Kada je sredinom lipnja prošle godine Vedran Mornar preuzeo mjesto ministra znanosti, obrazovanja i sporta, vjerojatno nije očekivao da će se na samom kraju svog mandata suočiti sa štrajkom profesora zaposlenih u osnovnim i srednjim školama te na fakultetima. Nezadovoljni malim plaćama, profesori su 25. rujna krenuli u štrajk koji se na kraju pokazao kao veliki promašaj i koji je još više učvrstio poziciju ministra Mornara, ali i premijera Zorana Milanovića. Iako i sam kaže da nakon ovog štrajka nema pobjednika, činjenica je da je čak i većina profesora bila protiv štrajka u trenutku kada je vlada premijera Milanovića postala tehnička vlada i više nije mogla odlučivati o povećanju plaća u prosvjeti. U razgovoru za Nacional bivši dekan FER-a govori o štrajku u školama i na fakultetima, reformi kurikuluma te otkriva ima li ambicija za još jedan ministarski mandat.
Kraj vašeg mandata obilježio je štrajk u školama i na fakultetima, je li se on mogao izbjeći?
- Žao mi je što je do štrajka uopće došlo. O poraženima i pobjednicima ne može se govoriti u takvoj situaciji jer ne smatram da su sindikati i Vlada dvije suprotstavljene strane, vjerujem da i jedni i drugi želimo najbolje za djelatnike u sustavu obrazovanja. Upitan je samo bio trenutak u kojemu se događao štrajk. Nažalost, na kraju postoje samo žrtve, a to su naša djeca. Srećom ova nastavna godina ima dovoljno dana kako bi se sva nastava mogla nadoknaditi i to, čini se, bez potrebe rada subotom. Mislim da je štrajk bio nepotreban jer i premijer i ja cijelo vrijeme ponavljamo da treba povećati plaće nastavnicima i profesorima i da će do toga sigurno doći, ali da sada jednostavno nije trenutak za to. Izbori će biti najkasnije za dva mjeseca i u ovom trenutku Vlada ne bi trebala donijeti odluku o povećanju plaća. Smatram da samo vlada odgovorna za izvršenje proračuna za 2016. treba donositi takve odluke.
Jeste li zadovoljni s tim da je na kraju ipak veliki dio profesora i nastavnika bio protiv štrajka?
- Podaci o uključenosti u štrajk govore o tome da većina učitelja i nastavnika ipak razumije da ovo nije trenutak za štrajk. Mislim da velika većina profesora radi svoj posao iz ljubavi prema djeci i shvaća da se sve prelama upravo na djeci. Zato mi je drago što je štrajk vrlo brzo priveden kraju i što je posljednjega dana, prije nego što je donesena odluka o prekidu, štrajkalo još samo malo više od 24 posto zaposlenih u srednjim školama. Osnovno i visoko obrazovanje štrajk je prekinulo još prije.
Slažete li se vi sa zahtjevima sindikata, odnosno, smatrate li da su njihove plaće premale?
- Slažem se da bi plaće trebale biti veće, ali prvo mora biti ispunjen osnovni preduvjet: da ima novca u proračunu. U proračunu za 2015. za to ga, nažalost, nema. Kada se bude radio proračun za 2016. bit će potrebno vidjeti koliko se može izdvojiti za tu namjenu. Neodgovorno je sada reći: izdvojit ćemo za to 400 milijuna kuna. Kako tu svotu osigurati? Neki će lakonski reći: iz primarne emisije. Ja se dobro sjećam vremena kada se to tako radilo i ne bih volio da se ta vremena ikada ponove. Na kraju, sa sindikatima se sporimo i oko te brojke od 400 milijuna kuna. Sindikati su tražili povišicu plaće od četiri posto i tvrde da je to 227 milijuna kuna. Ukupna godišnja masa plaća svih u sustavu je 9,6 milijardi kuna i lako se izračuna da je četiri posto tek nešto manje od 400 milijuna kuna. U pregovorima se onda spominjalo da žele samo dodatak od četiri posto na osnovicu plaće, ali i to je oko 340 milijuna kuna. Mislim da je neozbiljno obećavati takva povećanja u trenutku kada ne znamo koliko će iznositi proračun za 2016. i planira se samo privremeni proračun.
