Slavko Linić za Jutarnji list: 'Nema odgode! Porez na imovinu kreće 1. siječnja'

Autor: Mladen Pleše

Već letimičan pogled na zaposlene u kabinetu ministra financija Slavka Linića otkriva da je većina njih ljetne mjesece provela daleko od mora i sunca. U Ministarstvu se, naime, cijelo ljeto radi punom parom, a taj je ritam nametnuo sam ministar Linić koji se odrekao odmora. Stoga su ga morali slijediti i njegovi najbliži suradnici. Unatoč tome Linić izgleda odlično, na njemu se ne vide znaci umora, a ni posljedice operacije žuči koju je obavio nedavno. Stoga nas je na početku razgovora zanimalo kako se tako brzo oporavio od operativnog zahvata?

- Zahvaljujući kvaliteti liječnika i bolnice Rebro, to je sada relativno jednostavan zahvat. Sve je bilo gotovo u samo dva dana: jedno jutro sam uspavan i operiran, a za dva dana već sam došao na posao.

Kada se saznalo da ne idete na odmor, mnogi su zabrinuto pitali što nam to Linić opet sprema?

- Do kraja godine potrebno je pripremiti Ministarstvo financija i Finu za provedbu Zakona o financijskom poslovanju. Želimo u prvoj polovici sljedeće godine bitno smanjiti nagomilanu nelikvidnost i omogućiti jačanje kapitala u privatnim tvrtkama. Znate, 44 milijarde nenaplaćenih računa neodrživo je stanje. Najveći problem našeg gospodarstva je nekonsolidirani financijski sustav. Neodgovornost prema plaćanju pa i nemogućnost podmirenja dugova teško su opterećenje. Kako su najveći vjerovnici država i bankarski sustav, smatramo da ne možemo pasivno promatrati i čekati što će se dogoditi. Istodobno vidimo da stečajevi predugo traju, i do tri godine, a riječ je golemom broju pravnih subjekata. Udio privatnog kapitala pao je ispod 10 posto, a sve ostalo su krediti. Kod dobrih društava to iznosi od 20 do 25 posto. Takvi sustavi možda mogu djelovati, ali ne mogu ulagati jer nemaju vlastitog kapitala, a zbog prezaduženosti kreditno su nesposobni. Mi to moramo riješiti. Kroz nagodbena vijeća, vlasnici i menadžment morat će ponuditi nagodbe u kojima će banke, država i ostali vjerovnici dio tih dugovanja pretvoriti u vlasničke udjele ili ih zamijeniti s nekretninama, ili dio otpisati. Time bismo ojačali vlasnički udio ili doveli novog vlasnika. Želimo ojačati privatni sektor i osposobiti ga za investiranje. U tom dijelu imamo veliku potporu bankarskog sustava što budi optimizam da ćemo uspjeti sačuvati radna mjesta i napokon pokrenuti investicije privatnog sektora.

Zbog čega baš vi najčešće donosite građanima loše vijesti? To nije baš politički oportuno. Jeste li sami odabrali tu ulogu?

- To je vokacija mog posla. Ako želimo ozbiljno komunicirati s građanima, onda im valja govoriti istinu, netko im treba reći da u dvadesetak godina nismo uspjeli proći kvalitetan proces tranzicije od socijalističke ka tržišnoj ekonomiji. Netko ih mora upozoriti da nismo uspjeli osigurati radna mjesta pa smo ljude slali u mirovinu i prebacili ih na teret mirovinskog sustava. I na kraju, valja ih podsjećati da imamo i veliki broj nezaposlenih. U socijalizmu smo imali vrlo dobro situirani zdravstveni sustav, no s ovako slabom ekonomijom takav je sustav teško održavati. Sve su to problemi koji predugo traju. Osim toga u socijalizmu smo, a i zadnjih dvadesetak godina, ljude naučili da će im sve probleme riješiti država, da će ih netko drugi zbrinjavati i rješavati njihove probleme. No, u tržišnoj ekonomiji i privatnom vlasništvu građanin sam kroji svoju sudbinu. I nakon 22 godine mi još uvijek trošimo više nego što porezima prihodimo, a to znači da živimo od stranih kredita. Od kada je svijet u krizi više se ne može živjeti na kredit i tuđoj grbači i način života mora se iz temelja mijenjati. Mi naprosto moramo shvatiti da možemo živjeti samo od onoga što zaradimo, a to traži promjenu ponašanja, što uvijek teško pada. Riječ je, dakle, o promjenama koje su vrlo teške i bolne. I to, dakako, nisu nimalo ugodne vijesti.

