili relevantni. Za razliku od ostalih manjih stranaka, HNS je relevantan i samom tom činjenicom imamo ozbiljnu šansu da to pretvorimo u uspjeh. Politički uspjeh pak pretpostavlja i sadržaj. Mi svoj uspjeh ne možemo graditi na priči ili na medijima, mi moramo imati rezultate. Prisjetite se kako su ljudi bili sretni kada nam agencija Fitch nije srušila rejting, to je bio fantatičan uspjeh i vidjelo se da većina ljudi želi uspjeh i optimizam. Kada znaš kuda ideš, a HNS to zna, tada se uspjeh mora dogoditi“.
Često se može čuti da premijer Milanović i vi kontaktirate međusobno puno više nego li sa svojim stranačkim kolegama?
„Premijeru i meni je savršeno jasno da je naša komunikacija temelj ne samo naše suradnje nego i pretpostavka da uspješno provedemo promjene u našem društvu. I to strukturne, dubinske, dugoročne. Upravo o nama najviše ovisi hoćemo li u tomu uspjeti. I to ujedno definira naš način i intenzitet naše komunikacije. Dobro nam je došlo i to da smo u mnogo čemu komplementarni, da imamo puno više zajedničkog nego li to izgleda prema vani. A to što nam u SDP-u i HNS-u pojedinci zamjeraju da smo previše upućeni jedan na drugog, dok funkcioniraš u strateškom partnerstvu drugačije ne može ni biti. Druga je stvar izaziva li to kod nekog frustracije.“
Uskoro će vaša suradnja biti na ozbiljnoj kušnji. Čekaju vas lokalni izbori, problemi koaliranja i suradnja na terenu...
„Postoje dva mjerila za svaku vlast: lokalni izbori u sredini mandata i parlamentarni izbori na kraju mandata. Uspjeh na lokalnim izborima suštinski ovisi o ljudima i organizacijama na terenu, oni odlučuju kako će stranka proći, a na parlamentarnim izborima uspjeh određuje sposobnost vodstva stranke.
Do sada se svaki puta na lokalnim izborima događalo da stranke lijevog centra pobjeđuju u gradovima, da za njih glasuju ljudi koji prate politiku, koji su kritičniji, informiraniji, i obrazovaniji. Na ovim izborima SDP i HNS moraju proširiti svoj utjecaj, moraju iskoračiti izvan većih gradova, moramo se disperzirati po manjim mjestima, selima, županijama.. Ako ne proširimo svoj prostor nećemo imati s kim iskomunicirati ono što radimo. SDP i HNS prvi puta su izašli zajedno na parlamntarne izbore, sada to moramo ponoviti i na lokalnim izborima. Naš primarni partner, to je rekao Zoran Milanović, nisu stranke desnice, a nisu ni lijevi populisti. Pitanje je samo tko je od njih gori, zadrti desničari ili neodgovorni populisti. Milanović je tu poruku već poslao, a mi ćemo to učiniti ovih dana“.
Dakle vjerujete da ćete i u Zagrebu ići zajedno, premda se tomu u HNS-u mnogi protive?
„Za odgovorne ljude to nije upitno, ni SDP ni HNS nemaju alternativu. Na razini velikih gradova, regija i županija idemo zajedno, a na nižim razinama koliko god to bude moguće. Mogu se negdje dogoditi iskakanja, ali samo kao iznimke “
Dakle, sigurni ste da ćete se dogovoriti SDP-om?
„Nema tajni kod pregovora: puno se lakše dogovoriti kada se želiš dogovoriti, kad želiš dogovor tražiš način, a kad ne želiš izliku, vrlo je opasno ući u dogovore ako na problem svatko gleda kroz svoje naočari, ako nemaš jasnu sliku gdje si, gdje ideš i što želiš. Mi imamo jasnu sliku . Ponavljam ne može biti iznimaka na ključnim mjestima, to se ne smije dogoditi, to bi srušilo cijeli naš koncept. Što se HNS-a tiče Zagreb je ključna točka, na kojoj se definira rezultat lokalnih izbora. Ako se SDP i HNS dogovore Bandić više ne postoji kao politički relevantan faktor i to je sada naša prednost. Pretpostavljam da ćemo se uspjeti dogovoriti da uvijek idemo s najboljim kandidatima, onima koji mogu maksimalizirati rezultate. A do toga ćemo doći i tako da napravimo ozbiljna ispitivanja javnog mijenja koji će dati objektivan odgovor na pitanje koji je kandidat najbolji. Zajednički izlaz na lokalne izbore biti će dobra poruka biračima i članovima. Zoran i ja smo uvjereni da smo neusporedivo bolji od alternative. O tomu je riječ. Stoga se moramo izboriti da ostanemo na vlasti slijedećih osam godina. Ako se SDP i HNS spotaknu u suradnju na prvom važnom ispitu, mi smo se diskreditirali, što ćemo reći biračima koji će nas doživjeti kao politikante,koji zbog malih pojedinačnih interesa ugrožavaju budućnost zemlje. Zbog toga ćemo pokazati da smo stabilna koalicija lijevog centra koja zna što hoće i s kim hoće“.
