- Objavljeno: 08.09.2014.
Ministar Vedran Mornar za Jutarnji list: U provođenju reformi računam i na entuzijazam nastavnika
Vedran Mornar, novi ministar znanosti, obrazovanja i sporta, počeo je pripremati reformu školstva kroz promjenu predmetnih kurikuluma. U protekla dva mjeseca stigao je snimiti situaciju u sustavu.
Kakav je dojam? Je li gore nego što ste očekivali?
- Pojavili su se brojni problemi za koje nisam znao. Na primjer, dočekao me problem Spaladium Arene u Splitu, a zbilja ne znam kako tu ja ili moje ministarstvo možemo pomoći. Ako sudski proces završi nepovoljno, bit će ozbiljnih financijskih posljedica.
To je valjda u sklopu resora ministra sporta.
- Čini mi se da je to čisto gospodarstvo, problem ima najmanje veze sa sportom.
Koji je najveći problem koji ste detektirali?
- Definitivno to što djeca iz škola izlaze bez funkcionalne pismenosti. Nastavnici tvrde da nemaju vremena za praktične vježbe s učenicima. Naravno, kad u biologiji moraju djecu naučiti više novih pojmova nego što se nauči novih riječi iz engleskog jezika.
Otkad ste najavili promjene nastavnih programa, postavljaju se dva ključna pitanja: kako to stići u polovičnom mandatu i otkud novac za reformu?
- Nešto novca nadamo se pribaviti iz fondova Europske unije, iako nije sigurno da se ono što bih najviše volio promijeniti, a to su općeobrazovni predmeti - matematika, hrvatski, strani jezik, fizika, kemija..., može financirati od EU sredstava. Međutim, postoji puno zainteresiranih da sudjeluju u reformi. Mnogo je svjesnih da ovo što danas imamo ne valja i rado bi pomogli. Vjerujem da ćemo tu cijelu reformu bazirati na nastavnicima manjim dijelom na akademskoj zajednici. Računam i na njihov entuzijazam i nadam se da će pomoći, iako znaju da neće biti za to naročito plaćeni.
U školama imate i one nastavnike koji su nespremni za nove metode poučavanja i ne zanima ih reforma.
- Da, ima i takvih, ali vjerujem da su u manjini. Ali, pripremit ćemo ih. Zato i nećemo odmah u sve škole s novim sadržajima, već u eksperimentalnu primjenu u one škole koje će se same javiti. Napravit ćemo javni poziv, a potom napraviti ozbiljnu evaluaciju.
Čuli ste za izjavu ravnatelja: Imam pet pametnih ploča i niti jednog pametnog nastavnika?
- Ne bih komentirao. Mislim da u školstvu imamo jako pametnih i vrijednih ljudi.
Imate i analizu koja pokazuje da u školama ima i nestručnog kadra, pa engleski jezik primjerice predaje konobar ili komercijalist.
- Za konobara ne znam, ali znam da nešto manje od desetak posto nastavnika matematike, kemije, fizike, biologije, tehničke kulture i informatike imaju završene šarolike studije. To je nešto s čime se treba uhvatiti u koštac.
Tvrdite da u vašem proračunu nema prostora za uštede, a sami ste izjavili da u školama ima tehnološkog viška. Koliko?
- Teško mi je uopće izreći sintagmu tehnološki višak. No, što s nastavnicima u školi koja ima jednog đaka? Mislim da ćemo se složiti da je to neodrživo. Ali opet, gdje je granica održive škole, na pet, deset ili petnaest učenika? Tu treba napraviti razliku između Lastova, na primjer, i nekog zagrebačkog predgrađa. Imamo pravilnik o zbrinjavanju tehnoloških viškova, procedura dakle postoji. Nastavnike koji zbog manjka učenika postaju tehnološki višak pokušat ćemo zbrinuti, ali ako ne ide, tu ne možemo pomoći. Znamo koliko je radnika ostalo bez posla kad je stala proizvodnja. Zato ne možemo zadržati ni poslove nastavnika koji nemaju učenika. Nadam da će tih slučajeva biti malo i da ćemo im kroz reformu i uvođenje devetogodišnjeg osnovnog obrazovanja pomoći.
Demografija je jasna, broj učenika je u padu.
- Je, jasna je, imamo demografski pad. Godine 2003. dotaknuli smo dno, pa je uslijedio blagi oporavak, no 2013. vraćamo se na situaciju od prije deset godina, s manje od 40 tisuća novorođenih u Hrvatskoj. To je nešto što sigurno ne utječe povoljno na budućnost nastavničke struke.
Imate i 188 ravnatelja s višom stručnom spremom. Hoće li se oni naći na listi tehnološkog viška?
- Zahtjev za visokom stručnom spremom za ravnatelje postoji niz godina i neki su se snašli i osigurah si diplomu. Prema mom mišljenju, svi oni formalno imaju uvjete, jer zakon dopušta da ravnatelj bude tko god ima diplomski sveučilišni studij i uvjete za učitelja. Moramo vidjeti što napraviti s onima koji nisu ispunili taj uvjet. Takvi zasigurno nisu u istoj kategoriji kao ravnatelji koji nisu licencirani, jer to još nisu ni mogli biti.
