Otprilike godinu i pol dana Hrvatska je članica Europske unije, a pola godine dulje i dio europskoga mehanizma trgovanja ugljikovim emisijama. Riječ je o temeljnom alatu ekološke politike EU usmjerene k povećanju energetske učinkovitosti i smanjenju zagađivanja, a kojom je velikim zagađivačima nametnuta obveza plaćanja za emisije štetnih plinova. Te emisije, ugljikove kvote, funkcioniraju kao vrijednosni papiri kojima se trguje na burzi, a prihodi od njihove prodaje u zemljama članicama koriste se za poticanje projekata energetske učinkovitosti, obnovljivih izvora energije i ostalih ekoloških tehnologija. O prvih dvije godine funkcioniranja sustava ETS-a u Hrvatskoj govori ministar zaštite okoliša i prirode Mihael Zmajlović.
Što nam je donio sustav trgovanja ETS-om?
- Jako puno dobroga, ponajprije iz perspektive zaštite okoliša, ali i u široj gospodarskoj perspektivi. Zahvaljujući tom mehanizmu Hrvatska će od 2014. do 2016. ostvariti prihod od 688 milijuna kuna. Oko 85 posto tog novca bit će uloženo u sufinanciranje projekata energetske učinkovitosti, smanjenja zagađenja i obnovljivih izvora energije. Riječ je o golemom razvojnom potencijalu, a njegova je vrijednost i veća s obzirom na vrlo teško stanje javnih financija.
No, neki će reći da je riječ o još jednom nametu na ionako nekonkurentnu domaću industriju?
- To je vrlo površan način gledanja na ovu problematiku. Kao prvo, riječ je o obvezi koju imaju sve članice EU, što znači da je konkurentnost po tom pitanju u cijeloj Uniji ista. Kao drugo, sustavom trgovanja emisijskih jedinica u Hrvatskoj je obuhvaćeno 56 postrojenja u Hrvatskoj, što jasno pokazuje da je riječ tek o manjem dijelu domaćega gospodarstva. Na koncu, smisao sustava je poticati industriju da ulaže u povećanje svoje energetske učinkovitosti, što na koncu dovodi i do manjih troškova, veće konkurentosti i niza drugih pozitivnih društvenih trendova.
Može li onda industrija računati da će joj se dio tog novca i vratiti kroz državno sufinanciranje investicijskih projekata?
- Apsolutno može, iako treba reći kako je jedan od naših osnovnih strateških ciljeva programima sufinanciranja poticati što širi krug korisnika tih sredstava. Pojednostavljeno, ne želimo deset velikih, već deset tisuća malih investitora. Vjerujemo da će na takav način rezultati takvih investicija biti najveći, odnosno da će i ekonomski multiplikativni faktor biti najviši.
O kakvim je investicijama riječ?
- Najveći dio novca, oko 414 milijuna kuna, uložit ćemo u sufinanciranje projekata energetske obnove privatnih i javnih zgrada. Riječ je o području na kojem se mogu postići vrlo značajni rezultati, ali i gdje postoji interes investitora. Samo ove godine sufinancirali smo energetsku obnovu više od šest tisuća obiteljskih kuća. Očekujemo da će se dogodine ta brojka popeti do 10 tisuća, a ako se tome pribroji i više od 700 višestambenih, te uredske i druge poslovne zgrade, lako je shvatiti daje potencijalni efekt golem: i kroz smanjenje potrošnje energenata, i kroz smanjenje štetnih emisija u okoliš, i kroz činjenicu da su sve te poslove obavljale male i srednje tvrtke, da smo time čuvali radna mjesta.
Taj program sufinanciranja neosporno je koristan, no građani su se znali žaliti da nije dostupan svima.
- Da, to je problem koji ćemo uskoro riješiti. Dosad je priča funkcionirala tako da su nositelji projekta bile jedinice lokalne samouprave koje su sredstva dalje distribuirala građanima. No, nevolja je u tome što nisu svi gradovi i općine jednako agilni i aktivni, pa se događa da neki građani koji bi htjeli investirati ne mogu, jer se grad ili općina u kojoj žive nije prijavila na naš natječaj. To nije dobro i tražimo model po kojem će svi koji žele iskoristiti sredstva dobiti mogućnost to učiniti.
Država sufinancira određeni dio vrijednosti investicije bespovratoa, no što je s ostatkom?
- Banke vode sve restriktivniju kreditnu politiku. Vodimo određene razgovore s bankama o tom pitanju. Uz značajno sufinanciranje koje država nudi, ovi projekti vrlo su isplativi i bilo bi pretjerano da im uz to nudimo i povlaštene kredite. No, ne želimo da se efekti mjera koje smo osmislili putem skupih kredita prelijevaju u banke.
Što je s prometom?
- Na promet se odnosi velik udjel u štetnim emisijama i tu imamo značajne planove. Do 2016. uložit ćemo oko 120 milijuna kuna u ekološke projekte u prometu, od subvencioniranja kupnje ekovozila, preko razvoja infrastrukture za vozila na alternativni pogon, do edukacije vozača cestovnih vozila za ekovožnju.
Na koliki dio tog novca mogu računati domaće tvrtke?
- To je pitanje na koje, na žalost, ne mogu dati decidiran odgovor. Mi u Vladi voljeli bismo kad bi cijeli iznos ostao u domaćem gospodarstvu, no to nije moguće jer mnoge uređaje ne proizvodimo, a neke, poput elektroautomobila, možda nikad i nećemo na masovnoj razini. Domaćim je tvrtkama ovo velika prilika za nove poduzetničke inicijative i razvoj novih tehnoloških proizvoda. Prema studiji UNDP-a, do 2050. će u Hrvatskoj biti stvoreno oko 80 tisuća tzv. zelenih radnih mjesta. Za sve takve inicijative velik je poticaj činjenica da će ovi modeli subvencioniranja postojati i idućih godina.
Koliko uopće realno Hrvatska, s obzirom na svoju veličinu, može pridonijeti borbi protiv globalnog zagrijavanja?
- Hrvatska sama neće spasiti svijet, no ima svoj dio odgovornosti za stanje planeta i ne treba od nje bježati. Pripadamo Europskoj uniji, koja na svjetskoj razini generira 11% štetnih emisija. Katastrofalne posljedice toga sve češće osjećamo. Sjetite se samo golemih poplava ove godine ili ledoloma u Gorskom kotaru. Želimo li spriječiti te štetne pojave, svi moramo početi od sebe i odraditi svoj dio posla, bili veliki ili mali.
Razgovarao: Marko Biočina
Vijesti iz medija |
Okoliš
