S ministricom poljoprivrede Marijom Vučković razgovarali smo kako doći do povećanja poljoprivredne proizvodnje od 30 posto, što je u svom programu govorio vladajući HDZ te kako dobiti bitku za domaći proizvod koji je uglavnom na polici skuplji od uvoznog.
U Hrvatskoj vlada uvjerenje da bi naši poljoprivredni proizvođači mogli hraniti cijelu državu i još barem jednu zemlju veličine Hrvatske, gotovo pa postalo dogma. Dobar dio javnosti tvrdi da to onemogućavaju druge države skrivenim poticajima svojim poljoprivrednicima, što snižava cijenu uvozne robe, a vlasti koje posljednjih 30 godina preferiraju samo uvoznike i inozemne trgovačke lance. S druge strane su oni koji tvrde da to nije moguće jer se domaći poljoprivrednici nisu pokrenuli i samo čekaju poticaje.
O poljoprivrednoj proizvodnji uglavnom se u malo široj javnosti razgovara nakon objave podataka o uvozu hrane, koji raste iz godine u godinu, a nešto veće zanimanje za domaću proizvodnju izazvala je korona kriza. Nakon toga su u predizborno vrijeme sve stranke najavljivale podizanje proizvodnje u toj strateškoj grani.
U jednom trgovačkom lancu u stranom vlasništva njemačko mlijeko ima cijenu 4,29 kuna i tome domaći proizvođači ne mogu konkurirati. Teško je povjerovati da je njemački poljoprivrednik i prerađivač toliko konkurentniji, da mu se i uz transport u Hrvatskoj isplati prodavati mlijeko po skoro dampinškoj cijenu. Te li taj primjer mlijeka dokaz da je domaća poljoprivreda izgubila bitku?
- Često nam se ukazuje na niske cijene mlijeka koje stvaraju poremećaje na domaćem tržištu. U posljednje vrijeme održali smo nekoliko sastanaka s predstavnicima trgovačkih lanaca, između ostaloga, i po pitanju položaja domaćih poljoprivrednika, posebno na temu mlijeka. Temeljem raspoloživih podataka izradili smo analizu cijena istovjetnih proizvoda na policama trgovačkih lanaca. Ta analiza nije potpuna jer ne možemo dobiti svaki podatak, ali uzorak je adekvatan i daje prilično realnu sliku stanja. Tako niske cijene konzumnog mlijeka teško je naći u drugim zemljama Europske unije. To nikako nije dokaz dampinške prakse, ali je pokazatelj da je situacija ozbiljna. Analizu ćemo još produbiti i to će biti dovoljno da iniciramo razgovore na europskoj razini na temu stanja na tržištu. Uz to, idemo i u izmjene Zakona o zabrani nepoštenih trgovačkih praksi u lancu opskrbe hranom, kojima ćemo se truditi zaštititi cijene na domaćem tržištu u odnosu na cijene istovjetnih proizvoda u EU-u, a koji dolaze u Hrvatsku. Cilj nam je zaštititi domaće proizvođače, ali i sve nas, potrošače.
Nije mi cilj pozivati na akcije koje će značiti to da ljudi u Hrvatskoj skuplje plaćaju mlijeko, niti država može odrediti cijenu, ali ako vas neko stišće tako niskom cijenom, naravno da ćete bježati iz tog posla. Nakon mlijeka može slijediti bilo koji drugi proizvod.
-To je jako osjetljivo pitanje, sjedne strane je potrošač kojem uvijek odgovara što je moguće niža cijena, a s druge strane je naš poljoprivrednik koji želi čim veću cijenu svoga proizvoda. Iako bi ponuda i potražnja u idealnom svijetu trebale određivati cijenu, to u ovim okolnostima nije slučaj. Mehanizam je puno složeniji i kompleksniji te se sukladno tome i pokušava urediti odredbama Zajedničke poljoprivredne politike. Građanima mora biti cjenovno dostupan proizvod poput mlijeka, ali poljoprivrednik zaslužuju da može živjeti od svoga rada, inače je sav novac koji dajemo u poljoprivredu uzaludan.
Pronašla sam podatak da su naši poljoprivrednici od 2004. do 2015. godine dobili 36 milijardi kuna poticaja, a naša proizvodnja stalno pada. Ako se taj poticaj nije isplatio, koliko su onda dobili ovi iz EU-a, ako mogu ići s nižim cijenama od hrvatskih proizvođača? Koliko ima istine u tome da zapadne zemlje u Uniji svojim proizvođačima daju i skrivene potpore?