Stječe se dojam da je tranzicija u Hrvatskoj bila bolnija i neuspješnija nego u drugim socijalističkim državama gdje je država bila vlasnik sve imovine. Tamo se vlasništvo lako i brzo mijenjalo, u Hrvatskoj su zaposleni bili vlasnici tvornica pa imaju dojam da im je u privatizaciji oteto ono što je bilo njihovo te da su zapravo opljačkani.

-Hrvatska je imala sustav socijalizma koji je bio daleko razvijeniji nego u istočnim državama. Ne samo da su radnici bili vlasnici svojih tvrtki, i sve ostalo je bilo zajedničko vlasništvo, pa ako smo jednima uzimali, a drugima davali, to nije bio nikakav problem. Tvrtke nisu lako propadale, broj zaposlenih je bio nebitan, imali ste zaštitne carine koje su štitile domaću proizvodnju od konkurentnijih proizvođača. Dakle, bila je riječ o dosta zatvorenoj ekonomiji, ali koja je vodila brigu o vlasnicima, odnosno radnicima. Nakon uspostave tržišne ekonomije više nema sigurnosti radnog mjesta, prebacivanja novca iz jedne u drugu tvrtku, država neće spašavati tvrtku koja ne radi dobro. No ni nakon 22 godine dio radnika to ne razumije pa i dalje očekuje da će im država osigurati plaće. Ne shvaćaju da više nema plaća iz državnog proračuna. Ako vlasnik nema za plaće, radnici se mogu naplatiti jedino iz stečaja. Sustav je promijenjen, ali način rada i razmišljanja kod mnogih se nije promijenio.

Postoji li opasnost da ujesen dođe do pada kreditnog rejtinga?

-Sigurno da opasnost postoji. Europa je i dalje u krizi, stvari ne idu u pozitivnom smjeru. Naše okruženje, koje je bitno za izvoz, koje je trebalo biti tržište za naše proizvode, i dalje je u velikim problemima. Za Vladu je dodatan problem to što za šest mjeseci državne tvrtke u koje se ona najviše pouzdala i na koje se najviše oslanjala, očekujući ulaganja koja bi zaustavila gospodarski pad, nisu ostvarile očekivane rezultate. Realizirano je svega između 17 do 23 predviđenih ulaganja, što je zaista malo i neprihvatljivo. A taj neuspjeh kreditne agencije zaista mogu ocijeniti negativno. Stoga je na svima da u drugom polugodištu nadoknadimo propušteno i ostvarimo ono što smo planirali. No za kreditne agencije najvažnije je to što je Vlada uspjela kontrolirati proračun. Gospodarski pad se mogao odraziti na punjenje proračuna, ali nije. Za sedam mjeseci prihodi se ostvaruju u planiranim iznosima, u visini od 7/12. Dakle, prihodi nisu upitni, kao što negativni trend u gospodarskom rastu nema loših implikacija na punjenje proračuna. To znači da je Vlada odgovorno planirala proračun, da nije radila napamet, a u isto vrijeme osigurala je i značajne uštede vezane za trošenje proračuna.

Osim u dijelu sredstava za plaće…

-Da, došlo je do malog probijanja plaća i zbog toga je premijer dao nalog da se to uskladi u preostalih pet mjeseci.

Kakvu onda odluku kreditnih agencija očekujete?

