Potpredsjednica Pusić za Aktual: Hrvatska ima vrlo aktivnu ulogu u približavanju regije članstvu u Europskoj uniji

Prva potpredsjednica Vlade Vesna Pusić govori o velikim projektima za poticanje ekonomije, o stavu Hrvatske prema naporima Srbije za pristupanje Europskoj uniji i planovima vladajuće koalicije za nastup na izborima za Europski parlament
 

Prva potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih i europskih poslova posljednjih je dana bila veoma aktivna u javnosti. Od susreta s njemačkim ministrom vanjskih poslova kao epiloga slučaja Perković, preko konsolidacije Hrvatske narodne stranke i vladajuće koalicije do procedure smanjenja proračunskog deficita prema nalogu Europske komisije, Vesna Pusić je u svakoj od tih važnih tema imala ključnu ulogu. O svemu tome, ali i o tome kako će se Hrvatska odnositi prema naporima Srbije i Bosne i Hercegovine za pristupanje Europskoj uniji, govori u intervjuu za Aktual.

Što se zbiva s procedurom proračunskog nadzora kojoj je EU podvrgla Hrvatsku?

Izuzetno je važno da naši građani znaju o čemu se radi kada govorimo o proračunskom deficitu, a radi se, naime o tome da moramo smanjiti neravnotežu onoga što kao država prikupimo iz poreza i gospodarske aktivnosti, u odnosu na ono koliko potrošimo na školstvo, zdravstvo, vojsku i sve ostalo. Jednostavno kazano, država nema svoje novce nego sve ono što prikupi od gospodarstva i građana kroz poreze poslije raspoređuje u određene aktivnosti, a mi smo, kroz dugi niz godina, trošili više nego što smo imali. Za razliku od drugih zemalja, koje kroz dvije godine moraju riješiti problem deficita, Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koja taj problem treba riješiti u razdoblju od tri godine. Sada je ključno procijeniti i rasporediti postotke smanjenja deficita kroz tri godine. Dakle, ne moramo sve napraviti u prvoj godini. Također, postoji mehanizam koji se, na prvi pogled benigno zove Europski semestar, a uveden je nakon iskustva grčke krize, ali i kriza zemalja poput Portugala, Španjolske i Italije, kako bi se u okvirima Europske unije postavila određena ograničenja vezana uz deficit i javni dug. Taj je mehanizam originalno zamišljen za zemlje eurozone, jer se moralo odgovoriti na ozbiljan problem, a to je da zemlje imaju istu valutu, a u isto vrijeme nemaju homogenizirane ili harmonizirane monetarne i fiskalne politike. Hrvatska je prošle godine dobrovoljno pristupila Europskom semestru, upravo zato da bismo se pripremili za ovo razdoblje kada smo dio semestra kao punopravna članica. To uključuje i određeni plan, dogovoren za svaku zemlju posebno, koji predviđa smanjenje deficita kroz određeni broj godina. Taj plan je, naravno, u nadležnosti ministra financija. Kada je riječ o eurozoni, Hrvatska još nije dio nje, no u skladu sa sporazumom koji su sve zemlje potpisale, ima obavezu raditi na tome da udovolji takozvanim maastrichtskim kriterijima, koji se odnose na razinu deficita i razinu vanjskog duga. Tek kada udovolji tim kriterijima onda se kvalificira i ulazi u eurozonu, a iako taj postupak nije neposredno pred nama, ključno je dovesti u red svoje javne financije.

Kako će se smanjiti taj deficit?

