Ministar branitelja Predrag Matić Fred jedan je od najpopularnijih ministara u Vladi Zorana Milanovića. U »predbožićnom tjednu« Matić je ispunio svoje obećanje od kojeg se njegovim političkim protivnicima dizala kosa na glavi. Objavio je Registar branitelja iz Domovinskog rata. Ovaj događaj uzeli smo kao povod za razgovor. Resornom ministru trudili smo se postaviti bolna pitanja koja se tiču njegove »zone odgovornosti«. Razgovor smo vodili na badnje jutro, u njegovom kabinetu.
Što mislite koji će biti rezultat objave Registra branitelja?
– Ne znam. Razgovarao sam s Ravnateljstvom policije, imam dobro suradnju s ministrom policije i glavnim državnim odvjetnikom. Najprije, važno je znati koji postupak treba slijediti ukoliko znate za lažnog branitelja ili invalida. Postupak je isti kao kad prolazite ulicom i vidite da netko pljačka banku. Naravno, nazvat ćete policiju i to prijaviti. Policija takve prijave treba obraditi i kada ima utemeljenja predmet proslijediti Državnom odvjetništvu. Kad ono obavi svoj dio posla i kada mi dobijemo pravomoćno potvrdu da je netko kaznenim djelom došao do nekih prava – tad ćemo reagirati i oduzeti mu ta prava.
Na spomen objave registra Vama prvo na pamet pada policija, prijave, lažni branitelji...
– Na žalost, to je priča koja se provlači dvadeset godina kad se spomene najčasniji popis Hrvatske. Mi smo ga nazvali popisom za vječnost.
Kako to može biti najčasniji popis kad već 20 godina čekamo da ga se objavi kako bi vidjeli koliko laži ima unutra, odnosno kad su nam na spomen njegove objave prve asocijacije policija i Državno odvjetništvo?
– Prvi dan na ovom poslu sam rekao i to je moj program kao ministra branitelja: želim vratiti braniteljima osmijeh na lice. Želim da prva reakcija na spomen hrvatskih branitelja ne bude nešto loše, nego nešto dobro i izvrsno, nešto čime se građani ove zemlje ponose. Kad se građani ponose braniteljima, onda su ponosni i sami branitelji. Zato smo objavili Registar.
Začuđeni Tuđman
Ministarstvo kojem ste na čelu svojedobno je pokrenulo postupak za preispitivanje pet tisuća invalidnina, o čemu smo pisali u Novom listu. Stvar je otišla na Državno odvjetništvo, ali nikad nije razriješena, iako su postojale ozbiljne indicije da se radilo o lažnim invalidima. Zašto mislite da će se s objavom Registra nešto riješiti?
– Svaki put započinje prvim korakom, a objava Registra je bitan korak i preduvjet da se to riješi. Politička vlast je 20 godina skrivala Registar kao zmija noge. Meni čini zadovoljstvo samo kad se vidi koji su se sve estradnjaci, sportaši i političari uvalili u taj Registar. Tuđman je na kraju rata rekao da je bilo 350 tisuća branitelja, a pronašli smo i njegove stenograme gdje se čudi i na tu brojku od 350 tisuća. Nije mogao vjerovati da je bilo toliko ljudi. Na kraju ih je u Registru 500 tisuća.
Pa možemo li reći da je to registar naše sramote kad se u njega uguralo preko 150 tisuća ljudi kojima tamo nema mjesto? Zašto je to najčasniji popis?
– Zato što su tamo hrvatski branitelji.
Dobro, ali pretpostavka je da se u Registru nalazi čak 150 tisuća ljudi koji su dobili privilegije koje nisu zaslužili.
– Slažem se da je to sramotno, ali ne želim licitirati brojkama. Nemam ništa protiv ako je u Hrvatskoj bilo i 800 tisuća branitelja, samo ako ih je bilo toliko. Uvijek ističem – ja sam ministar branitelja. Nisam ministar lažnih branitelja.