Neki sindikalni čelnici optužuju vas da ste pokušali kupiti glasove obećavši ispunjenje zahtjeva ako pobijedite na izborima?
- To nije točno. Obećali smo da ćemo, ako ostanemo na vlasti, sjesti sa sindikatima, vidjeti kakve su mogućnosti unutar proračuna, pokušati pronaći puno pravedniji model i dogovoriti dinamiku plaćanja. Mislim da model koji je sindikat predložio - četiri posto svima - nije pravedan. U proteklom razdoblju svjedočili smo padu BDP-a od 13,2 posto. Na žalost, to nije moglo proći bez smanjenja plaća u javnom sektoru. Izgubili su svi, ne samo obrazovanje. No ipak, treba reći da je 50 posto nastavnika u osnovnom i srednjem obrazovanju u tome razdoblju dobilo povišicu plaća. Malu, ali su dobili. Visokom obrazovanju i nenastavnom osoblju plaće su pale, nekima i skoro 13 posto. Nije pravedno sad svima dati jednaku povišicu.
Je li upitno vrijeme održavanja ovog štrajka?
- Naravno da je upitno i to je najveći problem štrajka. Da se dogodio prije šest mjeseci, još bih mogao razumjeti, ali dogodio se uoči izbora. Sindikati sami kažu da su svaku vladu pokušali ucijeniti pred izbore. U svakom slučaju, mislim da nije primjereno organizirati štrajk mjesec ili dva prije parlamentarnih izbora.
Smatrate li da iza svega stoji HDZ?
- Ne bih se upuštao u takve ocjene. Sindikati tvrde da ne, tvrde da su isto radili i HDZ-u.
Optuživali su vas da ste za vrijeme štrajka popisivali one koji u njemu sudjeluju i da je to na nekim mjestima čak radila i policija, jesu li te optužbe istinite?
- Ministarstvo je od Ureda državne uprave tražilo samo broj djelatnika koji sudjeluju u štrajku, radi statistike, ne imena. No sukladno Pravilniku o evidenciji radnog vremena za radnike školskih ustanova, škola mora voditi evidenciju o radnom vremenu djelatnika u školama, pa tako i o vremenu provedenom u štrajku. Prema članku 216. Zakona o radu postoji mogućnost da se vrijeme provedeno u štrajku ne plati. Kako bi se inače, da se donijela odluka o neplaćanju štrajka, znalo tko će dobiti plaću, a tko neće? Na kraju, štrajk će ipak biti plaćen, što je ipak neki znak razumijevanja za potrebe sustava. Informacije koje ja imam govore da nije točno da je policija igdje popisivala štrajkaše.
Mogu li zaposleni u školstvu ipak očekivati veće plaće u nekoj skorijoj budućnosti?
- Vjerujem da se to može očekivati. Hrvatska je krenula u dobrom smjeru i situacija je sve bolja. Po nekim prognozama rast BDP-a u trećem kvartalu bit će oko tri posto i ako će to doista biti tako, onda će se i proračun još bolje puniti. Naravno, tu je uvijek pitanje dugova koje moramo vraćati, a koji su većim dijelom naslijeđeni i koji nam godišnje odnesu 12 milijardi kuna. Već sada, kad ne bismo imali dugova, ne bismo imali ni proračunski deficit. Uz to, imamo i ozbiljan problem što iz proračuna moramo s oko 15 milijardi kuna godišnje dofinancirati mirovine. To znači da je gotovo četvrtina proračuna unaprijed potrošena na nešto što neke druge zemlje nemaju. Međutim, nadam se da ćemo unatoč tim poteškoćama, zahvaljujući rastu, već u 2016. naći sredstva za povećanje plaća. Koliko, vidjet ćemo. Mislim da možemo obećati blag i stabilan rast.
