- Objavljeno: 10.11.2014.
Ministar Matić za Novi list: Branitelji neće i ne mogu biti zaboravljeni
Predrag Matić Fred iz Borova naselja 15. lipnja 1991. prijavio se u vukovarski Ured za obranu i postao branitelj Vukovara. Na Trpinjskoj cesti uništio je osam tenkova i jedan oklopni transporter. Uhapšen je 19. studenoga. Sljedećih devet mjeseci proveo je u tri logora u Srbiji. Razmijenjen je 14. kolovoza 1992. Vodio je ured prvoga ministra branitelja Juraja Njavre, radio u Glavnom stožeru HV-a, bio savjetnik predsjednika Republike za branitelje. Svemu tome unatoč, posljednjih desetak dana policija ga čuva od - hrvatskih branitelja. Nekoliko desetaka ratnih veterana pred njegovim ministarstvom prosvjeduju već dva tjedna. Kada je dolazio na posao, neki od njih prijetili su mu ubojstvom, a njegovu suprugu vrijeđali su najružnijim pogrdama. Ovo nisu najopasniji, ali svakako jesu najneugodniji dani Matićeva života. A prosvjed je nelegalan, jer nije prijavljen. Zašto ga policija nije uklonila, pitamo prvo ministra branitelja i časnog vukovarskog veterana.
- Zaista je fascinantno da ljudi koji su se borili za pravnu državu, državu demokratskih procedura, državu koja prosvjed smatra vrhunskim dosegom liberalizma, ali unutar nekih normi, dakle zaista je fascinantno da ljudi koji su se borili za takvu državu mogu sve to pogaziti i samo se pojaviti sa šatorima, kamionima drva i kasetama ribe i tjednima kampirati pred jednom institucijom te države. Smatram, međutim, da je to dio pomno smišljene taktike jer kad bi prosvjed bio prijavljen – kao što se svaki prosvjed po Zakonu o javnom okupljanju i mora prijaviti – onda bismo znali tko je organizator, a onda bi organizator morao preuzeti i odgovornost za tijek prosvjeda i sve što se na njemu događa. Ali, naravno, lakše je kriti se iza neke fantomske „Koordinacije braniteljskih udruga iza Domovinskog rata“ i onda tražiti od Ministarstva protiv kojeg prosvjeduješ da ti osigura wc-e, deke, hranu i struju. I, kao vrhunac svega, već drugog ili trećeg dana tobožnjeg mirnog prosvjeda fizički napasti državnog dužnosnika, pomoćnika ministra Bojana Glavaševića, a poslije u televizijsku kameru krajnje cinično tvrditi da se napad nije dogodio, a da je Bojan provocirao „hodajući lijevo-desno ispred Ministarstva“.
• Jeste li ikada mogli pretpostaviti da će vam se događati ovakve stvari?
- Ni u najgorim snovima. To što me čuva policija jedna mi je od najvećih trauma. Nisam se bojao četnika devedesetih, a sad me hrvatska policija mora čuvati od hrvatskih branitelja, ili, još gore, od ljudi koje sam smatrao prijateljima i suborcima. Može ih biti sramota. Dakako, nisam sam tražio zaštitu, to je procjena službi. Ali povici koje čujem „Ubij Matića, ubij ga, ubij ga“ jedan je od njih - i nekoliko pismenih prijetnji koje sam dobio, tu procjenu i opravdavaju. Ni devedesetih nikoga nisam mrzio, naročito ne mrzim sad. Žao mi je zbog svega ovoga, i tužan sam. Čovjek mora očito na najbolniji način shvatiti tko mu jest, a tko nije prijatelj.
• Pokušajmo razumjeti motive prosvjednika pred ministarstvom. Možemo li razdvojiti politički zahtjev za smjenom ministra od navodno opravdanih razloga za nezadovoljstvo?
- Pa to i želim čuti, te navodne razloge za nezadovoljstvo. Ponašaju se kao Rusi u socijalizmu: kad negdje vide red, stanu u red, a tek onda pitaju što se čeka. Otprilike je tako i ovdje. Treći tjedan je prosvjeda, a oni sad pokušavaju artikulirati razloge. A pogledajte kako ih artikuliraju: Matić nije dogovorio sastanak s ministrom zdravlja! Da, taj sastanak, eto razapnite me, taj nisam dogovorio! Ali sto drugih, usudio bih se čak reći više stotina drugih jesam – pa koliko je CT-a ministar Rajko Ostojić dogovorio, koliko pregleda meniskusa, koliko transplantacija, koliko bubrega... I žao mi je i ponižavajuće je što ja sad moram nabrajati sve ovo jer je to nešto što smatram svoju dužnošću i nisu mi potrebne pohvale. A ja im kažem: ja imam jednog jedinog saveznika, najboljeg na svijetu, i najsporijeg na svijetu: istinu. Možda sam dosadan i medijima i svima jer nemam ništa novoga reći: imam činjenice i podatke i s njihovim insinuacijama, laganjem i mržnjom se borim činjenicama, podacima i racionalnom raspravom.