- Mnogi špekuliraju o takozvanim skrivenim potporama u pojedinim zemljama Europske unije, na njih ukazuju i poljoprivredni proizvođači, no to je veoma teško dokazati. Službene statistike pokazuju da su u Hrvatskoj dohodovna plaćanja malo iznad prosjeka EU-a. Taj podatak navodi na zaključak da bismo trebali razgovarati o strukturi. U agregatu vrijednom 36 milijardi kuna koje spominjete nalaze se i potpore za investicije koje treba razlikovati od potpora dohotku poljoprivrednika za stabilizaciju poslovanja, a koji su u odnosu na investicijske projekte bezuvjetni.
Jesmo li ipak mogli bolje i više? I možemo li sada bolje s izravnim potporama Europske unije?
- Kao država nismo dobro programirali u 2014. i 2015. godini. Ne volim se vraćati u prošlost, ali nismo dobro programirali, a govorim to nakon detaljne analize pa me često pitaju zašto mi u četiri godini nismo nešto promijenili. No, programsko razdoblje traje sedam godine i moguće su manje modifikacije. Sada programiramo za idućih sedam godina, nećemo raditi radikalne promjene jer je sektor ranjiv, ali ćemo pokazati daje naš cilj poticati produktivnost. Moramo dobro postaviti dohodovnu potporu u sljedećih sedam godina, govorimo o onome što kolokvijalno nazivamo poticajem.
Često se spominje da Hrvatska, u usporedbi s ostalim članicama, ima najveći udio potpora koji se dodjeljuju velikim poljoprivrednim gospodarstvima, ali se ne spominje da ima i veći udio od drugih kad je u pitanju alokacija u pojedinačnim potporama do 500 eura, dakle malim poljoprivrednim gospodarstvima. Naša je krivulja takva da najveći udio imaju najveći, ali i najmanji. Krivulje uspješnih zemalja izgledaju drukčije. Kod njih najveći dio potpora ide gospodarstvima koja imaju od 20 do 50 tisuća, pa i do 250 tisuća eura ekonomske veličine. Morat ćemo te stvari oprezno postaviti, ali cilj je da pravo na potpore ostvare mala i srednja poljoprivredna gospodarstva kojima nismo pridavali potrebnu pažnju i pružali adekvatnu podršku. To su poduzetnici koji su produktivni, jako su efikasni u korištenju mjera ruralnog razvoja i investicija, ali moramo ih jače podupirati. To je segment koji moramo jačati kad su u pitanju dohodovne potpore. U drugom stupu su potpore koje se tiču investicija, ali i agrookolišnih mjera, ekoloških potpora, dobrobiti životinja. Investicije treba omogućiti svima koji imaju potencijal ostvariti uspješnu proizvodnju. Također, investicije usmjerene povećanju kapaciteta treba u većem dijelu usmjeriti na mala i srednja poljoprivredna gospodarstva, dok investicije koje su usmjerena na inovacije i tehnologije treba omogućiti svima koji ih mogu apsorbirati.
Jedni je problem to što možda, kad se sve to uredi, neće biti onih koji bi koristili te potpore jer je sve manje ljudi koji misle da se isplati baviti poljoprivredom.
- Imamo velik broj poljoprivrednih gospodarstava, činjenica daje sada broj poljoprivrednih gospodarstava iznad 170 tisuća, a da smo prije dvije godine imali 164 tisuće, no ta brojka sama po sebi ne znači ništa. Dobar je indikator broj poljoprivrednih gospodarstva koje vode ljudi mladi od 41 godine. Također, ne mora ni smanjivanje broja poljoprivrednih gospodarstva nužno značiti nešto loše, ako se događa okrupnjavanje. Pravi pokazatelji su povećanje proizvodnje, kao i produktivnost rada i produktivnost zemlje. Zamjeraju mi da zanemarujem drugu stranu priče, marketing i isticanje kvalitete naših proizvoda, ali to nije istina, samo sam svjesna kupovne moći hrvatskih građana. Svjesna sam činjenice da moramo dugoročno, s obzirom na ograničenja koja dolazi iz kupovne moći građana, jačati produktivnost da bi taj proizvod bio dostupniji i da bi ga ljudi kupovali.