Za vrijeme štrajka ponovno se povuklo pitanje imovine nekih sindikata i to, prije svih, onoga na čijem je čelu Vilim Ribić. Njegov sindikat navodno ima imovinu vrijednu stotinjak milijuna kuna, a navodno čak i dijele kredite nekim poduzetnicima. Treba li se jedan sindikat baviti takvim stvarima?
- Smatram da uloga sindikata nije biti investicijski fond. Kad su u pitanju krediti, treba vidjeti jesu li to doista krediti poduzetnicima ili su to krediti članovima sindikata. Ako je ovo drugo, onda je to pozitivna stvar jer je primarna zadaća sindikata da se brinu o svojim članovima, ali ako se krediti, čak i bez kamata, dijele poduzetnicima, to je malo neobično. Ali znam samo ono što sam pročitao u medijima i ne bih želio komentirati jesu li ti podaci istiniti ili nisu.
Neki od čelnika sindikata navodno imaju plaće od 15 tisuća kuna, jesu li one previsoke kada ih uspoređujemo s plaćama profesora i nastavnika, ali i nekih drugih zaposlenika u javnom sektoru?
- Uopće se ne mogu usporediti s plaćom nastavnika i ostalih zaposlenika u javnom sektoru. Tu su negdje na razini plaća zamjenika ministra, veće od plaća pomoćnika ministra. Mislim da nikako ne možete usporediti radno vrijeme, posao i odgovornost dužnosnika u ministarstvu s odgovornošću i poslom sindikalnog čelnika. Znam da će se oni naljutiti kada ovo pročitaju, ali zbilja je neusporedivo. No plaće sindikalista su onakve kakvima ih oni odrede, a ne država.
Bliži se kraj mandata ove Vlade, možete li nam reći najvažnije stvari koje ste uspjeli napraviti u svom mandatu?
- Puno je stvari napravljeno u ovom mandatu, no mislim da je najvažnije što smo napokon pokrenuli cjelovitu kurikularnu reformu jer smatram da je to nešto na što se predugo čekalo i što se moralo već davno prije napraviti. Potrebna nam je promjena paradigme učenja i poučavanja s činjeničnih znanja na razmišljanje i rješavanje problema. Mnogo puta dokazali smo da smo relativno loši u PISA testovima, što je dokaz da u školi stečena znanja ne znamo prenijeti u stvarni život. Ovom reformom želimo djeci dati što više znanja koja ona mogu primijeniti u stvarnom životu jer to i jest svrha školovanja.
Koji je osnovni cilj reforme kurikuluma?
- Cilj nam je djecu naučiti učiti. Mislim da je pogrešno učiti djecu samo faktografiji, jer činjenice zastarijevaju. Pojedini podaci iz udžbenika možda vrijede danas, ali za godinu dana sigurno će zastarjeti. Osim toga, postoji internet. Ako nekoga nešto zanima, za nekoliko sekundi može doći do bilo kojeg podatka. Mi djecu trebamo naučiti učiti i moramo ih naučiti kako doći do podataka koji ih zanimaju te kako se prilagoditi promjenama, jer nitko ne zna što će raditi za 10, 20, 30, 40, 50 godina. Djeca koja danas upisuju osnovnu školu ići će u mirovinu za 58 godina, vjerojatno i kasnije jer će se ljudski i radni vijek produljiti. Najatraktivnija zanimanja današnjice prije deset godina uopće nisu postojala. Bez sposobnosti za cjeloživotno učenje bit ćemo izgubljeni. Velik dio posla već su napravile ekspertna radna skupina na čelu s Borisom Jokićem, radne skupine za osnovnoškolsko obrazovanje, za gimnazijsko obrazovanje, za strukovno obrazovanje, za umjetničko obrazovanje, za međupredmetne sadržaje. Očekujemo da ćemo do kraja godine imati gotove i predmetne kurikulume. Planiramo na polugodištu ove školske godine staviti sve na javnu raspravu. Dakle, generalna je zamisao manje činjenica i manje bubanja napamet, a više praktičnoga rada, razmišljanja i rješavanja problema iz stvarnog života kao priprema za cjeloživotno učenje.