U medijima su objavljeni istupi pravnika koji tvrde da se objavom Registra neće postići ništa, budući da je nastupila zastara za kaznena djela falsificiranja rješenja koja su »lažnjaci« dobili da bi se ugurali među branitelje i invalide Domovinskog rata.
– To ne može ući u zastaru. Zdrava logika ne dopušta mi misliti da u zastaru može ući nešto što je stečeno kriminalnim djelom.
Naravno da može. Te stvari su propisane zakonima.
– Zakoni su tu da se mijenjaju ako je to zapreka. Ako je zastarjelo i tu se mora pronaći način. Moj odgoj i svjetonazor govore da kriminal ne može zastariti.
Gospodin Pero Kovačević, koji je obnašao odgovorne dužnosti u ovom ministarstvu, tvrdi da vam je savjetovao da se u ovim izmjenama zakona pobrinete za te zastare.
– Da, ali postoji milijun pravnika u državi. Jedni mi kažu da je zastarjelo, a mene pravnici iz ministarstva uvjeravaju da nije zastarjelo.
Što kaže DORH?
– To ćemo vidjeti što oni kažu. Pitajte njih što kažu.
Vi ste potencirali policiju i DORH. Lažnim braniteljima i invalidima privilegije su omogućile državne institucije. Bilo bi pošteno da problem rješavaju institucije koje su ga i stvorile, a ne novinari ili građani.
– Mi imamo stalnu prepisku s DORH-om, a zašto netko ne radi ili radi pa će prezentirati svoje rezultate – to ćemo vidjeti. Inače, mene je duboko vrijeđalo i ponižavalo i kad se govorilo o zastarama za kriminalnu pretvorbu i privatizaciju. Neću raditi ovaj posao ako je on uzaludan, a smatram da uzaludan nije. Međutim, i kod drugih ljudi mora sazrijeti svijest da ovaj problem moramo riješiti. Ponajprije svijest mora sazrijeti među braniteljima, a među njima ima toliko dobrih ljudi da je to nevjerojatno. Oni su većina, ali na žalost – tiha većina.
Ništa preko koljena
Kad će Vaše ministarstvo prestati davati novac udrugama branitelja koje imaju vječne predsjednike, a za branitelje ne rade gotovo ništa u odnosu na novac koji primaju. Čini se da su oni sami sebi svrha i nemaju nikakvog dodira s tihom većinom o kojoj govorite.
– Apsolutno ste u pravu i to vrijedi za najveći broj udruga. Nisam htio proteklu godinu lomiti preko koljena, da ne kažu da je raspodjela novca politički uvjetovana. Ja sam s njima bio iskren i rekao sam im da bi mi možda bilo bolje da sam kroz ovaj prozor izbacio taj novac. Bar bi se njime usrećile stotine ljudi. Na svu sreću, postoji određen broj udruga, doduše on je mali, koji uistinu radi na korist hrvatskih branitelja.
Tko se onda usrećio većim dijelom tog novca?
– Imate dobra pitanja. Od sljedeće godine udruge će biti financirane isključivo sukladno programima koje će provoditi. . Zato smo im organizirali tečaj za ljude koji pišu programe, da bar znaju napisati program. Ovu godinu nisam htio lomiti preko koljena, iako mi je bilo tragično i smiješno gledati za što traže milijunske iznose. Dajemo im 20 milijuna kuna, a za 20 milijuna kuna mi možemo zaposliti dvije tisuće branitelja. Međutim, najavio sam im da će ubuduće novac dobiti samo oni koji poštuju pravila.
Što znači da do sad nije bilo tako.
– Do sad nije bilo tako, da. Do sad je bilo..., jedna udruga mogla je na poleđini poštanske marke napisati program i dobiti pet milijuna kuna, a druga je mogla napisati »Rat i mir« pa ne dobiti ništa.
Na što se troši taj novac?
