Intervju potpredsjednika Vlade Branka Grčića za Novi List

Autor: Tihana Tomičić

Privatizaciji donesena godinu prije, prošla Vlada bi uštedjela dvije milijarde kuna. Isto je i s poskupljenjem energenata – 2010. Vlada nije željela povećati cijenu, a imala je odluku na stolu. Dio naših građana će u tome snositi veći teret, dio manji

Potpredsjednik Vlade Branko Grčić zadnjih dana preuzeo je mnogo vidljiviju javnu ulogu nego ranije, kako bi se ispravio dojam o tome da HNS-ov Radimir Čačić diktira tempo rada Vlade. No, Grčić je istinski ekonomski strateg Milanovićeva tima, temeljne makroekonomske postavke su njegove, a kako se iz ovog razgovora vidi, i realizacija.

Našli smo vas nakon redovnog užeg kolegija s premijerom Milanovićem. Na čemu sada najviše radite? Dojam je da javnost malo zna o tome čime se vi konkretno sada bavite?

– Meni je žao da je moja tema na kojoj smo radili tri mjeseca »Projekt 200«, vrijednosti preko milijardu kuna, na neki način progutana od vijesti o povećanju cijena energenata prije desetak dana. Radi se o projektu koji će u 200 općina unaprijediti komunalnu i socijalnu infrastrukturu. Od milijardu kuna ulaganja ukupno, samo u ovoj godini bit će već isplaćeno preko 500 milijuna kuna. To su projekti sufinancirani od EIB-a. Dosad smo već odradili oko 60 posto nabava, sada uvodimo izvođače u posao, dok ćemo ostatak od 40 posto odraditi do kraja lipnja.

Kakav je financijski aranžman s EIB-om?

– Na svaku kunu EIB-a, državni proračun daje još jednu kunu plus PDV koji se poslije vrati, plus lokalna samouprava. Ugovor je uvijek tripartitni, a ulaganja pojedine općine ovise o njenoj razvijenosti, razvijenije participiraju same u većoj mjeri.

Koji su to sve projekti komunalne infrastrukture?

RASPLET SITUACIJE U INI IMA IZRAVAN EFEKT NA GOSPODARSTVO

Hoće li biti promjene ugovora MOL i INA? Milanović i Orban su se lijepo »potapšali« prije nekoliko dana, ali nije realno objašnjenje da država nema ništa s tim što se događa u Ini?

– Prvo, očekujem da se razriješi pitanje članstva ministara u NO-u INE. Osobno mislim da oni moraju biti unutra, moraju se raščistiti pitanja čudnog naslijeđa iz vremena koje je iza nas. Ocjena je trenutne situacije da Hrvatska ima puno manji utjecaj u odnosu na vlasnički udjel u Ini, prirodno je stoga da tražimo reviziju tog odnosa. Rasplet te situacije u Ini ima izravan efekt na hrvatsko gospodarstvo, to je ogromna i važna tvrtka. Moramo povećati svoj utjecaj da bismo potakli razvoj kompanije!

NE INZISTITIRAM NA MJESTU POTPREDSJEDNIKA SDP-a

Želite postati potpredsjednik SDP-a, to je sada jasno?

– Primarno sam se kandidirao za Predsjedništvo. Kako se taj proces odvija u dvije faze, sve je moguće, ali baš i ne inzistitiram previše na mjestu potpredsjednika. No, možda nije loše da ljudi koji izravno donose odluke u Vladi, sudjeluju i u radu vrha stranke, posebno u situacijama kada se donose neke strateške odluke u kojima politika igra značajnu ulogu.

OČEKUJEM DA HEP ZAČEPI ŠPINE IZ KOJIH CURI NA SVE STRANE

Oko povećanja cijene struje »zakačili« ste s Čačićem. Nakon sjednice Vlade na radiju ste rekli nešto što se nije poklapalo s Čačićem, pa se prvi potpredsjednik naljutio.

– A što to? Nisam rekao ništa suprotno od Čačića.