Došli smo do granice gdje trebamo uravnotežiti troškove i prihode. Dva su načina. Prvi je da se nađe dodatni novac, a to znači ili nove poreze ili korištenje nekih državnih ili paradržavnih fondova u kojima postoje sredstva kojima se mogu zakrpati te proračunske rupe. Druga mogućnost je pojačati gospodarsku aktivnost, čime više subjekata plaća porez, veći broj tvrtki, veći broj ljudi koji primaju plaću, samim time i više troše i tako se povećava prihod od poreza. Naš je pristup da što više deficita pokrijemo pojačanom ekonomskom aktivnosti. No, problem s deficitom i dugom je da on postoji sad i mora se riješiti odmah. Često se, što je po mom dubokom uvjerenju pogrešno, rješavao tako da se novac uzeo odande gdje bi se onda onemogućila gospodarska aktivnost. Recimo, proračunsku rupu u ovoj godini se pokrpa tako da se uzme novac iz investiranja u elektrane. Onda se pokrpa proračun ove godine, ali se zatvara mogućnost za pojačanu gospodarsku aktivnost. To se onda vraća kao bumerang i smanjuje šansu da se kroz gospodarsku aktivnost i rast bolje puni proračun. To je jedan od razloga zašto smo u koaliciji razgovarali kako izbjeći povećavanje postojećih i uvođenje novih poreza. Naši razgovori vođeni su u smjeru da se problem ne rješava dodatnim i većim porezima, nego iz fondova iz kojih je to moguće riješiti bez da se opterećuje pojedince i gospodarstvo. Do konca mandata ove vlade neće biti dodatnih poreznih opterećenja koji bi poništili šansu za gospodarski rast.

Srbija je posljednjih dana ostvarila velike uspjehe na putu prema EU. Koja će biti uloga Hrvatske na tom putu i hoće li se kroz pregovore s EU riješiti problemi razgraničenja sa Srbijom i procesuiranja ratnih zločina?

Hrvatska ima vrlo aktivnu ulogu u približavanju regije članstvu u Europskoj uniji jer je za nas racionalno surađivati sa svim zemljama u regiji, pomagati im i podržavati ih da što brže započnu s procesom europskih reformi jer je to pitanje i naše stabilnosti i naše sigurnosti. Iz hrvatskog iskustva znamo da je proces pregovaranja, jednako važan ako ne i važniji od samog članstva. Govorim to u smislu efekta, jer pregovori znače reforme, prilagodbu i normalizaciju politike i političkih ciljeva. Na ovom je području vrlo opasno kad politika ima povijesne ili stoljetne ciljeve, ali kada politika ima ciljeve vezane uz poreze, zapošljavanje ili regionalne odnose, to znači normalizaciju. A proces pregovora normalizira zemlje u regiji, pogotovo one koje su relativno nedavno nastale kao samostalne države. Uostalom, Hrvatska ima realno iskustvo bivše Jugoslavije koje pokazuje u kojoj su mjeri nefunkcionirajuće države opasne. Kada je riječ o Srbiji, surađivat ćemo kao i sa svim ostalim zemljama u regiji. To prvenstveno znači prenošenje znanja i iskustva iz pregovora, jer imamo jezik koji jedni i drugi odlično razumijemo, svi naši dokumenti su upotrebljivi, naši stručnjaci mogu jednostavno surađivati sa srpskim stručnjacima. U tom ćemo procesu rješavati sva pitanja koja su vezana za temu europskih pregovora. Sva pitanja koja nisu vezana za temu europskih pregovora, sa Srbijom, kao i s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i svima ostalima, ćemo također rješavati, ali ne kroz pregovore. U tome ćemo se razlikovati od nekih ranijih iskustava. Postoji pitanje razgraničenja sa Srbijom i to ćemo rješavati, ali ne kroz europske pregovore. Kroz europske pregovore smo, recimo, rješavali pitanje uspostavljanja tradicionalne trgovine jer je to dio istog paketa i u tom se paketu mora i riješiti. Međutim, granica nije dio tog paketa i to ćemo pitanje rješavati bilateralno, a ako ne ide nikako drukčije, onda arbitražom. Ali, ako postoji mogućnost bilateralnog rješavanja, uvijek sam da se tako rješava jer se na taj način štede i novci. Ali, ako ne možemo bilateralno, postoji arbitraža i međunarodni sudovi. No, ništa se ne treba rješavati ucjenom, jer je naš cilj da europski proces bude pozitivan i stabilizirajući za sve u regiji, pa tako i za nas. Željela bih da se na kraju pokaže kako se može imati čvrste kriterije, biti odgovorna zemlja članica, a istovremeno i unaprjeđivati svoje odnose sa susjedima.

Spominjete nefunkcionirajuće države. Bosna i Hercegovina nije na tom putu, ali ima velike probleme - podijeljenost na dva entiteta, nefunkcionirajuće vlasti, nezaposlenost od pedeset posto ...