– Sam bog to zna. Postoje časne iznimke, ali za većinu – sam bog zna.
O čemu je dodjela novca onda ovisila?
– O tome čiji si, koji si, odakle si, za koga si... To je bilo tako, ali više neće biti tako. Ako sam u ičemu pogriješio u svom radu onda je to bila otvorenost prema udrugama iz Domovinskog rata. Ja sam im dao srce, a oni su ga razbili u milijun komada. Od iduće godine surađivat ćemo s postrojbama iz Domovinskog rata, odnosno s udrugama koje njeguju povijest određene postrojbe.
Pritisak politike
Koliko dugo će nam još trebati ministarstvo branitelja? Od rata je evo prošlo 17 godina.
– Postoje neke specifičnosti ovog resora i ukoliko bi neka druga ministarstva to mogla prihvatiti ja bih bio sretan. Međutim, potrebu postojanja ministarstva pojasnit ću vam na jednom primjeru, a to su braniteljske zadruge. One rade fenomenalno. Sve rade prema zakonima i sutra bi mogle biti prebačene kod ministra Marasa, u ministarstvo obrtništva, malog i srednjeg poduzetništva. Međutim, mi kroz taj dio zadrugarstva provodimo i psiho-socijalne programe i slično. Branitelji se jako dobro osjećaju kad su pod patronatom ministarstva branitelja, iako rade isti posao kao neka druga zadruga ili obrt koji nisu vezani s braniteljima. Osjećaju se sigurnije. Ja sam još prije dvanaest godina predlagao da umjesto ministarstva branitelja formiramo jedan vladin ured, agenciju koja bi se bavila braniteljskom problematikom.
Imamo 58 tisuća invalida iz Domovinskog rata. Uzmimo da je u borbenom sektoru bilo 300 tisuća ljudi. Nemoguće je da je svaki šesti branitelj ostao invalid.
– Kad sam se susretao s liječnicima znao sam im reći: PTSP za mene znači ovo – Politički tretiran socijalni problem. To je moja definicija PTSP-a. Mi imamo fenomenalne liječnike, prave profesionalce. Njima je bilo politički uvjetovano da daju dijagnoze PTSP-a šakom i kapom i da govore da je PTSP neizlječiv. Sad kad nema političkog uvjeta, ti isti liječnici koji su davali dijagnoze sad govore suprotno. Kažu da je to itekako izlječivo, da nije trajno stanje i da nije ekskluzivitet Domovinskog rata.
Pa kakvi su to profesionalci? Jučer su tvrdili jedno, a danas drugo.
– Pod pritiskom politike.
Ako je tako, onda su u pitanju ljudi bez dostojanstva i osobnog integriteta. Oni su, između ostalih, najveći krivci zbog tolikog broja umirovljenih na temelju PTSP-a.
– Ne, politika je kriva, a liječnici su tu bili sredstvo ostvarivanja politike. Meni je žao svih onih liječnika koji su tome podlegli, iz različitih razloga, a najviše zbog karijera i straha za egzistenciju.
Sazrijevanje društva
Zašto ne napravite reviziju? Invalidi Domovinskog rata su u Vašem resoru. Zašto ne nađete one kojima su rješenje za mirovnu dali liječnici poput Drage Rubale koji je zbog toga osuđen?
– Kad sam radio izmjene i dopune zakona o hrvatskim baniteljima bila je stavljena jedna od odredbi da možemo izvršiti kontrolne preglede u nekim slučajevima. Udruge iz Domovinskog rata su me zbog toga gotovo pa fizički napale.
Država mora biti jača od udruga.
– Bit će. Ovo je bila izmjena i dopuna zakona. Tko kaže da mi ne možemo ponovo raditi izmjenu i dopunu zakona? Možemo to raditi svaki drugi dan, nema nikakve zapreke. Ja jednostavno očekujem da i klima u društvu za to mora sazrijeti.