Što s nastavnicima? Zašto oni nemaju propisan uvjet visoke stručne spreme?
- Tu se ne slažem s dijelom akademske zajednice jer doista mislim da se nastavu tjelesnog odgoja u osnovnoj školi može izvoditi i s preddiplomskim studijem.
A nastavu matematike?
- Ne mogu shvatiti zašto bi nastavnik matematike u osnovnoj školi morao završiti diplomski studij matematike. To mi se čini previše za razinu matematike koja je potrebna za osnovnu školu. Ovdje je ključno kroz pedagoške kompetencije naučiti kako sve to predstaviti i na prihvatljiv i zabavan način objasniti djeci. Po meni, to se također može za tri godine studija. Za srednju školu, međutim, ipak smatram da bi nastavnici morali imati završen diplomski studij, kao što za predavanje na fakultetu treba doktorat.
Zašto dio prosvjetara ima tu mogućnost da im radni tjedan u nastavi traje 13 pa i manje sati?
- To nije sasvim točno. Propisana norma učitelja predmetne nastave u neposrednom odgojno-obrazovnom radu s učenicima je od 22 do 24 sata, i dopunjava se izvannastavnim sadržajima. Novi pravilnik o normi više i nije baš tako darežljiv, jer se tim drugim sadržajima mogu dopuniti najviše dva sata. Sindikat i nastavnici sigurno se neće složiti da rade malo. Činjenica jest da nije isto sjediti u kancelariji osam sati i isto toliko provesti u razredu sa 30 učenika. U razredu je puno teže raditi. Činjenica jest i da imaju puno nepotrebnog administrativnog posla od kojega bih ih najradije rasteretio. Na primjer, pripreme u kojima pišu što su danas radili, što će sutra raditi... Pripreme koje se prepisuju iz godine u godinu. To za mene nema smisla. Norma je takva kakva jest, kompromis u pregovorima sa sindikatom.
Bojite se pritiska sindikata?
- Zapravo ne. Uspostavili smo korektan odnos. Možemo pregovarati, mi ćemo na jednu stranu, oni onu drugu, ali nadam se da ćemo se naći na sredini.
Sindikat vam je poslao poruku da će vaš prvi test biti u vrijeme donošenja proračuna za 2015. Od novog ministra očekuju da se izbori za veća sredstva. Koliko je to realno?
- Ne znam kako je u ministarstvu obrane, turizma ili zdravlja, ali nakon analize proračuna znanosti, obrazovanja i sporta odgovorno tvrdim da tu više nema mjesta za značajnije uštede. Primjer je dio proračuna za osnovno i srednje obrazovanje, koji iznosi 7 milijardi kuna, a 91 posto je rezerviran za plaće. Ono što nisu plaće, 630 milijuna kuna, od toga je gotovo polovica namijenjena prijevozu učenika u srednju školu, nešto manje prijevozu nastavnika. Investicije su nam zamrle. Za znanost izdvajamo premalo. Imamo 79 milijuna kuna na stavci Zaklade za znanost, i to su jedina sredstva kojima izravno financiramo znanstvene projekte. Zbilja ne vidim gdje možemo naći ozbiljniji novac.
Ne vidite mogućnost za preraspodjelu sredstava unutar postojećeg iznosa?
- Puno nam je toga stavljeno u proračun što zapravo ne spada u znanost, obrazovanje i sport. Mislim da prijevoz učenika u školu, politika poreznih olakšica i sufinanciranje udžbenika nije predmet ovoga ministarstva već Ministarstva socijalne politike i mladih. Financiranje asistenata u nastavi bilo je u domeni Ministarstva socijalne politike i mladih. U svijetu se to često rješava volontiranjem. Mi smo taj posao preuzeli, ali bez novca. I što sad?
Očito je nekad bilo lakše biti ministar, no sami ste se prihvatili tog posla.
- Ne tako davno postojala je uprava za informatiku koja je imala proračun od 300 milijuna kuna, iz čega se financirala informatička oprema škola. Svake godine sveučilištima je otvarano po 300 razvojnih radnih mjesta. Toga više nema! Sigurno je onda bilo malo lakše biti ministar.
Kako se onda mislite izboriti za više novca ako je jasno da ga nema?
- Zatražit ću onoliko koliko smatram da treba. Neozbiljno bi bilo da vam sada izbacim neku brojku iz rukava. Za ovu godinu imamo ukupno nešto manje od 12 milijardi kuna za cijeli sustav i s time nekako funkcioniramo, no razvojna komponenta je skoro nula. Imamo praktički samo za puko održavanje sustava na životu.
Kakav scenarij očekujete?