Bosna i Hercegovina ne može se nazvati propalom ili nefunkcionirajućom državom, ali istina je da ima velike poteškoće. Istina je i da joj prijeti opasnost da siđe s dnevnog reda velikih faktora kao što je EU ili Sjedinjene Američke Države koji je vide kao problem, ali ne tako veliki kao što je Sirija ili zemlje južnog Mediterana, na koje se fokusira ne samo SAD nego i cijeli svijet. S druge strane, promatra je se kao moguće područje brodoloma međunarodnih inicijativa i imam osjećaj da se mnogi ne žele upustiti u nešto za što postoji veliki rizik da će biti neuspješni. Ne vide da je to neuralgična točka i da bi se sada moralo intervenirati. Za Hrvatsku je BiH vrlo važan susjed i naš je interes da ona bude uspješna država i buduća članica EU. Previše smo blizu, imamo dugu granicu i geografski smo tako povezani da nas se to mora ticati. Međutim, to isto tako znači da nekim svojim idejama i prijedlozima možemo ostvariti pozitivan utjecaj. Hrvatska jest prisutna i u drugim dijelovima svijeta, a ne samo u regiji, ali naravno da tamo nemamo takvu vrstu utjecaja. Ne možemo biti svjetska sila, ali možemo i trebamo imati pozitivan utjecaj u regiji. Upravo zato mi u Ministarstvu imamo radnu grupu i kontinuirano razgovarao o toj temi i naša je zadaća zadržati Bosnu i Hercegovinu na dnevnom redu europskih institucija. Uostalom, to je u prvom redu europska tema i Europa je može i mora riješiti. Osobno smatram da se Bosni i Hercegovini, pa tako i svim budućim kandidatima, kao i zemljama koje sad pregovaraju, treba prići na specifičan način, odnosno da model europske integracije treba uzeti u obzir konkretnu situaciju. To se naročito odnosi na Bosnu i Hercegovinu koja treba započeti proces integracije, ali ne na način kako je sad počeo sa Srbijom, ili kako je bilo s nama. Naime, držim da ne bi trebalo čekati da se najprije udovolji svim uvjetima pa da se otvore pregovore, već da se napravi jedna vrsta predscreeninga, nešto što ima karakteristike europskog procesa, što bi pomoglo da se zemlja dovede do situacije u kojoj će biti spremna za početak pregovora. Treba povezati proces postepenog integriranja Bosne i Hercegovine u europske institucije s postepenim integriranjem Bosne i Hercegovine kao države. S velikom sigurnošću se može reći da bi većina građana Bosne i Hercegovine željela da njihova država postane dio Europske unije, a da se u tom procesu dogode transformacije. Zato smatram da umjesto onog što se radilo do sada, da se individualni problemi rješavaju kako bi se postigli uvjeti za početak europskog procesa, mislim da bi bilo važno da se započne neka vrsta europskog procesa, a da se onda unutar tog procesa pronađu rješenja za neke od ovih poteškoća. U svakom slučaju, hrvatska politika je da se ide u tom smjeru rješavanja problema kao i da Bosna i Hercegovina ostane na dnevnom redu Europske unije.

Koliki je naš utjecaj u međunarodnoj politici? Koliko možemo utjecati na procese kao mala zemlja?

Uz nekoliko očitih izuzetaka, većina europskih zemalja su male ili srednje, pa čak i kad imaju i triputa više stanovnika od Hrvatske. Izvan velike tri, Francuske, Njemačke i Velike Britanije, utjecaj ovisi o racionalnosti, argumentiranosti i pripremljenosti pojedinih zemalja i politika koje predlažu. Kad je o našoj regiji riječ, možemo prilično utjecati i tu naša veličina ni malo ne smeta. Ali, ako vodite kratkoročnu i kratkovidnu politiku, a to je da se prvo sa svakim tko želi zapodjenuti kavgu odmah idete svađati, to vas odmah diskvalificira. Ako je očito da ne vodite računa o pravima i interesima zemalja u regiji, nego pokušate nešto na brzinu ušićariti kratkoročno za sebe, onda vas također nitko neće ozbiljno doživjeti. No, ako imate racionalan stav, onda imate utjecaja i u tom smislu Hrvatska može imati i ima utjecaja.

Slučaj Perković je u vanjskopolitičkom smislu završio. Koliko je cijela ta priča imala utjecaja na odnose Hrvatske i Njemačke?