• Poznajete ljude koji ovdje danima sjede?
- Više od polovine njih bili su u ovome Ministarstvu i, reći ću žargonski i plastično da me svatko razumije, „plazili su tu po meni“: možeš li mi ovo, možeš li mi ono, možeš za mog prijatelja ovo, možeš za mog kuma ono... Evo vam i kuriozitet: ovih dana imam puno manje posla jer su mi posao zadavali upravo ovi prosvjednici. I još jedan apsurd: dobivam SMS poruke od ljudi koji dolje sjede. Ispričavaju mi se što sudjeluju, ali boje se napustiti ljude s kojima provode dane, piju kave, žive život. Ako se ne odazovu – jer ovo je organizacija, prosvjeduje se na smjene – bit će izopćeni, ostat će sami. Ali ja ću podsjetiti na staru izreku o krdu, pri čemu naglašavam da time ne mislim ništa loše: u krdu je toplo, u krdu je sigurno, ali smrdi. Čak bih mogao razumjeti da prosvjeduju radnici, prosvjetari, potplaćeni i nezaposleni, dakle svi oni koji imaju realnog razloga za nezadovoljstvo i razočaranost, ali ne mogu razumjeti da se branitelje i danas, gotovo 20 godina od rata, može mobilizirati zbog „neprijatelja“, Srba, nepoćudnih Hrvata, Roma, Zidova, Jugoslavena... Ta borba protiv imaginarnih neprijatelja užasna je. Pa još župnik iz Županje djecu dovede na prosvjed!
• Zanimaju me dubinski osobni motivi tih ljudi, a ne sumnjam da ih vi možete razumjeti, jer ste i sami ratni veteran. Dakle, kao čovjek koji iznutra poznaje traumu rata, zatočenja i poraća, možete li razumjeti te ljude? Možete li dokučiti ijedan njihov psihološki opravdani motiv?
- Oni se boje zaborava. To mogu razumjeti - boje se zaborava, da će biti odbačeni i zaboravljeni. Ali neće biti zaboravljeni, ne mogu biti zaboravljeni. To ne dopušta Zakon o pravima hrvatskih branitelja, to ne dopušta postojanje Ministarstva branitelja, to ne dopušta Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar koji osnivamo, na koncu, to ne dopuštaju brojni spomenici po cijeloj Hrvatskoj za naše poginule i umrle suborce. Cilj moje politike je da hrvatski branitelji budu stalno, ali diskretno u javnosti. Ali politički i ideološki se nametnuti ne možeš. Odnosno, možeš, ali osnivanjem stranke i borbom na izborima. Prošla su vremena Drugog svjetskog rata: bio si hrabar, skakao si na tenk, pa si zato generalni direktor Končara. Toga više nema. Predbacuju mi: stavljat ćeš i četnike u zakon o braniteljima. Ali zakon se zove Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, što znači da ni kuhari, ni piloti ni novinari, a kamoli, zaboga, četnici, nisu tu! Kažu mi: smanjit ćeš nam mirovine! Svi oni znaju da sam ja umirovljeni brigadir HV. I sad zamisli koji bih ja idiot morao biti da kažem Vladi: „E, ajd da nasanjkamo te branitelje, ajmo im smanjit 70 posto mirovine!“ Pa da i samome sebi smanjim vlastitu buduću mirovinu?! Pa neću biti ministar cijeli život! Jer, kad odem odavde, opet sam isto što i oni – umirovljeni branitelj Domovinskog rata. Niti je bilo ikakvog govora o smanjivanju, niti će ga biti. Istina, za mandata ove Vlade smanjene su mirovine veće od 5.000 kuna, ali su zaštićene mirovine stopostotnih invalida i djece poginulih hrvatskih branitelja i njihovih majki koje su sukorisnice tih mirovina. Osim toga, propisani su vrlo jasni kriteriji kada će te mirovine biti vraćene na staro stanje. Onda, kažu, među civilne žrtve ući će i četnici. Dakle – Zakon o pravima civilnih žrtava Domovinskog rata počinjat će tako što se naglašava da se zakon ne odnosi ni na koga tko je na bilo koji način sudjelovao u agresiji na Hrvatsku. I još nešto: samo moje Ministarstvo ima zajamčen novac za sljedeću godinu. Sva ostala ministarstva, na moju veliku žalost, morat će podnijeti ozbiljan teret.