Kako ne, rekli ste da se HEP prvo treba restrukturirati, a Čačić tvrdi da imaju udio od 16 posto radne snage u ukupnoj cijeni poslovanja, i da to uopće nije potrebno.

– Ono što sam rekao, govori i Čačić. A rekao sam da se HEP mora restrukturirati. Tu nije ništa čudno. Od novog šefa HEP-a očekujem program restrukturiranja, da se začepe špine iz kojih je iz HEP-a curilo na sve strane, želim znati imaju li viška zaposlenih, koliko službenih auta imaju, gdje se novac troši. To je dio naše strategije i zacrtanog programa reformi. Upravo je restrukturiranje javnih poduzeća jedna od pet ili šest ključnih stvari koje nam i rejting agencije uzimaju u obzir u svojim procjenama. Znači, sva javna poduzeća moraju biti efikasnija. No, moram spomenuti da sam jasno rekao i da je bilo vrijeme za korekciju cijena struje i plina. Inputi su za HEP strašno porasli, cijene plina, ugljena, ali i uvozna cijena struje. I HEP je potonuo u minus. Kako dalje investirati u termoelektrane, obnavljati hidroelektrane, razvijati prijenosni sustav ako tvrtka tone u minus? Ako netko drugi ima neki pametniji odgovor od korekcije cijena struje, neka nam sugerira i svi ćemo biti sretniji. No, kad HEP već mora povećati cijenu struje, nužno se mora unutar sebe restruktuira, pa će i rast cijene biti manji. U svemu tome bilo je i nečeg pozitivnog; cijena električne energije nije poskupila za gospodarstvo! I to je mali doprinos jačanju konkurentnosti naših poduzeća, posebno industrije.

– Imamo široki spektar. Ove godine 36 škola i sportskih dvorana, 13 vrtića, 22 objekta druge društvene namjene popout domova kulture, vatrogasnih domova, ambulanti, oko 60 prometnica, 36 sustava vodoopskrbe, 21 sustav odvodnje, sanacije klizišta, uređenja trgova... Najvažnije: radi se o relativno jeftinim sredstvima EIB-a, a tu je i doprinos države u realizaciji projekata. Lokalne jedinice se pak snalaze na razne načine: ili uzmu kredit ili imaju sredstva u vlastitom proračunu.

Vaš Projekt 200 sličan je Čačićevom projektu »fasadizacije«. Radi se o velikim investicijama – ali, javnim novcem, koje bi trebale pratiti i privatne investicije. No, koliko vidimo, Slavko Linić je već nezadovoljan angažmanom privatnog kapitala... Tako da se sve svodi na to da se javni novac vrti ukrug?

– Dva su ključna efekta: jedan je da smo mi s našim projektom probudili barem 5.000 tisuća radnika u građevinskom sektoru i vezanoj industriji. To je izravni doprinos. Što se tiče JPP-a, to je sljedeći korak u kojem smo se koncentrirali na škole i gdje želimo riješiti neke društvene probleme kao što je jednosmjenska nastava, poboljšanje uvjeta školovanja djece i slično. No, želimo probuditi privatni sektor da i on sa svojim sredstvima ulazi u te projekte i na taj način smanjuje potrebu za klasičnim zaduživanjem države ili lokalne samouprave.

Neki ekonomski analitičari kritiziraju taj koncept državnog intervencionizma?

– Sad dolazimo na naš globalni koncept. Zapravo biste morali vidjeti tu »veliku sliku«, strategiju Vlade. Ova Vlada jednostavno nema izbora. Mi uporno ljudima pokušavamo reći da su u zadnje tri godine investicije pale za 33 posto u ovoj državi! I to više u privatnom i nešto manje u javnom sektoru. A investicije su naravno jedna od najvažnijih komponenti agregatne potrošnje. U tom vremenu tekuća potrošnja, i države i lokalne samouprave, držala se na određenoj razini, uz sve manje prostora za investicije koje imaju veći multiplikator. Stoga smo mi morali napraviti – preokret. Morali smo ostvariti uštede u tekućoj potrošnji i otvoriti prostor za investicije. Kad privatni sektor izgubi zamah, onda javni sektor mora biti stabilizator, on barem sprječava da se sve ne uruši... Taj fenomen se u makroekonomiji zove automatski stabilizator.