Vlada Zorana Milanovića još je uvijek pošteđena generalnih kritika i napada, nema suštinski zamjerki, na udaru su pojedinačna kadrovska pitanja.
„Točno. Govori se o cijelom spektru površnih problema, ali nema strateških zamjerki na smjer kojim idemo. Da ih ima već bi nas razorili, ostala bi spaljena zemlja. Kod nas je kadrovska politika još uvijek najvažniji segment. Kada je Dubravka Šujica postala gradonačelnica drugi dan je smijenila cijelu gradsku upravu. Bez iznimke. I nitko nije rekao ni riječi. Došla nova ekipa, želi svoje ljude za provođenje svojih programa zbog kojih su izabrani . Kad mi to radimo onda je problem. U zemljama razvijene i duge demokratske tradicije, poput Belgije primjerice, priča o kadrovima i nije od ključnog značaja jer tamo institucije normalno rade i bez vlade. Kod nas će nažalost još dugo biti drugačije. Ljude to opravdano smeta, pogledajte kako rade javne tvrtke, prva tri mjeseca nula, stari su čekali da budu smijenjeni, izgubili su gazdu i moraš ih maknuti da bi nešto napravio. Ali tri mjeseca je vladala blokada sustava. Onda su nove ekipe dobile goleme zadaće, da budu 50 posto uspješnije od svojih prethodnika. Šest godina nesposobnosti i korupcije pod Sanaderom i dvije godine nesposobnosti i straha pod Kosoricom, vratili su nas po gospodarskim parametrima devet godina unatrag, vratili su nas na razinu 2003. Dakle, te su nam godine pojeli skakavci. Očekivati sada da će se u dva tri mjeseca sve promijeniti, blago rečeno je neodgovorno. Prvo se moraš angažirati da zaustaviš propadanje, da zakrpaš sve rupe, jer curi na sve strane, da imaš budžet u realnom i nominalnom iznosu manji od prethodnih godina, a na vratu ti je brodogradnja koja ima milijarde gubitaka. Treba vremena da pokrenemo zahrđale sustave u koje je još ubačen pijesak, koji dodatno sve koči. Objektivno nužno je bilo postaviti ciljeve koji ponekad prelaze mogućnosti sustava, kako bi iz njega izvukli najviše moguće “.
Jeste li pogriješili što ste davali prevelika i nerealna obećanja?
„O tome smo ozbiljno raspravljali. Da li da zacrtamo rast BDP znajući da je to nemoguće napraviti ili da planiramo ono što je realno. Zaključili smo da ćemo predvidjeti veći rast nego li je moguće, ali da ćemo proračun koncipirati bez rasta, dakle da ćemo pokušati učiniti sve najbolje, ali smo brojeve planirali konzervativno. I zato danas imamo realan proračun, a razočarane ljude jer nismo ostvarili najavljeni rast, iako bi i uz minimalni rast ljudi bili razočarani brzinom, obzirom na velika očekivanja koja donose svaki izbori.“
Očekivale su se odmah i velike investicije?
„ Govorio sam o velikim investicijama za koje su potrebne dvije tri godine priprema. Kada smo preuzeli vlast nismo našli niti jednu pripremljenu investiciju. Dužan sam, zajedno s kolegama, pokrenuti gospodarstvo u kratkom roku, dobiti ću batine, jer je to nemoguća misijakad govorim o velikim projektima, ali na kraju ćemo ipak imati uspjeha i rezultata. Eto, primjerice, u posljednjih 40 mjeseci stalno je padala proizvodnja cementa, sada je napokon u 7 i 8 mjesecu došlo do porasta potrošnje cementa. Nisam očekivao da se na malim projektima može napraviti tako puno. U posljednjih osam godina izgradili smo vjetroelektrana snage 134 megavata. U slijedeće dvije godine ugovorili smo izgradnju vjetroelektrana snage 270 megavata u što će biti uloženo 300 milijuna eura privatnog kapitala. Dakle, u dvije godine napraviti ćemo dvostruko više nego li u osam godina“.
Kako ocjenjujete stanje u privatnom i javnom sektoru?