Koliko je do sada potrošeno na ovu reformu?
- Za sada je potrošeno jako malo. Ove godine je za reformu predviđeno 12 milijuna kuna. Na projektu kurikularne reforme trenutačno radi pogon od 400 ljudi. Trošak je stvarno mali i mnogo puta rekao sam da bi se svaki europski ministar obrazovanja s nevjericom nasmijao kada bi čuo da smo za takav strateški projekt za budućnost zemlje izdvojili samo milijun i pol eura za godinu dana. Nekome će, naravno, i to biti puno, čuo sam već i mišljenja da bi bilo pametnije tim novcem povećati plaće nastavnika. Znate li koliko bi svatko tako dobio? Sedam kuna neto mjesečno... A koliko će njegova djeca dobiti ako reformu uspješno provedemo i time samo prepolovimo razliku između prosječne satnice u eurozoni i hrvatske satnice? Dodatnih 10 eura bruto na sat...
Postoji li mogućnost da to u konačnici bude bačen novac, ako SDP izgubi na izborima i ako nova vlada odluči prekinuti tu reformu?
- Takva mogućnost uvijek postoji, ali ja to ne očekujem. Mislim da u društvu postoji konsenzus da je to što smo pokrenuli dobro i da to radimo na jedan dobar način, odnosno da radimo po svim načelima struke. Svi ljudi izabrani su na temelju svojih ideja, a ne nekih političkih pripadnosti. Ova reforma je reforma iznutra, a ne izvana kao što su to bile dosadašnje. Sve reforme do sada došle su izvana, od akademske zajednice. Oni će i ovog puta biti uključeni, ali ipak će većinu posla obaviti ljudi iz sustava, nastavnici koji znaju što djeca mogu i što djeca ne mogu te će napraviti kurikulum prema njihovim potrebama.
Jeste li razgovarali s ljudima iz HDZ-a oko reforme kurikuluma?
- Nismo razgovarali, ali koliko sam uspio primijetiti, njihove reakcije bile su vrlo pozitivne, tako da ne očekujem neke probleme.
Hoće li nakon reforme kurikuluma vjeronauk i dalje biti u školskom programu?
- Vjeronauk je u školskom programu jer smo potpisali takav međudržavni ugovor koji, dok je na snazi, moramo poštovati. Je li ovakva provedba vjeronauka u školama najbolje rješenje, o tome neka mišljenje da struka. Mi ćemo u sklopu ove reforme kurikuluma pokušati reformirati i nastavu vjeronauka.
Može li se barem spriječiti da vjeronauk bude u sredini nastave pa da djeca koja ne žele ići na vjeronauk ne moraju biti sama u knjižnicama?
- Organizacija nastave u školama je u rukama ravnatelja. Svjesni smo da je to veliki problem i neke škole to uspijevaju riješiti tako što vjeronauk stavljaju na početak ili kraj nastave. Nažalost, nije uvijek moguće tako posložiti satnicu i onda djeca čekaju u knjižnici ili nisu adekvatno zbrinuta. To se događa zato što ne postoji kvalitetna alternativa i mi ćemo reformom tu alternativu ponuditi.
Je li prihvatljivo da su na prvi dan škole u nekim školama održane mise?
- U ugovoru Hrvatske biskupske konferencije i Vlade doslovce piše: ''Bogoštovni čini redovito se slave u crkvenim prostorima, s time da se, u dogovoru sa školskim vlastima, u osobitim prilikama i okolnostima mogu slaviti i u školskim prostorima. Sudjelovanje učenika i učitelja u tim bogoštovnim činima slobodno je. Suglasnost za obavljanje bogoštovlja u školskim prostorima daje ravnatelj škole.'' To ne možemo zabraniti i to nije sporno. Sporno bi bilo kad bi se na to djecu prisiljavalo i kad bi im se dodjeljivali neopravdani sati. Ako takvi slučajevi postoje, pozivam roditelje da se jave Ministarstvu i mi ćemo poslati prosvjetnu inspekciju u tu školu. Ako treba, bit će i sankcija. Djecu se na to ne smije prisiljavati, ni nastavnike i učitelje.