Možda ste još više sredstava mogli osloboditi smanjenjem javne uprave?

– U kojem smjeru idu naše promjene? Prvo, što smo započeli i napravili, to je fiskalna konsolidacija – smanjenje deficita, usporavanje rasta javnog duga i posljedično potrebe za zaduživanjem. S druge strane, to ne radimo radikalno. Opredijelili smo se koncept »produžene konsolidacije« u dvije, maksimalno tri godine. Dakle, ne zarezati snažno i odmah, jer bi to moglo probuditi dodatne negativne efekte. Veseli me što i u Europi pomalo shvaćaju da samo štednja ne može riješiti probleme. Ugrožen je oporavak i rast, a to potvrđuje novi val recesije u mnogim europskim zemljama.

Novca ima

Znači nećete rezati?

– Uštede u javnom sektoru su nužne. Javna uprava mora biti dio toga. Svaki dan moramo preispitivati postojeću organizaciju i efikasnost javne uprave. Moramo odraditi reforme i u drugim segmentima države jer reforme jedine mogu trajno stabilizirati neke stavke proračunskih rashoda. No, u tom i takvom nastojanju pošto-poto smo htjeli zadržati investicije barem na istoj razini. Dakle, unatoč uštedama u proračunu od četiri milijarde kuna, investicije iz proračuna bi trebale ostati na razini ili biti veće nego u 2011. Posebno smo se orijentirali na rast investicija u javnim poduzećima. Novca ima. I u domaćim bankama, ali i kod međunarodnih institucija kao što su EIB, EBRD ili Svjetska banka, s kojima smo već obavili puno razgovora. Nažalost, njihova sredstva dosad smo koristili ispod 50 posto godišnje alokacije, u nekim slučajevima i ispod 30 posto.

Svjetska banka i MMF nam projiciraju ove godine minus od 0,8 posto?

– Ta opasnost uvijek postoji. Nažalost, mi iz recesije nismo ni izašli, ali zato stvaramo okvir da krenemo prema gore i stabilno, uz minimalni rast ove godine, s naglaskom na njen drugi dio, i ciljem da se taj rast nastavi u 2013. No, poanta je opet u – investicijama! Mi smo projicirali da nam je nužan porast investicija od nekih osam milijarda kuna i da nam je to dovoljno za pozitivnu stopu rasta. Tu su nam važne državne investicije, investicije javnih poduzeća, posebno u dva strateška sektora – energetici i prometu, ali bez poticaja investicijama privatnog sektora tu će brojku biti teško doseći.

Apsurdno je da svi u Vladi tvrdite da novca ima, ali projekata nema!

– Istina, sada, snimajući stanje u prvim mjesecima, uvidjeli smo da nije ključni problem novac, nego nepripremljenost projekata. Novca ima. Zato hitno moramo ojačati administrativne kapacitete. To znači i povećanje broja kvalificiranih ljudi svih profila, od inženjera, ekonomista, pravnika.

Hoćete li ih moći platiti?

– Morat ćemo. Država paralelno mora voditi proces racionalizacije u onom dijelu gdje ima manje obrazovane i ne toliko zainteresirane za ozbiljan rad, ljude koji ne odgovaraju standardima i zadacima koji su pred njima, a s druge strane u tom restrukturiranju mora dovesti mlade, obrazovane i kvalitetne ljude koji su spremni raditi i više od 8 sati, koji znaju jezike i svaki su dan spremni učiti. Na njih računamo u jačanju svih ministarstava, agencija i drugih provedbenih jedinica. Taj broj ljudi koji nam treba ipak je puno manji od onog broja ljudi koji ne zadovoljavaju standarde, a njihova produktivnost će biti kudikamo veća.