„Analitičar Velimir Šonje napravio je sjajnu analizu koji pokazuje da je užasan udar krize koji je u nas odnio 180 tisuća radnih mjesta doveo do toga da je produktivnost u privatnom sektoru sada samo 4 posto ispod slovenskog prosjeka. Nikada se nismo toliko približili Slovencima. To pokazuje da naši radnici u privatnom sektoru ozbiljno rade, da se približavaju špici produktivnosti rada u tranzicijskim državama. Riječju: s manje ljude napravi se više. Po europskim standardima državne službe, javne usluge, zdravstvo i školstvo nisu predimenzionirani ni po potrošnji ni po broju ljudi. Njima je problem što nemaju dobre rezultate i nisu dovoljno djelotvorni. No najveći su problem i apsolutni promašaj državne tvrtke. One su predimenzionirane po broju ljudi za oko 60 posto u odnosu na rezultate koji postižu. Tu smo bitno lošiji od EU i tu mora doći do radikalnih promjena.„
Možete li usporediti rad Račanove i Milanovićeve vlade?
„Milanovićeva je Vlada puno kompetentnija, bolje je ekipirana, ima puno više snage i odlučnosti, sposobna je nositi se s izazovima krize u kojoj se nalazimo. Milanovićeva vlada također djeluje u puno težim ekonomskim okolnostima, ali i u političkim boljem trenutku jer smo zrelija demokracija i društvu. Kada je Račan procijenio da je za državu dobro da idemo graditi autoputove, tada mi je dao otvorene ruke i potporu. Danas je malo drugačije. Sada se radi od tomu da je pozicija Zorana Milanovića i SDP-a te HNS-a i mene koji pokrivam grupu gospodarskih resora kao prvi potpredsjednik Vlade te Ministarstvo gospodarstva, puno kompleksnija. Bez međusobnog razumijevanja i spremnosti da se donose neugodne i teške odluke, koje neće odmah donijeti rezultatu, ne bismo mogli imati uspjeha niti provesti promjene. Tu treba odati priznanje predsjedniku Vlade koji je u stanju sagledati cjelinu problema, vidjeti što će se događati u budućnosti i na temelju toga donositi teške odluke. Bez Milanovićeve odlučnosti to ne bi bilo moguće. Razumijevanje i spremnost premijera i mene ne bi bili dovoljni da u realizaciji svih odluka ne sudjeluje i ministar financija Slavko Linić čije je ministarstvo ključni instrument u provedbi odluka“.
Milanoviću je vjerojatno nešto lakše jer nema toliko koalicijskih partnera kao što ih je imao Račan….
„SDP i HNS imaju bazično isti ili vrlo sličan svjetonazor o svim ključnim društvenim i gospodarskim pitanjima te pitanjima civilizacijskih standarda i zato ova vlada ne gubi vrijeme i snagu na besplodne rasprave kao što je to morala raditi Račanova Vlada“.
Je li za vas problem što ministri ponekad nastupaju u javnosti i s kontradiktornim stajalištima…
„Nije riječ o neslaganju, posrijedi je nedostatak neke krute komunikacijske strategije. Pa znate kada Slavko Linić, Arsen Bauk, Mirando Mršić ili ja govorimo o nekim brojkama koje su na prvi pogled različite, mi zapravo govorimo isto, samo na različite načine. Nama treba novi kisik, odmah i sada i zato je potrebno da 16 tisuća ljudi u javnoj upravi koji imaju uvjete za penziju odu u mirovinu. Njih će zamijeniti jeftiniji, mlađi i obrazovaniji. .Trebat će ih upola manje. Dobiti će se nova energija i znanje, ali uz manji trošak. I to se mora učiniti. Nikome od nas naravno nije ni na kraj pameti slati mlade ljude u mirovinu, ali oni koji su rubni, kojima do mirovine nedostaje godina ili dvije,s njima treba razgovarati i ponuditi im model dokupa do pune mirovine. Takvih imao oko 17 tisuća, a ako svaki peti pristane otići ranije, tada će u mirovinu otići ukupno oko 20 tisuća ljudi. Dakle, svi smo spominjali tu brojku, ali smo do nje došli na različite načine i to je moglo zbunjivati. Istovremeno dakako, treba kontinuirano mijenjati nesposobne sposobnima“.
Koliko realno treba vremena da izađemo iz krize?
„To je pitanje dinamike. 50 godina smo zemlja u razvoju, nismo izašli iz tog prostora. U odličnoj knjizi Dany Rodericka, koji mi je predavao na Harvardu, „Industrijske politike 21 stoljeća“ osnovna je poruka da je rast nekog gospodarstva preduvjet za sve ostalo, da se na defanzivi ne može napraviti ništa. Također da svaka zemlja mora sama prepoznati koji je njen okidač rasta. To se ne može procijeniti samo na temelju sadašnje situacije i odnosa, to uvijek mora biti projekcija najmanje desetak godina unaprijed. Naprosto, mora se znati kuda se ide. Politika se mora ponašat državnički, a ne politikantski, mora znati strateški promišljati i odrediti smjer kretanja. U tranzicijskim državama rezerve su velike, ali ih se mora prepoznati da bi se mogli raditi veliki skokovi. Tako su nastajali ekonomski tigrovi u Aziji. Oni su prvo prepoznali, a onda znali iskoristiti svoje resurse. Mi to do sada nismo prepoznali i nismo iskoristili svoje prednosti“.