Jeste li kao ministar zabrinuti kada vidite istraživanje po kojemu većina maturanata smatra da NDH nije bila fašistička država?
- Naravno da sam zabrinut jer zvuči pomalo nevjerojatno da učenici ne znaju da je NDH bila fašistička država. Naravno, potrebno je i vidjeti na kojem je uzorku, odnosno, broju učenika istraživanje napravljeno. Isto je tako zabrinjavajuće što se tako olako crtaju kukasti križevi i što se viče ''Za dom spremni''. Na promjenu takvih stavova djece i mladih pokušat ćemo utjecati reformom kurikuluma. Vjerujem da će se ovdje ponovno postaviti pitanje uvođenja građanskog odgoja kao zasebnog nastavnog predmeta, međutim, mislim da to nije toliko važno. Nije važna forma, odnosno, hoće li se građanski odgoj podučavati kao nastavni predmet ili međupredmetni sadržaj, važan je njegov učinak. No treba naglasiti i da škola nije svemoguća. Nije uvijek moguće u školi ispraviti kućni odgoj.
Vilim Ribić proteklog tjedna na jednoj televiziji predložio je uvođenje sustava nagrađivanja profesora. Slažete li se s tim prijedlogom?
- Apsolutno se slažem s tim prijedlogom. Mislim da smo kao država najveću pogrešku napravili što nismo uveli nagrađivanje po uspješnosti u sve djelatnosti, ne samo školstvo. Kod nas se plaća isključivo daje po nekom položaju. Potpuno je svejedno imaš li uspjeha ili nemaš uspjeha, radiš ili ne radiš, plaća je uvijek ista. Nema ni kazne ni nagrade. Naravno da takav sustav na kraju demotivira i one dobre i to predstavlja veliki problem.
Tko i kako bi ocjenjivao profesore kada bi se takav prijedlog prihvatio?
- Naravno, nije to sasvim jednostavno. Takav sustav nagrađivanja potrebno je uvesti kroz sveobuhvatan sustav osiguranja kvalitete. Treba uzeti u obzir mjerljive rezultate rada, u određenoj mjeri i mišljenje učenika i studenata te uzeti u obzir i ostale mehanizme osiguranja kvalitete. Siguran sam da je moguće razraditi pravedan model koji bi bio poticaj svima u sustavu da se više trude i ulažu u sebe. U tome smjeru svakako namjeravamo ići u narednom razdoblju.
Osim što problema ima u osnovnom i srednjem školstvu, problema ima i na fakultetima. Je li jedan od većih problema i slabo prepoznavanje prvostupnika na tržištu rada?
- Slažem se. To je veliki problem od početka uvođenja Bologne i tu je potrebno nešto napokon promijeniti. Mislim da su prvostupnici itekako kvalitetan kadar i mogu pridonijeti na tržištu rada. Ne možemo si priuštiti da svi visokoobrazovani imaju završen diplomski studij. To si ne može priuštiti ni najbogatija država. U gotovo svim zemljama koje imaju 30 do 40 posto visokoobrazovanih, što bi i nama trebao biti cilj, većinu njih čine upravo prvostupnici. Kod nas, nažalost, većina prvostupnika nastavlja školovanje, što nije samo krivnja poslodavaca koji ih ne prepoznaju, već je donekle odgovornost i akademske zajednice koja se nije prilagodila i koja nije na vrijeme reformirala studije.
Ni jedno hrvatsko sveučilište nije na popisu 500 najboljih svjetskih sveučilišta. Zabrinjava li vas taj podatak i kako to možemo promijeniti?