Partneri za škverove

Kad će se bolje živjeti?

– Ovo je poanta: mi moramo imati kratkoročne gubitke za srednjoročne probitke. To je jedna od ključnih poruka. Još uvijek mislim da će Hrvatska procese koji su pred nama proći s puno manje žrtava nego neke zemlje oko nas. Zasad sam u to siguran. Samo moramo biti pametni i ustrajni i imat ćemo manje stresova od drugih. Mi se nismo odrekli teških odluka! A među njima je i brodogradnja. Da je ta odluka o privatizaciji donesena samo jednu godinu prije, to bi uštedjelo državi dvije milijarde kuna novih gubitaka. Objektivno, to se moglo spriječiti. Prošla Vlada, zbog izbora, to je prepustila nama i tako državi nanijela štetu. Isto je i sa energentima: u 2010. nisu povećali cijenu energenata, a imali su odluku na stolu. Ni to nisu napravili zbog izbora i isključivo zbog politikantskih razloga.

Ako je Kosoričina Vlada odluku o brodogradnji prolongirala da bi zadržala popularnost, to znači samo jedno – da će u procesu privatizacije brodogradnje ipak puno ljudi završiti na ulici?!

– Ovakvi procesi uvijek imaju i loše ishode. Kad to govorim, mislim primarno na Kraljevicu. Brodosplit ima novu nadu, početak. Nadam se da ćemo za Brodotrogir i 3. maj ubrzo naći partnere te da ćemo i tu postići pomak prema istinskom restrukturiranju. Napominjem, mi ne radimo ništa novoga ni izvan programa restrukturiranja škverova koji od ranije postoje i koji su pisale same uprave. Jedino je teret ove vlade što mora pokriti dvije milijarde kuna novih troškova nastalih odlaganjem važnih odluka.

Kad će se više znati o stečaju Kraljevice, ljudi su tamo već nestrpljivi, žele znati tko je stečajni upravitelj?

– To je sada samo stvar pravosudne procedure. Kao na primjer i u aktualnom slučaju Jadrankamena. Međutim, ipak postoji jedna bitna razlika. Procjena o pokretanju stečaja Kraljevice bazirana je na procjeni da je za nju teško na tržišnim načelima nastaviti proces poslovanja. Za razliku od toga, u slučaju Jadrankamena država kao jedan od ključnih vjerovnika procjenjuje da ta firma ima šansu na tržištu i da vrlo lako može popraviti svoj položaj. To je ključna strategija ove Vlade – pomaganje svim firmama u kojima ima utjecaj kao ključni ili jedan od ključnih vjerovnika, ako postoje realni tržišni izgledi za opstanak. Tamo gdje proces propadanja traje godinama, gdje nema tržišne šanse, jer su firme preopterećene i nema realnog izgleda za ozdravljenje, taj će proces završiti stečajem. Kao u Kraljevici. Prema tome, otvoreni smo i jasni.

Slučaj Jadrankamen

No, slika je oko Jadrankamena takva da država nije poduzela ništa pravedno za te ljude: da DORH nije reagirao, da odgovorna osoba slobodno šeće, i onda još dođe kordon specijalne policije. To izluđuje radnike i stvara lošu sliku o ovoj Vladi?

– Ne radi se o nimalo jednostavnom slučaju. No, Vlada radi jedno, a Trgovački sud drugo. Vlada se u slučaju Jadrankamena uz jednu veliku banku pojavljuje kao ključni vjerovnik. Njeno potraživanje je veliko, i to zbog neplaćenih doprinosa i dvije godine neplaćene koncesije. Vlada isključivo nastupa s te pozicije. Bivša uprava Jadrankamena je pokrenula stečaj i cijelu priču odvela u pravosudne vode. No, mi nismo odustali od borbe za Jadrankamen i to je ključna poruka. Proces restrukturiranja će pokazati koliko će ljudi u toj tvrtki ostati na radnim mjestima. Vjerujem, najveći broj će ostati. Da vjerujemo u Jadrankamen, država je pokazala kad mu nije dirala u koncesiju. Uostalom, već sada postoji i interes potencijalnih partnera koji bi dokapitalizirali Jadrankamen i pomogli njegovom ozdravljenju.