Hoćemo li barem sada u tomu uspjeti?
„Zadnjih dvije tri godine postoji opći politički konsenzus o tomu koje su točke na kojima trebamo baziramo svoj razvoj. To je energija, to je poljoprivredno prehrambeni kompleks s navodnjavanjem to je infrastruktura za korištenje europskih fondova. To su očite stvari. Uz trebamo još očuvati i razvijati brodogradnju, industrije vezane za energetski sektor i metale, održavanje i razvoj drvne industrije, iskoristiti tehnološke prednosti koje smo ostvarili primjerice u farmaciji i telekomunikacijama. U svim tim industrijama, ali i u financijama, otvara nam se prostor u regiji. Naša Vlada je sve to prepoznala, ona zna kako će to realizirati i zbog toga će uspjeti. Ali za to nam treba osam godina. Ovo je godina stabilizacije, slijedeće godine doći će do blagog rasta, a do kraja prvog mandata BDP će porasti i do 4 posto. I tada će građani prepoznati i osjetiti napredak. I zato će nam opet dati povjerenje“.
Često se u medijima analizira vaš odnos s ministrom financija Slavkom Linićem, tvrdi se da on nije jednostavan…
„Mi imamo potpuno iste poglede i viđenja na probleme koji nas tište i to je ključno . To nema nikakve veze s našim stranačkim bojama, mi naprosto razumijemo o čemu se radi. Ovo što govorim je potpuno neupitno. Bilo bi opasno da se ne razumijemo, da imamo različite ideje i ciljeve. No naše pozicije i funkcije u Vladi razlog su da ponekad iste stvari gledamo kroz različite reflektore i dinamiku. Ali to nije nikakav ozbiljan problem za Vladu“.
Zašto ne uspijevati slomiti otpor ulaganjima, posebice onim stranim?
„Problem je u našem mentalitetu koji je stvaran godinama i koji je stvarao iluziju o društvu jednakosti. Prednosti samoupravnog socijalizma u odnosu na državni sada postaju manom. Naime, u Poljskoj ili Češkoj zaposlenici su vlasnika, državu, samo zamijenili drugim, privatnim vlasnikom, a u bivšoj je Jugoslaviji svaki zaposlenik smatrao vlasništvo nepostojećom kategorijom. Bez obzira na sposobnosti, svi su tražili ista prava. Dakle, došli smo iz društva u kojemu su svi bili uvjereni da imaju jednaka prava, uključivo i vlasnička. Već sama činjenica da su neki sposobniji više zarađivali, bila je sumnjiva. Osim toga u socijalizmu je prevladavala ideja da je sve naše, to je bila poanta samoupravnog socijalizma. Sada se pokazuju loše strane takvih odnosa. Zbog toga je kod nas krajnje suspektno ako netko nešto ima, ako više zarađuje, a sama činjenica da bi netko, a posebice stranac, došao nešto zaraditi, definitivno ga diskreditira u očima naših ljudi. A suština je da onaj tko ulaže želi i zaraditi. Kada mi netko piše da je njegova kompanija odlučila pomoći mojoj zemlji odmah mu kažem hvala na takvoj pomoći, nemoj mi pomagati i nemoj mi podcjenjivati inteligenciju. Ti si došao zaraditi, a naša je želja da i mi od toga imamo koristi. U tom slučaju možemo surađivati. Nove generacije koje nemaju veze sa starim mentalitetom, već se drugačije ponašaju, one razumiju zakone tržišta, ali trebat će nam vremena da to postane prevladavajući mentalitet.
Ovih ste se dana vratili iz Turske. Ta država ostvaruje iznimno visoke stope rasta i sve više postaje moćna ekonomska sila. Kakvi su vaši dojmovi i jeste li razgovarali o nekim projektima i ulaganjima?
Da, dogovorili smo dolazak vlasnika Rixos grupe, obzirom na njegov interes da ponudi projekte na natječaju za Kupare i neke druge lokacije.
U medijima su se pojavili napisi o stanovitoj nervozi u HNS-u pa i o navodnim podjelama u stranci. Kako komentirate te informacije?
Od 1994. kada sam postao predsjednik stranke i nakon toga kada je to postala gđa. Pusić, čitam te napise, a jedino što je zaista neupitno jest činjenica, da je stabilnost i jedinstvo HNS-a i odgovorno ponašanje njegovog vodstva hrvatska politička konstanta. Čak i na unutarstranačkim izborima na kojima sam imao više protukandidata, suma njihovih glasova nije prelazila 25 posto.
Vijesti iz medija