U Hrvatskoj imamo dvije krajnosti, odnosno dvije predrasude, jedne koji tvrde da su poljoprivrednici navikli živjeti od poticaja pa se i ne brinu biti konkurentni i druge koji kažu da naši poljoprivrednici mogu biti najkonkurentniji na svijetu, proizvoditi najkvalitetnije, ali da se ne mogu boriti zbog uvoznog lobija i stranih trgovačkih lanaca kojima na ruku idu i druge države koje potiču svoje poljoprivrednike i tako snižavaju cijenu.
Ne bih se složila ni s jednom konstatacijom. Imam sjajnih primjera naših poljoprivrednika koji su i konkurentni i uspijevaju sve prodati i imaju tržište. Kako bismo dobili detaljan uvid o udjelu domaćih proizvoda u ponudi koja se nudi građanima, uspostavili smo komunikaciju s trgovačkim lancima na području Republike Hrvatske kako bismo kontinuirano dobivali ažurne informacije o udjelu domaćih proizvoda na policama. Velik dio trgovačkih lanaca dijeli s nama tražene podatke, na temelju kojih zaključujemo daje meso najveći problem, odnosno da je u najmanjoj mjeri na policama. Generalno lošije stojimo kad su u pitanju proizvodi životinjskog porijekla, što znači daje više problema u stočarstvu. Što se tiče voća i povrća, zastupljenost proizvoda kojih imamo u pojedinom razdoblju u godini, ako dobivamo točne podatke, nije loša. Veći je problem pitanje cijene, a ne odluke trgovačkih lanaca da prodaju ili ne naše proizvode. Zadnji podaci kažu da voće i povrće, kojeg sada imamo u dovoljnim količinama, čini od 80 do 100 posto onoga što se nudi na tržištu.
Možda je problem pritisak na cijene koji naši proizvođači ne mogu zadovoljiti?
- Izrađujemo analizu udjela svih dionika u lancu s obzirom na finalnu cijenu proizvoda. Ako se pokažu istiniti navodi naših proizvođača, da su zakinuti, i tu temu ćemo dodati točki o kojoj ćemo tražiti raspravu s kolegama iz EU-a. Naši su se lanci povezali vertikalno posljednjih desetak godina, izgubili smo najveći dio malih trgovina. Lanci većim dijelom nisu u našem vlasništvu. Malo smo i otvoreno gospodarstvo, uvoz ne možemo zabraniti, na vanjske poremećaje ne možemo utjecati, imamo puno pravo analizirati što nam se događa i jesmo li izloženi nepoštenom položaju te inicirati tu temu na EU razini.
Evo, ako ne sumnjamo u vaše namjere da nešto želite promijeniti, ali može li Hrvatska, čak i s dobrim argumentima, mijenjati stvari iniciranjem rasprava na Vijeću ili bilo kome u Uniji?
- Može, zadnje dvije godine imali smo pozitivne ishode u svemu što smo argumentirano zastupali. Treba biti uporan i aktivan i dokazivati svoje tvrdnje putem kvalitetnih dokumenata. Mi smo se uspjeli izboriti da se potpore iz Programa ruralnog razvoja, odnosno alokacije iz drugog stupa, mogu iskoristiti za izravne, dohodovne potpore za male i srednje poljoprivredne proizvođače koji su pretrpjeli štete zbog epidemije. To je prošlo u zadnjem tjednu našeg predsjedanja i sada imamo 360 milijuna kuna za natječaje putem kojih ćemo pomoći najpogođenijima u izvanrednim okolnostima nastalima širenjem bolesti COVID-19.
Poljoprivrednici se žale da zemlju na korištenje od države dobivaju oni koji se i ne bave poljoprivrednom proizvodnjom, pa onda dobivaju i poticaje, kao i to da pašnjake dobivaju i oni koji nemaju stoke.
- Na krškim pašnjacima ima sjajnih proizvođača, ali ima i onih koji nemaju proizvodnju adekvatnu potpori koju dobivaju. Napravili smo promjene nekoliko zadnjih godina. Nisam sklona prozivati proizvođače, ljudi su činili ono što im je bilo omogućeno. Hrvatski krš ima potencijal za razvoj stočarstava, ali ima i svoja ograničenja. Neke države su napravile velike iskorake, ne isključivo po pitanju podizanja proizvodnje, promjene su vezale uz ruralni razvoj.