• Uostalom, kad se kaže „civilne žrtve rata“, jasno je tko to može biti – samo civili ranjeni u ratu.
- Dakako. Briga za te ljude i kompenzacija za njihovu patnju civilizacijski je doseg. A vidio sam čak komentare na moju izjavu da Jovanka i Ivanka ranjene 1991. moraju imati ista prava, koji kažu kako je nemoguće da su Jovanka i Ivanka 1991. zajedno išle na kavu. Pa to je izvan svake pameti. Dospjeli smo u potpuno apsurdnu, beckettovsku situaciju velike zbrke u kojoj nitko ne može razumjeti zašto se, zapravo, sve to događa. Ali odustati neću, i neću popuštati: nikome iznad zakona, nikome ispod zakona. Ako imaš prava, tu sam da ti pomognem ostvariti ih; ako nemaš prava, džabe ti. Evo, stambeno zbrinjavanje: tu je pred ministarstvom vječno bilo dvadeset do trideset ljudi. I kad ih pitam: što vi, dečki, čekate? – Da razgovaramo. – O čemu? – O stanovima. – Pa koji si na listi? Pa kaže, 1500. – Pa o čemu nas dvojica imamo razgovarati? Kad 1499. dobije stan, dobit ćeš ga i ti. Ali budi siguran da 1501. neće dobiti stan prije tebe. Gotova priča!
• Vi dakle tvrdite kako ne samo da nema političkog, nego nema ni psihološkog razloga da ti ljudi sjede ovdje, ma koliku ratnu traumu nosili?
- Točno. Razloga nema. Zakon se poštuje. Izvješće o provedbi Zakona o pravima hrvatskih branitelja jednoglasno je prihvaćeno na saborskom Odboru za ratne veterane. Zakon je potpuno proveden. Slijedi i nekoliko izmjena Zakona, i svakome sam spreman argumentirati da je riječ o poboljšanjima Zakona. Opet poručujem: ostavku neću dati zbog njihovog pritiska. Uostalom, u odnosu na ukupni broj branitelja, koliko ih prosvjeduje? Ali, u isto vrijeme: kad mi jednom mandat završi, nema šanse da se nastavim baviti ovim resorom. Razočaran sam, tužan i ogorčen. Pa znate li vi da oni propituju moj ratni put?! Ne podcjenjujem nikoga, ali sa svakim od prosvjednika dolje spreman sam usporediti ratni put. Pa da vidimo, kad već tako razgovaramo. Čista sam srca. Moj cilj u ratu nikada nije bio ubijati, uvijek i samo odvraćati i obraniti. Na Trpinjskoj cesti uništio sam osam tenkova i transporter, ali ne zato da ubijam, nego zato što su oni htjeli ubiti mene i moje prijatelje. Branili smo se.
• Mislite li da vas je predsjednik Josipović trebao čvršće podržati?
- Imam neupitnu podršku predsjednika Josipovića, a zajedno smo i obišli prosvjednike u šatoru kako bismo pokazali da želimo čuti njihove probleme i zajednički, kao predstavnici države, nastupiti u njihovom rješavanju. Međutim, samo za primjer, jedan od vođa prosvjednika gestikulirao je rukom desetak centimetara pred predsjednikom Republike, gotovo mu se unoseći u lice, što je vrlo nepristojno, pa i opasno. A kad ih ja onda pitam - pa jeste li vi Tuđmana u životu uopće i vidjeli? Biste li se njemu ovako unosili u lice? Zašto njemu niste prigovarali? - odgovora nema. To znači da se ovdje ne poštuju institucije. Možete vi ne voljeti Ivu Josipovića, ali dužni ste poštovati instituciju predsjednika Republike. Josipović je, na moju inicijativu, 2011. odlikovao Jean Michela Nicolliera i Sinišu Glavaševića. U dvadeset godina poslije rata i poslije dva predsjednička mandata, ni Tuđman ni Mesić nisu ih se sjetili, a Josipović ih je odlikovao. Hoćemo li ga zbog toga napadati?
• Posjetom osmoškolaca, nedavno je u Vukovaru počela pripremna faza rada Memorijalnog centra Domovinskog rata Vukovar.