-Vlada je odgovorna za politiku koja je dobila prolaznu ocjenu kreditnih agencija, ispunila je većinu planova i to budi nadu da se bitne promjene u promjeni kreditnog rejtinga neće dogoditi.

U stručnim krugovima vam se zamjera da će prevelika štednja ubiti gospodarske aktivnosti?

-Vidimo veliko nezadovoljstvo nekih ekonomskih analitičara koji nam predbacuju da previše štedimo te da je to razlog gospodarskog pada. No, štednja je bio naš program kod kreditnih agencija. Mi smo vrlo odlučni u pregovorima sa sindikatima, i, što je bitno za kreditne agencije, najveći broj sindikata prihvatio je Vladinu politiku pa sada zajednički djelujemo. Znači, Vlada svoje programe i u tom dijelu socijalnog dijaloga dosta uspješno realizira. Vidi se također da smo odlučno krenuli u restrukturiranje trgovačkih društava koja su bila najveća kočnica razvoja jer su novac trošili na neracionalno poslovanje, imali su prevelik broj zaposlenih, a nisu imali snage provesti strukturne promjene. Vlada je pokazala da ima snage i znanja za strukturne promjene i povećanje investicija, i zato smo svi, od premijera do ministara, optimisti i vjerujemo da neće doći do pada kreditnog rejtinga. To je naš program i poruka kreditnim agencijama. A to je vjerojatno i najneugodnije iznenađenje za naše protivnike.

Tko vam pruža najveći otpor, tko su ti vaši protivnici?

-Za mene je najveće razočaranje Hrvatska udruga poslodavaca koja pokušava optužiti Vladu da ubija poduzetništvo. Dok su svi građani opterećeni većim PDV-om, višom cijenom struje i plina, poduzetnicima smo smanjili davanja za zdravstvene doprinose, ukinuli smo dobar dio parafiskalnih nameta, nismo im dizali cijene energenata, osim donekle plina, i time smo im osigurali i nižu cijenu rada. Donesen je i važan Zakon o općem porezu, Zakon o financijskom poslovanju je u prvom čitanju i sve to treba osigurati lojalnu tržišnu utakmicu u kojoj neće biti privilegiranih nego će svi imati jednake uvjete. A to znači da se obveze moraju plaćati i tada ćemo vidjeti to je bolji i uspješniji. Kada govorimo o Zakonu o financijskom poslovanju, Vlada preuzima aktivnu ulogu da zajedno s ostalim vjerovnicima nađe rješenje za svaku tvrtku koja je u problemima zbog kreditne prezaduženosti. Dakle, Vlada uzima na svoja leđa dodatni teret da bi pomogla gospodarstvu, a rukovodstvo HUP-a to e prepoznaje.

U društvu se stvara dojam da su najveći problem poduzetnici. Država ih optužuje da ne plaćaju porez, banke da nemaju programe te da ne vraćaju kredite, radnici se žale da ih ne plaćaju dobro…

-Slažem se, ali valja napraviti razliku između 2011. godine i kolovoza 2012. Smanjili smo za dva posto zdravstveni doprinos i time smanjili cijenu rada, ići ćemo u novo smanjivanje poreza i nameta, jer poduzetnike nižom cijenom rada želimo učiniti konkurentnijima. Zato često spominjemo porez na imovinu. Mi sada imamo komunalnu i vodnu naknadu, masu parafiskalnih nameta koji zamjenjuju porez koji treba ići na bogatstvo i imovinu koja nije u funkciji. Ali ako je u funkciji, tada privrednika treba rasteretiti troškova. To su promjene koje nastojimo provesti u poreznom sustavu. Svjesni smo problema koje imaju poduzetnici pa smo zajedno s HNB-om osigurali osam milijardi kuna za praćenje izvoza, za investicije, ali i restrukturiranje kredita, da skupe zamijenimo povoljnijim. Znamo da privrednicima treba predah, mnogi su iskoristili našu pomoć, uvjeti su se promijenili.

Ipak, dio poduzetnika uvjeren je da Vlada nije učinila dovoljno da ima olakša poslovanje, da su i dalje preopterećeni prevelikim porezima i nametima?

