Autor: Fiore Vežnaver
Prvog dana ove godine stupio je na snagu novi Kazneni zakon koji je donio dosta izmjena; ima dosta novih kaznenih djela, neka su izbačena, a za pojedina djela kazne su pooštrene. I ljudi čije su profesije vezane za kazneno pravo kažu da se ne sjećaju kada je neki Kazneni zakon »u paketu« donio toliko promjena kao ovaj.
Dobar je to povod za razgovor s ministrom pravosuđa Hrvatske Orsatom Miljenićem, koji se na tom položaju nalazi više od godinu dana, od početka konstituiranja Vlade na čelu s premijerom Zoranom Milanovićem u prosincu 2011. godine.
– To je zakon čiji je proces donošenja trajao jako dugo, a donesen je još u listopadu 2011. godine, s odgodom stupanja na snagu do 1. siječnja 2013. godine – pojašnjava ministar Miljenić.
– Naša Vlada je u njega intervenirala minimalno. Posjedovanje droge za osobnu uporabu prebačeno je u sferu prekršajnog postupka. Nadalje, primjena kaznenog djela obijesne vožnje proširena je i na morski promet, radi zaštite ljudi od divljanja gliserima. Sljedeća stvar koju smo promijenili tiče se igara na sreću. Postoji čitavo tržište ilegalnih kladionica i smatrali smo da to treba biti kazneno djelo, a ne prekršaj. Četvrta stvar tiče se ispovjedne tajne oko počinjenja kaznenog djela. Zakon je bio uveo obvezu svećenika da to mora prijaviti, a mi smo izbacili tu odredbu jer nije bila u skladu s Ugovorom sa Svetom stolicom.
Nije točno određeno koliko iznosi količina droge za osobnu uporabu. Mislite li da bi moglo biti problema oko određivanja granice? Sudovi u različitim gradovima mogli bi to različito ocjenjivati...
– I prije i danas pravna kvalifikacija ovisila je o količini. S radnom skupinom sam raspravljao o tome. No, iskustva nekih zemalja koje imaju propisane količine nisu uvijek bila dobra. Recimo, ako odredite maksimalnu količinu na pet grama, dileri nose četiri i pol. I ne možete im ništa. Slučaj se mora promatrati u cjelini. I ukoliko je netko uhvaćen s jednim gramom, a nađena su mu još i sredstva i predmeti vezani za dilanje droge – precizna digitalna vaga, pribor za pakiranje i slično – neka ide u zatvor. Zapravo, u pogledu sankcioniranja dilanja droge nismo ništa ublažavali.
Ali, previše se pravosudnih kapaciteta trošilo na minorna djela, na progon onih koji su uhvaćeni s drogom za osobnu uporabu. Naprosto, nismo htjeli da se 50 posto resursa troši za progon nekakvih klinaca koji su u parku zapalili »joint«. Ova Vlada želi učinkoviti progon dilera i niz kazni za dilere je pooštren.
A što se tiče posjedovanja droge za osobnu uporabu, kazneni progon za, recimo, »joint« izaziva dugotrajne posljedice eliminacije u društvu: ne možete se zaposliti jer ste u kaznenoj evidenciji, nekad ne možete dobiti neku vizu. Te posljedice nosi samo zato što je kazneno djelo. Kroz brži prekršajni postupak takve se građane može uputiti na pravi put. No, osnovna poruka ipak ostaje: droga je zlo koje treba iskorijeniti. Konzument, ovisnik, u načelu je žrtva. Moramo se boriti protiv dilera, to su naši pravi protivnici.
Dosta blažih zatvorskih kazni u posljednje se vrijeme pretvara u rad za opće dobro. No, kada je riječ o bezuvjetnoj kazni od godinu dana, nije li to možda preblago?
– Rad za opće dobro ne može se izreći za sva kaznena djela, samo ona blažeg karaktera. No, kada se izriče ta sankcija, takav pojedinac, osuđenik, radi u zajednici, svi ga vide da izdržava sankciju. Ta socijalna komponenta je uputnija, nego da osuđenik nestane na godinu dana, izgubi posao i da njegova rodbina govori da je na službenom putu. Rad za opće dobro je relativno novi sustav koji se kod nas mora etablirati. Mora se primjenjivati na ispravan način, ali mislim da je to odlična stvar. Postoji i ekonomski element: dan zatvora košta oko 300 kuna, pa računajte koliko zatvorski sustav stoji porezne obveznike. A kroz rad za opće dobro osuđenik ipak pridonosi zajednici.