- Da ništa drugo u ministarskom mandatu nisam učinio, to bi bilo vrijedno samo po sebi. Malo sam brinuo kako će djeca reagirati na Spomen dom Ovčara i grobnicu na Ovčari, ali dobro su to podnijeli, a i pokazalo se da su ozbiljni, i da su sve zapamtili. Planiramo dovoditi osmoškolce iz cijele Hrvatske. Naglašavam da je glavni cilj tih ekskurzija učenje o miru, ali bez skrivanja činjenica: djeca će doznati činjenice, ispričane bez teških riječi, ali će na kraju svake ekskurzije biti organizirana Škola mira, kako bi djeca otišla s porukom da je rat zlo, da uvijek donosi nesreću, i da uvijek valja težiti miru. U Vukovaru će se učiti o miru. Dosad je u pilot-fazi kroz grad prošlo otprilike 2.600 djece. Planiramo da sljedeće godine sve memorabilije o Vukovaru preuzme Javna ustanova, koja je državna institucija, čime ćemo politiku maknuti iz njegovanja kolektivnog sjećanja. Nadam se da je to cilj svih nas. Na satove mira želimo dovoditi ugledne predavače iz cijeloga svijeta. Moja je želja da sat mira u Vukovaru održi Bili Clinton. Ali i ne samo to: Javna ustanova Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar jamči šezdesetak radnih mjesta, a i gradski će obrtnici moći itekako uprihoditi. Osim toga, ako se branitelji boje zaborava njih i njihova doprinosa u stvaranju ove države, odnosno ako se boje umanjivanja povijesne važnosti Domovinskog rata, pa nisu li onda upravo ovakvi projekti, dakle edukativni projekti, najbolji način očuvanja sjećanja?!
• Kakva je situacija u Vukovaru?
- Prosvjednici govore o „mjestu posebnog pijeteta“. Kad ih pitam što to znači, ne znaju. Ja bih želio da Vukovar bude grad života, budućnosti i napretka, a ne grad-grobnica. Karikiram u razgovoru s njima, pa kažem: OK, ako želite nekakvu drugu vrstu dostojanstva, onda na izlasku iz Bršadina postavite punkt, i svakome tko dolazi dajte papuče, pa neka u papučama šeta Vukovarom. Ali ti ljudi trebaju živjeti! Pa taj grad treba živjeti!
• Pred Ministarstvom prosvjeduje nekoliko desetaka ljudi. U registru branitelja je pola milijuna imena.
- Pet tisuća branitelja uključeno je u braniteljske zadruge, vrlo uspješan projekt o kojemu se premalo zna. Nadamo se da će ih s vremenom biti sve više. Ti su ljudi zaposleni, zadovoljni svojim radom i životom, proizvode i doprinose i za sebe i za društvo. Raspoloženi su, zadovoljni, ponosni što su branitelji. Pomažemo im da se snađu na tržištu. To je putokaz i primjer za resocijalizaciju branitelja. Ali uvijek ima onih koji ne žele raditi i koji se odbijaju prilagoditi, pa onda traže krivca - ovaj put smo to moji suradnici i ja i ova „nenarodna i jugoslavenska Vlada“.
• Osobno pitanje: kako vaša obitelj doživljava napade na vas?
- Prije svega, osobnog života i nemam. Najveći stradalnici ovog mog posla su mi supruga i sin, koje sam, možda i nepopravljivo, lišio supruga i oca. Mali mi je u predpubertetskom razdoblju, a tate nikad nema. Primijetio sam nešto vrlo loše: ljubazan sam prema svima, osim prema supruzi, malome, mami, tati i bratu. Na njima valjda iskaljujem sve što mi se nakupi. Mama mi je već deset godina slijepa od šećerne bolesti. Često plače. Strahuje za mene. U svojoj tami sluša jednu lokalnu slavonsku televiziju koja je postala pravi rasadnik mržnje. Sve je to plaši i uznemiruje. Svima njima sam veliki dužnik i ne znam hoću li im ikada moći vratiti propuštene godine.
• Ide li državni vrh u Vukovar na komemoraciju 18. studenoga?
- Ide, i predsjednik i cijela vlada. I ja idem, ali idem s kamenom u želucu. Prošle su godine obećali da neće biti izgreda, pa ste vidjeli što se dogodilo. Tri srpska logora sam prošao, ali ne mogu ih usporediti sa sramotom koju sam osjećao prošle godine u Vukovaru. Za one koji misle da incidenata nije bilo, neka pitaju inozemne veleposlanike kako su to doživjeli. Bili su prestravljeni. Strašno. Prljati uspomenu na žrtve, i to ne samo žrtve Vukovara... Pa ta je kolona simbol stradanja cijele zemlje, njome komemoriramo stradale od Vukovara do Dubrovnika! I da netko od toga napravi politički skandal... Ali ja ću ići, idem dokle idem, kad me zaustave, okrenut ću se i doći kad ja budem htio. Isto kao i Bojan Glavašević, koji je prošle godine vlastitom ocu svijeću i vijenac uspio položiti tek navečer jer dotad nije mogao proći.
Razgovarao Boris Pavelić