-Uvijek je pitanje tko šalje te poruke. Neprekidno sam s gospodarstvenicima i razgovaram o njihovim problemima i financijskom rekonstruiranju. Nisam protiv poduzetnika, ali pojedini su poduzetnici bili privilegirani, nisu podmirivali svoje obveze, lako su dolazili do državno0g novca, i takvo je stanje neodrživo. Tako više naprosto ne može biti. U neprekidnom sam kontaktu s poduzetnicima koji korektno izvršavaju svoje obveze i koji žele riješiti svoje probleme. Konstruktor, Vijadukt, Hidroelektra, Dalekovod, gotovo cijeli građevinski sektor, s njima stalno komuniciramo. Oni imaju dugove, imaju probleme i mi im pokušavamo pomoći i pronaći rješenja kroz Hrvatsku banku za obnovu i razvoj. Dakle, nije problem u Vladi, problem je u tomu što neki žele sačuvati pozicije koje nisu bile realne, pozicije koje su osiguravale beneficije i povoljniji položaj. Zato kažem da je važno tko kaže da radim protiv poduzetnika.

Nisu li baš građevinske tvrtke bile najviše privilegirane, nisu li baš one izvlačile najveću korist iz suradnje s državom, nisu li one ostvarivale najveće zarade i profite na račun poreznih obveznika?

-To je istina, ali uz objašnjenje: tako se nisu ponašale tvrtke i radnici, već njihovi vlasnici. Uz veliku pomoć bankarskog sustava radimo na kompletnom rekonstruiranju tih tvrtki, razmišljamo kako smanjiti potraživanje od države i banaka, kako utjecati na upravljanje tvrtkama,kako pronaći kvalitetnije i odgovornije vlasnike, najvjerojatnije institucionalne, kroz neke fondove ili druga trgovačka društva da umanjimo tešku štetu koju su počinili neodgovorni vlasnici. Ne okrećemo leđa tim problemima, ne ostavljamo te tvrtke, Vlada aktivno pomaže kako bismo spriječili da se ugroze radna mjesta te da zaštitimo ljude koji nisu osjetili beneficije koje ste spominjali.

Moglo bi, dakle, doći i do vlasničkog preslagivanja u tim tvrtkama?

-Kod velikih sustava sigurno, kod manjih tvrtki to neće biti potrebno. Primjeri Dine pokazuju da nastojimo promijeniti vlasničku strukturu i dovesti vlasnika koji je prisutan na petrokemijskom tržištu u Europi i koji će osigurati nove poslove. I dakako, na neki način restrukturirati dugove.

Zamjera vam se da se previše angažirate oko Dine, da ima i drugih tvrtki koje su u problemima, ali da se za njih ne brinete toliko?

-To su zamjerke pojedinaca koji blate Vladu da nedovoljno vodi računa o poduzetnicima, da su ljudi prepušteni sami sebi, da se ne trudimo oko njih, a kada nešto poduzimamo onda nas sumnjiče da to radimo zbog nekog privatnog interesa. Vlada u Dini ima samo jedan cilj: zaštiti radnike i osigurati da dobiju plaću. Iz proračuna im ne možemo dati plaće. U toj promjeni vlasnika na koju mi ne utječemo, jer nismo vlasnici niti prodajemo tvrtku, mi jednostavno tražimo da se u tim promjenama vlasničke strukture osiguraju plaće za radnike. Izvolite uplatiti pet milijuna za plaće i imat ćete našu pomoć u financijskom restrukturiranju kao što pomažemo i svima drugima u teškoćama. U Dinu je uloženo previše novca i mi želimo da ona ostane uspješan izvoznik petrokemijskih proizvoda. Mnogi naši oponenti pokušavaju svaki naš potez dovesti u pitanje. No poručujem im da mi nastavljamo svojim putem, da se nećemo bitno mijenjati jer smo uvjereni da idem u pravom smjeru. Kroz Zakon o financijskom poslovanju šaljemo vrlo jasnu poruku: želimo pomoći svakom trgovačkom društvu u konsolidaciji njegovih financija. Svaku kunu koju potražujemo stavit ćemo u funkciju zaštite radnih mjesta. Naše poruke su jasne i želimo ih zakonski realizirati. Žao mi je što nismo donijeli još više novih zakona, ali vidite koliko je novina i otpora.