Ali kako netko može dobiti bilo zemljište za ispašu, bilo poticaje, ako nema stoku?
- Jasno treba reći da je 2014. ili 2015. godine omogućeno korištenje krških pašnjaka bez uvjetnih grla. Tu je nastao problem. Uvjet je bio košnja ili pašarenje. Potpore su bile velike i ostale su velike. Mi smo ih vezali za određeni odnos uvjetnih grla i prihvatljivih hektara. O tome je li taj odnos idealan ili nije svakako se može raspravljati, ali postavili smo uvjete i to je trebalo učiniti brzo.
Kako je moguće da ljudi dobivaju pašnjake bez stoke, zemlju iako ne proizvode, dok oni koji stvarno uzgajaju i proizvode ostanu praznih ruku?
- Opet me vraćate u prošlost, a ne volim na taj način politizirati. Ipak, moram istaknuti - politika dodjele krških pašnjaka bez ugovora o zakupu i bez uvjetnih grla, politika dodjele zemljišta stočarima bez natječaja, i to 2015. godine kada se zakon promijenio i promjena je trajala mjesec dana, dodjela kvota za šećer i prvi natječaji za najveće investicije gdje su se uvjeti umjetno stvarali, nanijeli su veliku štetu u kratkom vremenu. Iza te tvrdnje stojim i to mogu dokazati.
Ali već godinama poljoprivrednici upozoravaju da država daje zemljište onima ljudima koji dobivaju i potpore i ništa ne proizvode. O tome su govorili i prije 2014. i govore i sada. Sigurno i vama o tome govore.
- Spominjem 2014. godinu jer smo tada ušli u sustav izravnih plaćanja i korištenja mjera ruralnog razvoja. Naravno da to ne opravdava sve ono što se prije toga događalo sa zemljištem. Imamo druge institucije koje se trebaju baviti time koristi li se dodijeljeno zemljište prema pravilima. Ministarstvo treba donijeti dobre propise, brzo provoditi natječaje za dodjelu potpora, prosljeđivati informacije o nepravilnostima institucijama, ako ih dobijemo, no za ispravno korištenje zemljišta nadležan je Državni inspektorat. Predvidjeli smo promjene u Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, nešto smo naučili, pa će tako svi podnositi elektronsko izvješće i imat će kontrole na terenu bez najave. Tako ćemo bolje znati koliko doista proizvode oni koji su dobili zemljište. Ipak, ne može samo posađeno stablo ili uvjetno grlo na pašnjaku biti dokaz ispunjenja gospodarskog programa, da se nešto doista radi na nekom zemljištu vidi se u vrijednosti proizvodnje. I u programu Vlade govorimo o rastu poljoprivredne proizvodnje, ta proizvodnja se mora vidjeti u računima. Kako drukčije iskazati vrijednost proizvodnje?
HDZ je u svom programu istaknuo plan rasta poljoprivredne proizvodnje za 30 posto. Kako?
- Planirana projekcija rasta znači rast vrijednosti poljoprivredne proizvodnje sa 17 milijardi kuna na 22 milijarde kuna. Nekad smo u Hrvatskoj imali 22 ili 23 milijarde kuna vrijednosti poljoprivredne proizvodnje. S investicijama i s dohodovnim potporama, uz učinkovitu administraciju i uz uređeno i pravilno aktiviranje poljoprivrednog zemljišta mi možemo rasti. Zemljište i sustav dohodovne potpore moraju pratiti strategiju, odnosno interes države, a ne da strategija traži jedno, a mi zbog oportunizma radimo drugo. Pitanje dohodovnih potpora je jedno od najvažnijih pitanja, da nije tako, ne bi imali takav udio vezan uz dohodovnu vrijednost u Zajedničkoj poljoprivrednoj politici Europske unije. Mi sada postavljamo temelje za sljedećih sedam godina. Nije sve što smo do sada radili loše, ali moramo učiniti produktivniji sustav dohodovne potpore. Poljoprivredna proizvodnja, proizvodnja hrane nije isključivo tržišna kategorija, daje tome tako, ne bi postojala Zajednička poljoprivredna politika na razini svih zemalja članica Europske unije, no ipak ne može se tretirati ni kao antitržišna kategorija.
Vlada je smanjila PDV na svježe meso, voće i povrće na 13 posto, ali osim voća ništa nije pojeftinilo. Sada se najavljuje sniženje PDV-a na svu hranu, koliko to ima smisla ako će cijene ostati iste, a država će ostati bez novca?