- Mislim da to nije naš najveći problem. Sasvim je svejedno jesi li na 499. ili 501. mjestu, to nije neka velika razlika. Svjestan sam da se puno kritika može čuti na račun hrvatske znanosti i produkcije sveučilišta, ali nismo mi baš tako loši kao što se želi prikazati. Nedavno sam dobio rezultate jednog istraživanja koje jasno pokazuje da u svim državama znanstveni output praktički linearno ovisi o ulaganjima u znanost. Prema tom istraživanju, naša je točkica na grafu s dobre strane regresijskog pravca, što pokazuje da nam je odnos rezultata i ulaganja natprosječno dobar. Naravno, to ne znači da se u znanost ne treba dodatno ulagati. Ne mogu reći da su me rezultati tog istraživanja iznenadili i smatram da možemo biti još bolji. Bili bismo još bolji kada bismo smanjili rascjepkanost znanstvenih institucija i uveli nagrađivanje prema rezultatima. Već sam nekoliko puta ponovio da bi se puno dobrih stvari dogodilo kada bi se svi znanstveni instituti koji gravitiraju oko Zagreba integrirali u Sveučilište u Zagrebu. Uvjeren sam da bi Sveučilište u Zagrebu na listama koje ste spomenuli tako skočilo za najmanje stotinjak mjesta. No tu ima puno otpora.
Zašto ima toliko otpora tom prijedlogu?
- Najviše je tu subjektivnih faktora. Bojazni za vlastiti status i bojazni da bi se neke mane kojih ima na zagrebačkom sveučilištu reflektirale na kvalitetne institute kao što je Institut ''Ruđer Bošković''. Mislim da su te bojazni neopravdane i da bi institut kao što je ''Ruđer Bošković'' jednako dobro funkcionirao unutar sveučilišta kao što samostalno funkcionira i danas.
Nekako se stekao dojam da ste u svom mandatu malo zapostavili sport, slažete li se s tom ocjenom?
- Mislim da u okvirima ovlasti koje Ministarstvo ima, za sport i ne mogu napraviti puno više od onoga što sam napravio. Za sport imamo toliko novca koliko imamo, proračun za sport je oko 130 milijuna kuna lutrijskih sredstava. Taj je iznos sigurno manji nego što su potrebe i na tome je potrebno dodatno raditi. Što se tiče prigovora da nisam uveo red u Nogometni savez, ja tamo red i ne mogu uvesti jer je jedna od osnovnih, međunarodnim pravilima propisanih, pretpostavki sporta njegova autonomija. Ja kao ministar ne mogu birati predsjednika Saveza niti mogu birati izbornika, a ne mogu utjecati ni na to koga će izbornik izabrati za pomoćnika. Mogu imati svoje osobno mišljenje o tome, ali kao ministar ne mogu na to utjecati. Isto tako ne mogu utjecati na to hoće li netko nekome iskeširati određenu sumu novca ili neće. Ako na to nije plaćen porez, zna se tko se time treba pozabaviti.
Zamjeraju vam i netransparentno financiranje Hrvatskog olimpijskog odbora?
- Uredbom Vlade propisano je kamo odlaze financijska sredstva Hrvatske lutrije - isključivo krovnim sportskim organizacijama. HOO je predložio program za ovu godinu. U njemu nije bilo Sportske televizije, koja je najveći kamen spoticanja. I nije to financiranje HOO-a. To je financiranje hrvatskog sporta, gdje HOO prema Zakonu o sportu samo transferira sredstva. Braća Sinković, Filip Hrgović, Sandra Perković, Blanka Vlašić i ostali vrhunski sportaši bez tog novca ne bi mogli otputovati na natjecanja s kojih donose medalje. Naravno da jedan dio ide i u plaće djelatnika HOO-a. Ako HOO od nas traži sredstva prema programu, dužni smo mu ta sredstva i proslijediti. Ako pak utvrdimo da se novac uplaćen HOO-u troši nenamjenski, onda ćemo tamo poslati financijski nadzor. Ne znam što je tu netransparentno.