Pravu buru negodovanja izazvala je najava Vlade da će privatizirati Hrvatsku poštansku banku i Croatia osiguranje te da će dati autoceste u koncesiju?

-S obzirom nato da je u nas provedena dosta neuspješna privatizacija te da su njeni efekti bili prilično loši, mogu razumjeti otpor privatizaciji koja vlada u nas. Ali mi se moramo suočiti s činjenicom da i ove godine imamo planirani deficit od deset milijardi kuna, toliko ćemo potrošiti više nego što ćemo ubrati kroz poreze. Tomu je sad došao kraj. Mi imamo imovinu i moramo je staviti u funkciju pokrića deficita. Iduću godinu sa svim daljnjim restrikcijama opet ćemo imati deset milijardi kuna minusa. Dakle mi moramo nešto prodati da bismo pokrili taj manjak. Mi želimo jaku HPB, ali nemamo novca za njenu dokapitalizaciju. Mi ćemo ulagati u HBOR koji će pomoći u konsolidaciji i financiranju razvoja privatnih tvrtki, HBOR nam treba za ulaganja u željeznice, brodogradnju,..HPB s druge strane mora raditi na tržišnim principima, mora imati dodatan kapital koji mora netko donijeti. Država za to nema novca. Što se CO tiče, ostat ćemo u vlasništvu najmanje 25 plus jedna dionica, da možemo utjecati kako bi to postala još snažnija kompanija, kako ne bi izgubila tržišne udjele, želimo da u životnom osiguranju preuzme dominaciju. Ali za to treba novih sredstava i zato tražimo vlasnika koji će doći sa svježim kapitalom. Kad je riječ o koncesijama, tu nam ne trebaju udjeli jer, ako se neki partner ne pridržava obveze, ugovor možemo u svakom trenutku razvrgnuti. Ako to ne učinimo, onda gubimo 60 lipa koju iz litre goriva izdvajamo za financiranje kredita. Ako damo autoceste u koncesiju, tada ćemo osloboditi tih 60 lipa koje možemo onda uložiti u poboljšanje održavanja državnih, regionalnih i lokalnih cesta, a to znači osiguravanje novih poslova i radnih mjesta. Dio dobivenog novca za koncesiju uložit ćemo u vraćanje lošijih kredita, popravit ćemo strukturu dugovanja jer ćemo tim novcem vratiti loše kredite. Dio novca ćemo, dakako, uložiti u nove investicije.

Naftni biznis u svijetu zapao je u velike probleme, u našem okruženju zatvoreno je više od petnaestak rafinerija. Što će biti s Inom i njenim rafinerijama u Sisku i Rijeci?

-Slažem se, pitanje rafinerija je vrlo teško, ali Vlada je 2000. vrlo jasno rekla da je naš interes održavanje obje rafinerije i MOL je potpisao ugovor uz obvezu da modernizira rafinerije do 2006. Ne zanima me što sada ima problema s rafinerijama, to je cijena od koje ne odstupamo. Rafinerije u Sisku i Rijeci moraju opstati. Znam da je to teret za MOL, ali znali su što rade. Podsjetiti ih treba na štetu koja je nastala kada su zaustavili istraživačke radnje u Jadranu i Slavoniji. Zato su, uz MOL,izravno odgovorne sve vlade od 2004. do danas i članovi nadzornih odbora. I tu štetu moramo nadoknaditi.

Kada je tako i kada je Vladi toliko stalo do Ine, kako je moguće da jedino još u toj kompaniji nije promijenila članove Nadzornog odbora i postavila svoje ljude?