I u javnosti se često puta zna ukazivati da sudovi iz različitih regija izriču različite kazne za ista kaznena djela...
– Problem usklađenja sudske prakse je generalni problem. Većina djela su takve prirode da završavaju na županijskim sudovima, kao drugostupanjskim sudovima, i ne dolaze na Vrhovni sud. Stoga i postoji ideja o Visokom kaznenom sudu koji bi zapravo bio žalbeni sud na razini Republike Hrvatske i koji bi usklađivao sudsku praksu. Međutim, to zahtijeva i redefiniranje nadležnosti županijskih sudova i drugo.
Što je sve u vašem mandatu učinjeno na smanjenju broja neriješenih predmeta i ubrzanju sudskih postupaka? Koliko se situacija popravila?
– Do sada, u prvoj četvrtini mandata, napravili smo dosta, ali bitne stvari tek slijede. Sa sustavnim mjerenjima broja predmeta zapravo se počelo 2004. godine, kad smo bili na milijun i 600 tisuća sudskih predmeta. Broj je sada pao na nešto ispod 800 tisuća. Ako računamo da smo u 2012. godinu ušli sa 830-840 tisuća zaostalih predmeta, već smo napravili pomak.
Bitno je da smo detektirali probleme. Mijenjamo Zakon o DSV-u i Zakon o sudovima. Zašto? Jer smo otkrili da nepostupanje sa starim predmetima nije stegovno djelo, što je potpuno nelogično. Znači, možete raditi na sto novih predmeta, ostvariti normu, a onih deset jako starih držati sa strane. Suci to u pravilu ne rade, ali mi želimo i u zakonu to riješiti na način da je to stegovno djelo.
Želimo potpuno drugi pristup, želimo da se zna vertikala odgovornosti. Treba se znati tko je odgovoran što vaš predmet još nije riješen. Zašto se, recimo, vaš predmet rješava 15 ili 16 godina? Uspostavljamo sustav da predsjednik suda mora voditi računa o tome. Kada vi zatražite odgovor, predsjednik suda vam ga mora dati. Predsjednik suda je ona točka koja građaninu mora dati informaciju, koji vama mora reći: Razgovarao sam, poduzeo sam to i to, i riješit će se do tada. To je promjena načina razmišljanja.
U nekim stvarima kasnimo i za nekim zemljama iz okruženja. S manje radnji i koncentracijom parničnog postupka, smanjit ćemo i troškove. Kada postupak bude gotov, u roku od 45 dana dobit ćete pismenu presudu. To se odnosi na građanske postupke i trgovačke sudove. U njima je novo i da drugostupanjski sud može samo jednom ukinuti presudu, nema više šetanja gore–dolje. To su ubrzanja postupaka koje će građanin osjetiti. Jako smo radili i na tome da se konačno srede zemljišne knjige. Ali, mi dajemo alat, a građani ga moraju iskoristiti. Ako ne date prijavu i ne idete rješavati svoje vlasničke odnose, nitko ne može o tome odlučiti.
Što je s prekršajnim predmetima?
– Prekršajni postupci posebna su priča. Od 800 tisuća neriješenih predmeta oko 300 tisuća su prekršajni predmeti. To u mnogim zemljama nisu sudski predmeti, kod nas jesu i zato ih hoćemo urediti na bolji način. Država mora biti odgovornija. Ako vas kao građanina goni zbog prekršaja, sada će biti discipliniranija ili će izgubiti.
Mijenjali smo i Zakon o trgovačkim društvima. Danas možete osnovati trgovačko društvo za nekoliko puta manji trošak nego prije. Htjeli smo dati priliku ljudima da se okušaju u poduzetništvu. To je velika stvar koju smo napravili. S druge strane, pooštrili smo odgovornost uprava u tvrtkama. Imali smo prazninu u kaznenom zakonu: uprave društava s ograničenom odgovornošću dosad nisu kazneno odgovarale za nepokretanje stečaja. To smo regulirali. A novi Stečajni zakon daje vjerovnicima sasvim novu perspektivu, sad je vjerovnik na prvom mjestu.