- Napisat ću da tražim 14 milijardi kuna, a ministar Lalovac će reći - evo ti 10. I morat ćemo tada ozbiljno pregovarati i jasno reći jesu li znanost i obrazovanje ovoj zemlji prioritet ili nisu.
Jeste li tražili od župana i gradonačelnika da povećaju ulaganja? Oni su ipak osnivači škola.
- Odakle, kada su sva sredstva iz istog izvora? Decentralizirana sredstva za školstvo dio su državnoga proračuna. Za osnovne škole iznose 850 milijuna kuna, a za srednje oko 420 milijuna.
Zašto bi se novac uvijek pribavljao od države? Zašto ne poticati samofinanciranja škola? Ili, poslušati prijedlog Udruge poslodavaca da više novca dobivaju kvalitetne škole, bilo javne ili privatne, svejedno?
- Nije realno da se škole značajnije samofinanciraju. Ali puno ovisi o tome koliko je ravnatelj poduzetan. Znam da postoje škole koje kroz učeničku zadrugu nešto proizvode, pa prodaju, pa se sredstva investiraju u opremanje škola. Takvim ravnateljima skidam kapu, no postoje i oni koji samo očekuju sredstva od države.
Ako je stanje takvo, zašto mislite da će vaša reforma uspjeti, a sve prethodne nisu?
- Ne tvrdim da će reforma uspjeti, samo da ću dati sve od sebe da je napravimo što bolje. Hoće li uspjeti, ne ovisi samo o meni, već i o financijama i o tome koliko će to biti dobro prihvaćeno.
Sveučilište u Zagrebu nekad je bilo vrlo kvalitetno, sada je ostalo jako samo što se tiče otpornosti na promjene. Tko je kriv za konstantan pad kvalitete?
- Ne bih tvrdio da Sveučilište u Zagrebu značajno gubi na kvaliteti.
To pokazuju ozbiljna svjetska rangiranja. Beogradsko sveučilište zauzelo je bolju poziciju.
- Po šangajskom rangiranju u jednom je času zagrebačko sveučilište ipak bilo među 500 najboljih. Vjerujem da će se opet tamo vratiti. Webometrics i njegovu relevantnost stvarno ne bih komentirao. Beograd ne smijemo podcjenjivati, to je jedno ozbiljno sveučilište. Zato što smo imali rat i sve ostalo nakon rata, ne znači da moramo umanjivati sposobnost srpskih znanstvenika. Beogradsko je sveučilište respektabilno. kao što je i zagrebačko. Na nama je sada da se potrudimo biti bolji.
Kako?
- Nešto se može napraviti organizacijom, politikom, ali opet, da, cijela će priča završiti na novcu. Na sveučilištu ostajemo bez nastavnog pomlatka. Puno je redovitih profesora, a asistenata gotovo da više i nemamo jer godinama nisu ulazili u sustav. Imamo, dakle, obrnutu piramidu koja u jednom trenu mora pasti. Oko 276 milijuna kuna dajemo za znanstvene novake na sveučilištima i institutima, i to je sve što se daje za znanstveni pomladak. Oni pak doktoriraju, postaju docenti, profesori, a novih nema.
Kako ćete onda bilo što napraviti u svom mandatu? Zašto pričamo o bilo kakvoj reformi ako je novac ključ svega a nema ga?
- Nemam cjelovit odgovor na pitanje. U školama se, međutim, reforma kurikuluma može napraviti za djelić novca koji se daje za prijevoz. Toliko ćemo valjda nekako osigurati. Na sveučilištima ćemo pozitivnu promjenu pokušati napraviti kroz lump sum, cjeloviti iznos. Ugovoriti sa sveučilištem što od njega očekujemo i dati novac kojim će samostalno raspolagati. Vjerujem da ćemo u 2016. ući po novom modelu financiranja.
Ipak, sintagma da će znanost izvući društvo iz krize zvuči besmisleno u ovoj situaciji.
- Točno. Ali nešto je moguće napraviti i za malo novca. Već ako školarce počnemo učiti na drukčiji način, bit će spremniji za studij. No to je dugotrajan proces, dosta generacija treba proći prije nego što primijetimo rezultat.
U Pitomači ste se sreli s Tomislavom Karamarkom.
- Karamarko i ja smo se pozdravili protokolarno, tamo smo se nažalost sreli tek drugi put u životu. U susretu ja doista ne vidim problem, naprotiv.
Pitam vas zato što je šef HDZ-a pokazao interes za promjene udžbenika iz povijesti. Vidite li tu problem?
- Udžbenici iz povijesti su tužna priča. De facto se i u praksi dandanas provodi moratorij na predavanje novije povijesti koji je uvela ministrica Ljilja Vokić 1996. i koji je trebao prestati 2003. No neki ljudi su zaboravili da se od 2003. godine povijest u školama trebala predavati na jedinstven način. Pokušat ću ljude podsjetiti da je 2014. godina. Mislim da bi tematika Domovinskog rata morala biti uključena u sve udžbenike.
Razgovarala: Mirela Lilek