-Premijer i te kako želi da ministri budu u NO-u jer su narušeni ugovorni i dioničarski odnosi između države i MOL-a. Taj model koriste i druge države. Ali u zemlji imamo otpor članova HDZ-a koji se tomu protive, a imamo i problem sa Zakonom o sukobu interesa. Izlaz vidim u osnivanju vladine radne grupe koja će voditi politiku u Ini, a tada neće više biti bitno tko će sjediti u NO-u.

Predbacuje vam se da želite investirati u velike infrastrukturne projekte koji se sporo isplaćuju i vraćaju uloženi novac. Predlažu da se investirate u industrije u kojima će se otvoriti više radnih mjesta i koje će brzo vraćati uložena sredstva.

-To je teza koju uvijek progurava dio znanstvenika. Vidimo li kolike su štete od suše, zar ne bi bilo bolje da smo uložili sredstva u sustav navodnjavanja, kanala i plovnih kanala i da smo spriječili tragediju koja se upravo događa. To moramo spriječiti i što prije ići u gradnju modernog sustava navodnjavanja. Moramo također pristupiti zbrinjavanju otpadnih voda, sutra ćemo biti u EU, a otpadne vode nam zagađuju zemlju, more, jezera. To su sustavi koji znače minimum standarda kojih mi sada nemamo. To su neophodna i hitna ulaganja. Koliko god netko smatra da ne treba takvih projekata iz dana u dan se uvjeravamo koliko su nam oni potrebni. Iza suše dolaze poplave pa moramo sagraditi i zaštitne sustave. Ako želimo biti dio europskog željezničkog transportnog puta, ne može nam prosječna brzina biti 36 km, kako će nam luke Ploče, Zadar, Rijeka biti konkurentne, kako će ići naprijed ako im je željeznički transport najslabija točka. Država mora uložiti golema sredstva kako bi naši proizvođači postali konkurentni na svjetskom tržištu.

S čime niste zadovoljni, što vam nije pošlo za rukom, a željeli ste učiniti?

-Moja najgora odluka u ovih šest mjeseci je to što peti puta na HBOR-u prolongiramo naplatu kredita za već sagrađenu kogeneraciju koja treba proizvoditi struju. A znate zašto ne može? Zato jer Hep ne može preuzeti struju. Jesmo li svjesni da prijevoz električne struje više ne udovoljava potrebama? Mreža je zastarjela, nedovoljnih je kapaciteta, a mi govorimo o vjetroelektranama, kako osigurati dovoljno struje zimi i ljeti s obzirom na povećanu potrošnju, a nemamo odgovarajući transportni sustav. Za to je odgovorna država, ona to mora osigurati jer bez toga nema razvoja. Istina, strateška ulaganja su dugoročna i sporo se vraćaju, ali bez njih se ne može naprijed. Ne donose novac odmah, ali kako ćemo bez plinovoda, kako bez sustava navodnjavanja, zaštite od poplava…

Zanimljivo da ste dobili najveće pohvale kada se pročulo da početkom godine nećete uvesti porez na imovinu?

-Krivo su pročitali i protumačili što sam rekao. Vlada od poreza na imovinu ne odustaje. Ako želimo biti u EU, ne možemo govoriti o komunalnoj naknadi, ona je mogla postojati u socijalizmu jer se nije plaćao doprinos ovisno o bogatstvu, nego po tomu gdje je netko bio smješten i na kvadrate. Kada govorimo o zgradama i nekretninama, bit ćemo u stanju odrediti njihovu vrijednost. Već od početka godine zamijenit ćemo komunalnu naknadu porezima na imovinu. Poruka je jasna: nije problem ta nova stopa jer neće biti veća od sadašnje komunalne naknade. Bit će određenih razlika, ako netko u centru grada ima staru i zapuštenu nekretninu, nije plaćao na cijenu na imovinu nego na lokaciju, pa će možda sada imati manji porez. Za razliku od onih koji imaju moderne vile na periferiji koje imaju ogromnu vrijednost za koju će se morati plaćati odgovarajući porez.