Što se tiče 3. maja i Brodotrogira, možete li objasniti koncept investicijskih fondova i Škegre?

– Ne bih htio na nikakav način prejudicirati odluku u tom smislu. No, kad je riječ o potencijalnom sudjelovanju FGS-ova u privatizaciji brodogradilišta treba istaknuti da jedna od njihovih zadaća jeste ulazak u firme s problemima i njihovo restrukturiranje. Ali nikakve odluke u tom smislu još nisu donijete i pričekajmo rok u kojem se Vlada obvezala donijeti ih.

Radnik 3. maja sigurno želi znati čiji je to novac?

– Manje-više se zna tko su suvlasnici udjela u tim fondovima. Tu se radi o udruženom novcu privatnih investitora i države. U ovom trenutku je to 50 posto država, a 50 posto privatni vlasnici, u čemu su dobrim dijelom opet i mirovinski fondovi. Ako odluke budu donijete u tom smjeru, naglašavam ako, važno je koliko će ti fondovi osigurati kvalitetan menadžment, koliko će utjecati na formiranje novih uprava koje će se moći nositi s problemima. U takvom scenariju država se mora dijelom povući, možda i u smislu smanjenja svog udjela, kako ne bi opet imali problema s Europskom komisijom. Dnevno radimo na brodogradnji, ali ne mogu u ovom trenutku više reći.

Kad već spominjemo prvog potpredsjednika Radimira Čačića, govori se da ste vi i potpredsjednik Neven Mimica dobili packu, i zadatak da uhvatite njegov tempo rada, da ubacite u petu brzinu jer je dojam da HNS-ovac diktira tempo Vladi. Kako to komentirate, taj njegov stil?

– Važno je reći da sam otpočetka, ne samo kao potpredsjednik Vlade već i kao jedan od glavnih kreatora ekonomskog programa, sudjelovao u pripremi zakonskih prijedloga i prijedloga proračuna, uvažavajući pritom sve naše ideje iz Plana 21. U tom segmentu i s Čačićem i s Linićem sam fenomenalno surađivao. Mislim da smo to odradili sjajno. Svatko tko bi pažljivije analizirao naše dosadašnje poteze i usporedio ih s najavama u programu i kampanji vidio bi da se poprilično dosljedno držimo tog Plana.

Uvođenje reda

Ipak, mnogi kritiziraju poteze Vlade?

– Svim našim kritičarima poručujem da u trenutku u kojem našim susjedima iz razvijene Europe po dva stupnja padaju kreditni rejtinzi, kad im kamatne stope na dug rastu po dva-tri postotna poena, da smo mi isključivo potezima i strategijom ove Vlade uspjeli sačuvati naš rejting i kod najnovijeg zaduženja čak smanjiti kamatu za bar pola postotnog poena. Efekt toga se mjeri u milijardama kuna. Naše prve poteze i strategiju su ocjenjivale neovisne rejtnig agencije. Mislim da je to neki objektivni pokazatelj. I MMF-ova delegacija je rekla da smo napravili korak u pravom smjeru. Mi u ovom trenutku znamo što nam je novi parametar i indikator povjerenja agencija, a to je provedba reformi. Drugi tjedan je na razini Vlade sastanak za provedbu praćenja reformi. Do srpnja neke stvari moramo završiti, a nove započeti.

Što konkretno?

– Puno toga. Primjerice, priču oko kolektivnih ugovora, donijet će se novi Zakon o reprezentativnosti te utvrditi pravila pregovaračkog postupka kod sklapanja novih ugovora. Nadam se da ćemo sa socijalnim partnerima postići na vrijeme dogovor.

Doživjet ćete nove pritiske javnosti?