Je li vaše ministarstvo preveliko i smatrate li da bi se obrazovanje i znanost trebali odvojiti od sporta?
- Sigurno je preveliko u smislu resora koje pokriva i ima razloga za reorganizaciju, ali nije mi prioritet baviti se time. Moj je stav da bi znanost trebalo spojiti s gospodarstvom. U drugim državama ima takvih modela i postoje ministarstva znanosti, industrije i tehnologije. Međutim, kod nas su sva razmišljanja o razdvajanju tog ministarstva usmjerena na stari model po kojemu su znanost i visoko obrazovanje u jednom ministarstvu, a osnovno i srednjoškolsko obrazovanje u drugome. Time se neprirodno prekida vertikala obrazovanja. Do sada još nitko nije predložio da se spoje znanost i gospodarstvo, a znanost bi i trebala postojati prije svega zbog tehnologije i gospodarstva. Sva naša znanstvena područja, abecedom od arheologije do zrakoplovne i svemirske tehnike, na svoj način mogu biti u službi gospodarstva. Sport bi prirodnije bilo pridružiti kulturi ili mladima. OK, postoji veza sporta i škole, ali mi tek desetak posto ukupnih sredstava za sport dajemo za školski i akademski sport, što je manje od jednoga promila našeg proračuna. Još toliko ide za sport gluhih osoba i osoba s invaliditetom, a ostatak sredstava odlazi na vrhunski sport kroz HOO. Ukupno sport u našem proračunu sudjeluje s nešto više od jedan posto.
Hoćete li se vratiti u Ministarstvo ako SDP s koalicijskim partnerima pobijedi na izborima?
- To ne ovisi o meni, nego o premijeru i tome koliko je zadovoljan onime što i kako radim.
Imate li ambicije za još jedan mandat?
- Iskreno, ovo je vrlo težak i nezahvalan posao. Da se vratim na fakultet, imao bih puno manje briga i sigurno veća primanja nego što imam sada kao ministar. Međutim, s druge strane, postoji želja da se naprave i dovrše neke stvari koje u ovom mandatu nisam stigao napraviti. Godina i pol dana stvarno je malo vremena.
Što bi to, osim reforme kurikuluma, trebalo napraviti u sljedećem mandatu?
- Potrebno je uvesti pravo programsko financiranje visokih učilišta, utemeljeno na rezultatima i strateškim ciljevima. Reformirati strukovno obrazovanje i uskladiti ga s potrebama tržišta rada. Još više povećati dostupnost visokog obrazovanja povećanjem broja stipendija te kapaciteta u studentskim domovima i restoranima. Uvesti vanjsko vrednovanje škola, ali i znanja učenika na svim razinama te sustav licenciranja ravnatelja i nastavnika. Informacijskom i komunikacijskom tehnologijom unaprijediti podučavanje i poslovanje škola. To su samo neki od najvažnijih ciljeva, a na svima već radimo i imamo konkretne planove za dalje.
Kako gledate na obećanja koja je HDZ prošloga tjedna predstavio u sklopu svog programa?
- Osim obećanja, treba predstaviti i konkretne planove za ostvarenje tih obećanja. Mislim da i to zanima građane: kako će se osigurati 300 milijuna kuna neto godišnje za novorođenu djecu, 1,75 milijardi kuna godišnje za povišicu mirovina, kako, konkretno, stvoriti 100.000 radnih mjesta... Naravno, u obzir treba uzeti i mogućnosti proračuna. Gospodarstvo se napokon pokrenulo, napredak je očit, sigurno se kreće na bolje, ali o fiksnim, konkretnim brojkama još se ne može govoriti. Ponavljam, moje je mišljenje da se čvrsto može obećati samo blag i stabilan rast.
Razgovarao: Boris Bilas
Vijesti iz medija |
Odgoj i obrazovanje