Kako ćete odrediti vrijednost građevinskog poljoprivrednog zemljišta?

-To nam je najveći problem. Ne onoga koji nema namjenu jer za njega se ne može ubirati porez, nego onoga koji nije u funkciji. Teško je odrediti takvu vrijednost pa će nam trebati godinu dana da definiramo vrijednost imovine koja nije u funkciji. Zbog toga ćemo porez na imovinu uvoditi u nekoliko faza. Imamo golemu pomoć MMF-a koji je osigurao stručnjake iz cijelog svijeta koji su iskusni u tim poslovima i tu neće biti problema.

Kada ćete donijeti konačnu odluku o uvođenju poreza na imovinu?

-To nije do Ministarstva financija, politička odluka je u domeni Vlade. Ona mora odlučiti što s porezom na imovinu koja nije u funkciji. Ako netko ima deset stanova, u jednom stanuje, a ostali nisu iznajmljeni, s kakvom poreznom stopom to oporezivati. Neki od nas misle da je to bogatstvo i da treba ići s većom poreznom stopom. Za mnoge je to problem. Mnogi su ulagali novac u imovinu, nisu ga željeli držati na banci, pa sad imaju bogatstvo. Na Ministarstvu je da izradimo modele, a Vlada će odabrati ono što joj odgovara.

Hrvati imaju u vlasništvu više imovine od većine građana Europe, ali nemaju dovoljno prihoda…

-Točno. Po prihodima smo siromašni, a po imovini bogati. Pretvorba stanova je bila najuspješniji dio privatizacije, no sada se javlja socijalni problem. Mnogi su građani objektivno bogati jer imaju stan od 150 kvadrata, ali su istodobno prihodi koje ostvaruju premali za održavanje te imovine. To su te prijelazne faze zbog kojih će problemi trajati godinama. Moramo odrediti što znači biti bogat i ako u tomu uspijemo približit ćemo se svijetu koji bogatstvo mjeri prema imovini. Poruka premijera Milanovića je jasna: ako je imovina za stanovanje, nećemo je dirati, samo ćemo je naplaćivati drugim modelom, ne komunalnom naknadom nego porezom na imovinu. Ako netko iznajmljuje stan, neće platiti na imovinu nego porez na djelatnost jer je imovina u funkciji. Mi želimo da imovina bude u funkciji i da se njome upravlja. Imate masu tvrtki koje imaju ogromne nekretnine koje su prazne, a istovremeno imate tvrtke koje žele pokrenuti posao, ali prije toga moraju graditi tvorničke hale. Umjesto da se ulaže u tehnologije, elektroniku, u ljude, poduzetnici prvo ulažu u zidove. Hoteli Haludovo najbolji su primjer zašto porez na imovinu. Novi vlasnik 2001. porušio je hotel Palace i sve vile, a ostavio je samo ribarsko selo. I tu živi sam. Da je morao platiti porez na imovinu, nikada se tako ne bi ponašao, nešto bi sagradio i stavio u funkciju ili bi to proda. Kako je moguće da netko punih 11 godina uživa na ljetovanju na Jadranu na mjestu gdje su bili hoteli, a da za to ne treba ništa platiti. Ili primjer otoka Krka. Tamo ima osam turističkih zona od kojih su neke stare i po deset godina. Nijedna od tih zona nije u funkciji. Možete li u plan ubaciti devetu zonu? Ne možete jer je, kažu, dovoljno osam. I tako drže cijenu zemljišta od 300 do 600 eura po kvadratu. Tko će graditi turistički kompleks na zemljištu od 600 eura. Nitko. No oni su se izborili da uđu u plan, i ništa ih drugo ne zanima. E pa ne može tako, kada uvedemo porez drukčije će se ponašati. Porez nije samo u funkciji punjenja proračuna već i u funkciji razvoja. Imaš imovinu, budi odgovoran, nisi se trebao gurati u građevinsku zonu, mogao si ostati u zelenom pojasu i nitko te ne bi tražio da plaćaš porez.



Vijesti iz medija