- Ali prvi razlog smanjenja PDV-a je jačanje međunarodne konkurentnosti hrvatskog proizvoda, a onda i niže cijene. Ako je naša hrana izložena konkurenciji država u okruženju u kojima je PDV niži, izgubila je bitku.
Je li od tog poteza nešto dobila domaća poljoprivredna i prerađivačka industrija? Je li postala konkurentnija, ako uvoz hrane raste?
- Razumijem nestrpljenje, ali vanjskotrgovinski deficit je teški strukturni poremećaj, ne mogu se tek tako promijeniti stope rasta uvoza i izvoza samom poreznom mjerom, niti promjene mogu doći iste godine. Nemamo puno vremena, ljudima je dosta dugoročnih strategija i dugoročno smo svi mrtvi, kako bi rekao Kevnes (John Mavnard Kevnes), ali strukturni deficit niti je nastao u jednom danu, niti će se riješiti u jednom danu. Taj deficit je u ovoj godini prvi put smanjen u prvom polugodištu. Izvoz poljoprivrednih proizvoda je rastao brže nego uvoz, pa se čini da je zasad korona kriza gore pogodila uvoznike.
Prije nekoliko mjeseci privedena je jedna od vaših bliskih suradnica Ružica Njavro, a dio istrage, prema medijskim napisima, tiče se i promjena uredbe iz nadležnosti vašeg ministarstva. Jeste li već razgovarali s istražiteljima Uskoka?
- Da.
Što su vas pitali i što ste im rekli?
- Odgovarala sam na različita pitanja, uglavnom ono što se spominje u medijima oko uredbe, ali ne mogu govoriti o detaljima.
Dobro, možete li reći je li ta uredba u konačnici izgledala onako kako je to navodno predlagala Njavro ili Josipa Rimac?
- Uredba nije usvojena, ona je nažalost kompromitirana, prošla je javno savjetovanje i poslali smo je na mišljenja unutra vladinih resora, ali i Gospodarsko-socijalnom vijeću.
U medijima se najčešće spominje kako se istražuje promjena odnosa uvjetnih grla i hektara, mogućnost korištenja neograničenih površina i duže vrijeme prilagodbe. Prva dva uvjeta se nisu mijenjala, a duže vrijeme prilagodbe je omogućeno samo djelomično, na izuzetno ograničenoj površini i to onima koji će prilagodbu obaviti iz domaćeg potencijala. Znači li to da u konačnoj verziji oni koji su željeli utjecati na Uredbu nisu uspjeli progurati svoje prijedloge ni prije istrage?
- Ne znam što je htjelo biti ostvareno, znam samo da primjedbe i prijedlozi koji se u medijskim napisima ističu kao sporni nikad nisu bili niti postali dio Uredbe. Zahtjevi iz sektora stalno dolaze, interesna udruženja često i legitimno zastupaju svoje interese, ali na nama je donijeti dobar dokument..
Je li vaša suradnica inzistirala na tim promjenama?
- Raspravljale smo o mnogim temama, pa tako i o toj temi. Dokument koji je otišao na mišljenje tijelima državne uprave je različit od onoga što se spominje u medijima da se htjelo postići. Ako je neka uredba loša, onda je svakako odgovornost na ministru, zato sam nastojala čuti sva mišljenja i uvažiti sve konstruktivne kritike. Meni se često spočitavaju široke konzultacije, nastojanje da čujem sva mišljenja.
Je li Josipa Rimac pokušala nekada na vas utjecati na promjenu Uredbe o zakupu poljoprivrednog zemljišta, u vezi ispita ili nečeg drugog?
- Nikada me nije nazvala vezano uz uredbu ili uz ispite. Politika dodjele krških pašnjaka bez ugovora o zakupu i bez uvjetnih grla, politika dodjele zemljišta stočarima bez natječaja, i to 2015. kada se zakon promijenio i promjena je trajala mjesec dana, dodjela kvota za šećer i prvi natječaji za najveće investicije gdje su se uvjeti umjetno stvarali, nanijeli su veliku štetu u kratkom vremenu. Iza te tvrdnje stojim i to mogu dokazati.
Novi list, 3. listopada 2020.
Razgovarala: Jagoda Marić
Vijesti iz medija |
Poljoprivreda |
Marija Vučković