Budući da za mnogo situacija više ne postoji sudska praksa, trebat će neko vrijeme da se u donošenju nekih procesnih sudskih odluka, i ne samo njih, nađe »pravi« put...
– Sve što radimo na kraju prolazi test na ljudima koji provode zakone. Zakone nastojimo kreirati prema građanima i onome što njima treba. Nismo uvijek u pravu, ali to je naša ideja. Ali, na kraju sve počinje i završava na ljudima koji provode zakone.
I inače se zna ukazivati da Hrvatske ima dobre zakone, ali se oni ne provode...
– Paralelno se bavimo i jednim i drugim.
Neisplata plaća je sada kazneno djelo s oštrijom regulativom...
– Dosad je situacija bila takva da se možete osloboditi kaznene odgovornosti zbog ekonomskih razloga: drugi vama nije platio, pa nemate ni vi otkud platiti. Ali, zašto bi to bilo moguće ako nisi dao radniku obračun plaće koju mu nisi isplatio. To je naša poruka. Ako tu ispravu nisi dao, htio si nekoga prevariti. Znači, možeš imati ekonomske razloge, ali daj radniku obračun plaće koju mu nisi isplatio. To smo promijenili u tom kaznenom djelu. To nam je bitno i za ovršni postupak, jer smo prvi put u Ovršni zakon taj obračun uveli kao ovršnu ispravu.
Nekim poslodavcima se ovo neće svidjeti, ali javnost sigurno pozdravlja da se u ovome ne podilazi krupnom kapitalu...
– Gledajte, ako imate pravo od nekoga tražiti da vam svaki dan dolazi na posao i da radi, vi imate obvezu – dati plaću. I, naravno, obveza je dati – obračun plaće i obračun onog što nisi isplatio. Sigurno ima otpora onome što radimo. Nije lako neke stvari progurati.
Hrvatska uskoro ulazi u Europsku uniju, je li još ostalo štogod za odraditi iz domene pravosuđa?
– »Klasičnim« monitoring traženjima smo udovoljili. Sad smo u fazi da se ovo što radimo, što mi je osobito drago, u potpunosti poklapa s onim što su trendovi u Europskoj uniji. Sva europska pravosuđa muče se sa zaostacima, stečajevima i ovrhama. Hrvatska izlazi iz faze monitoringa u fazu sudionika. Nismo sve zakone morali mijenjati zbog EU, ali ih mijenjamo jer smatramo da to trebaju naši građani.
Jeste li zadovoljni onim što ste sve odradili u svom mandatu?
– Jesam, jako sam zadovoljan. Možda zvuči neskromno, ali zadovoljan sam jer imamo kontinuitet, jer smo napravili ono što smo najavljivali, u rokovima u kojima smo to obećali. Neke stvari smo možda trebali brže, ali imamo određeni smjer i dosljednost. No, žalosti me što je Hrvatska tek sad u prilici uvesti neke promjene koje su davno prije trebale biti uvedene.
Hrvatska i BiH potpisale su nedavno ugovor o izručenju počinitelja kaznenih djela organiziranog kriminala, korupcije, pranja novca i drugog. No, ugovor se ne odnosi na ratne zločine i ne vrijedi retroaktivno, recimo na neke koji su iz Hrvatske ranije pobjegli...
– Ugovor potpisuju dvije strane i to je ono što smo ispregovarali. Ratni zločini su specifična tema i oni se u ugovoru ne spominju, zato što je to pitanje koje treba riješiti na drugi način. No, prečesto smo imali situaciju u kojem državljanstvo jedne zemlje omogućuje izbjegavanje kaznenog progona i to želimo eliminirati. Sa svim zemljama gdje postoje ta dvostruka državljanstva želimo sklopiti ovakav ugovor. Trenutno je to ograničeno i usmjereno na najteža kaznena djela koja najviše ugrožavaju društvo, kao što je organizirani kriminal. Ali, vrlo bitni su i bilateralni sporazumi o izdržavanju kazne koji premošćuju neka druga pitanja, kao što su ratni zločini.
Vijesti iz medija