– Već sam vam rekao da mi moramo odraditi puno toga od čega uvijek dio ide na dobrobit a dio na štetu naših partnera, bili oni sindikati, poslodavci ili neko treći. Vidite li što se radi u Ministarstvu financija? To je glavna poruka našim građanima – konačno se uvodi red u plaćanje poreza i doprinosa. Konačno štitimo radnike od poslodavaca koji ne odrađuju obveze prema njima. Konačno smo ušli u bilance onih koji imaju neobjašnjive razlike između prihoda i plaćenih poreza, te imovine, konačno smo zaustavili problem tako zvanog »proboja pravne osobnosti«. To znači da više neće biti moguće nekažnjeno staru firmu koju ste doveli u dugove, u dugovima i ostaviti, a imovinu prebaciti na neku novu tvrtku. To će se strogo kažnjavati. Spriječit ćemo takve zloupotrebe kojima se oštećuju svi vjerovnici, uključujući prije svega radnike.

Vratimo se pravima radnika i kolektivnim ugovorima. Vi ćete ih ukinuti, ma kako se novi zakon zvao.

– Nema ukidanja kolektivnih ugovora. Radi se o dogovoru o uvjetima pripreme i sklapanja novih kolektivnih ugovora. I tu je stvar poprilično jasna. I kod sklapanja takvih ugovora ne može se ići s megalomanskim zahtjevima. Budimo otvoreni, prije ove krize imali smo godine »debelih krava« kad se trošilo, uzimalo kredite, vrlo često živjelo iznad vlastitih mogućnosti... Evo, sad vi meni odgovorite – vrlo jednostavno – da li mislite da ista ona prava koja su vrijedila onda, mogu i moraju vrijediti i danas, kad smo tri godine u recesiji, kad BDP pada, kad je 150 tisuća ljudi u privatnom sektoru ostalo bez posla?!

Ali, sada će još više ljudi ostati bez posla?

– Naprotiv. Promjena kolektivnih ugovora može doprinijeti spašavanju mnogih radnih mjesta. Opet ću to obrazložiti pitanjem – da li biste vi u ovakvoj krizi bili spremniji odreći se recimo Božićnice ili biste riskirali vlastito radno mjesto. Mi moramo dubinski restrukturirati sustav. Klonimo se toga da govorimo o bivšima, ali to ipak nekad treba reći – svašta smo naslijedili, nered, nemar... Moramo uspostaviti novu ravnotežu. Neki dio naših građana će u tome snositi veći teret, neki manji. Ali to je nužna žrtva za naš boljitak. To je žrtva na godinu i pol dvije, dok ne vidimo prve efekte naše politike. A ta nova ravnoteža i novi početak o kojima govorim koštaju. Koštaju 15 milijarda u brodogradnji, sedam milijarda neplaćenih dugova u zdravstvu, 25 milijarda duga autocesta... To su ogromne brojke, to smo dobili u naslijeđe da riješimo. Svjesni smo toga da ćemo teret rješavanja problema, i to se u ovom trenutku i događa, morati snositi svi mi, ali ta žrtva je nužna u funkciji novog početka. Jednostavno, ako nastavimo isti model ponašanja, ništa nećemo promijeniti.

Koliko ćemo nacionalne imovine morati prodati da bismo financirali velike investicije?

– U ovom trenutku mi imamo novaca za sve investicije. Problem je samo procedura i priprema projekata. Na primjer, već dogodine možemo graditi prugu Dugo Selo-Križevci, čija je vrijednost 190 milijuna eura. Sve smo oko te investicije napravili, ali zapinje na otkupu zemljišta. Što se tiče pruge Rijeka-Zagreb sve smo bliži strategiji obnove tog pravca koja bi primarno mogla ići iz EU fondova. To bi stajalo oko pet milijarda kuna, dok bi gradnja novog pravca stajala oko 35 milijarda kuna. Kad bi se oslanjali na europske fondove to bi se jako odužilo, postavlja se pitanje imamo li vremena toliko čekati. Izgubit ćemo, naime, stratešku prometnu poziciju i prednost koju bi obnovom ove dionice ostvarili.

·



Vijesti iz medija