Dakle, u ovom trenutku, dok klima navodno još nije sazrijela, udruge iz Domovinskog rata su jače od institucija?
– Nisu jače, ne možete tako reći.
Očito su jače ukoliko zbog pritiska udruga niste uspjeli donijeti izmjene zakona u koje ste htjeli ići.
– Zašto bih ja i kako bih lomio stvar preko koljena? Ne mogu sve odmah promijeniti. Znate li koliko se puta preispitujem zašto sam išao u sve ovo? Mogao sam nastaviti raditi isto kao Tomislav Ivić i Jadranka Kosor. Sjedi, pij kavu, uživaj, slikaj se negdje, ako mi treba politička potreba gurnem malo novca udrugama da u novinama veličaju moj lik i djelo...
Koja je po vama osnovna razlika između nekadašnjeg SUBNOR-a i današnjih udruga iz Domovinskog rata?
– SUBNOR je istinski zastupao interes boraca iz NOB-a. Koliko znam bez SUBNOR se nije moglo poduzeti ništa. Oni su bili glavni. Da među braniteljima postoji takva jedinstvena udruga, ona bi bila vrlo utjecajna. Međutim, ona ne bi smjela biti politizirana kao što je bio SUBNOR. Morala bi to biti udruga koja istinski štiti prava hrvatskih branitelja, koja štiti odnos prema Domovinskom ratu. Kad tu paralelu povlačimo, mi nemamo niti jednu udrugu priližne snage i utjecaja kakav je imao SUBNOR.
Ako Merčepa osude više ga neću smatrati prijateljem
Na svečanosti otvaranja registra zahvalili ste, između ostalih, i Tomislavu Merčepu, čovjeku kojem se sudi pod optužbom za najgnusnije ratne zločine.
– Da, mediji su mi to zamjerili, ali ja nisam sud niti sudac. Ne mogu suditi Tomislavu Merčepu. On je bio moj zapovjednik i prijatelj još iz vukovarskih, ratnih i predratnih dana. Cijela Hrvatska dobro zna kakav je moj odnos prema ratnim zločinima. Naravno da ih najoštrije osuđujem.
Hoćete li za njega govoriti da je vaš prijatelj i ukoliko ga sud pravomoćno osudi?
– Tad ću govoriti da je bio moj prijatelj.
Mirovine na temelju PTSP-a upropastile branitelje
Spomenuli ste da na neke branitelje u psiho-socijalnom smislu dobro djeluje zadrugarstvo. Na vas očito dobro djeluje politika. Ozdravili ste od PTSP-a. Kako se to ozdravi od PTSP-a i jeste li vi uopće imali PTSP?
– Ne znam, doktori kažu da jesam. Svi smo mi koji smo došli iz rata i iz logora sigurno smo imali PTSP u ovom ili onom obliku.
Kako se od toga ozdravi?
– Rad, rad i samo rad. Sve ono što branitelji imaju jest stalno razmišljanje o ratu. Tko je pucao, tko nije, tko je gdje pretrčao, tko je koga ubio, tko je mogao biti ubijen i slično. To su pitanja koja branitelji vrte, koja vam zuje kroz glavu. Kad radite i kad imate neku drugu preokupaciju onda o tome ne razmišljaš jer nemaš vremena o tome razmišljati.
Dakle, država je upropastila ljude koje je umirovila s dijagnozom PTSP-a?
– Da, to je točno. Niste otkrili toplu vodu. To je najveći promašaj hrvatske politike, iako je, vjerujem, odluka o tome donesena u najboljoj mjeri. Onaj tko se prvi sjetio da umirovi te ljude zapravo ih je upropastio. Posljedice te odluke trpimo i u drugoj generaciji. Kako će roditelj koji nema dana radnog staža svoje dijete učiti o radnim navikama? On ujutro ustaje, ide u kafić, u kladionicu, navečer se vraća kući. Veliki dio umirovljenih branitelja tako provodi dane.
Vijesti iz medija