Na odnose između Hrvatske i Njemačke zasigurno nije utjecala. Uostalom, sve su zemlje u EU imale neke poteškoće s uvođenjem europskog uhidbenog naloga. O tome sam razgovarala s novim njemačkim ministrom vanjskih poslova Steinmeierom koji je sam ocijenio da su naši odnosi odlični, a zanima ga i regija. Mislim da je taj slučaj puno manje važan nego smo mu pridavali važnosti. On je, zapravo više u našim okvirima, a onda sekundarno i europskim okvirima, malo zatamnio onaj sjaj koji smo imali kad smo ulazili u Europsku uniju kao prva postkonfliktna, a uspješna zemlja. Imamo možda malo manje blistavi imidž u prvoj godini članstva, nego što bismo ga objektivno trebali imati, ali zaista ne vidim da je to od nekog velikog značaja. Građenje imidža i ugleda zemlje je dugotrajan posao koji će nadživjeti i mene i brojne buduće Vlade. Inače, to uopće nije trebala biti tema. Naime, ako je i napravljen neki krivi korak u promjeni zakona, a činjenica je da je zakon trebao biti promijenjen u ožujku pa je sa zakašnjenjem promijenjen u lipnju, to je trebalo ispraviti i završiti temu i pustiti da sve ide svojim tokom. No, to su bile početničke greške nove članice.

Najteža situacija u Europi trenutačno je u Ukrajini, gdje krvavi prosvjedi prijete raspadom zemlje na ukrajinsku i rusku polovicu. Što EU poduzima u toj situaciji?

Ukrajina je dramatični primjer kako je izbor pravog trenutka vrlo važan za uspjeh svake politike. O mogućnosti početka procesa približavanja Ukrajine i drugih zemalja istočnog partnerstva Europskoj uniji počelo se govoriti dosta rano, prije barem pet godina. U to je vrijeme ono što je izgledalo kao kontroverzno, u odnosima zapadnih zemalja i zemalja istočnog partnerstva, bilo njihovo potencijalno članstvo u NATO-u, ali ne i bliže povezivanje s Europskom unijom. I danas smatram da se u tom trenutku krenulo s bližim povezivanjem s EU, to ne bi izazvalo toliki otpor i situaciju do koje je danas došlu u Ukrajini. Otpor je u prvom redu bio od strane Ruske Federacije. Moram reći da su o tome ukrajinski dužnosnici vrlo otvoreno govorili na summitu u Litvi krajem prošle godine. Govorili su da je riječ o veoma velikom pritisku, prvenstveno kroz cijenu energenata, kao i kroz činjenicu da je Ruska Federacija najveći ukrajinski trgovinski partner te kroz činjenicu da je velik broj ljudi iz Ukrajine zaposlen u Rusiji. Takav otpor nije postojao prije tri, četiri ili pet godina. Da se možda tada išlo s europskim projektom približavanja, možda bi to bilo puno uspješnije nego bi bilo danas. U ovom trenutku zavrtjela se jedna opasna spirala. Mogućnost da se ona stabilizira sama iznutra smanjuje taj komplicirani odnos s Ruskom Federacijom. Naravno da Ukrajina nije jedina, tu su zemlje koje su parafirale Sporazum o pridruživanju i Sveobuhvatni sporazum o slobodnoj trgovini, Moldavija i Gruzija. Vrlo je važno da EU i zemlje članice EU shvate koliko je važno sve to potpisati s te dvije zemlje. Ali Ukrajinu svi vide kao središnje pitanje jer je najveća, potencijalno najveće tržište, ekonomski i geopolitički najzanimljivija. Neobično je važno razgovarati, rekla sam to u samoj Ukrajini. Što god se mislilo, komunikacija će se održavati jer ona spašava živote. Imamo dosta primjera iz kojih se to vidi i to je ipak najvažnije. Nisam pristaša teza da se isplati žrtvovati pet tisuća ljudi, ili pet ljudi ili jednog čovjeka. To je tragedija i na to treba jako paziti. Cijelu temu Ukrajine trebat će gledati, ne kao neku vrstu potezanja užeta između Zapada i Rusije, već o tome treba razmišljati kao o području na kojem će se uskoro i Ruska Federacija kao partner približiti Europskoj uniji. Na istom smo kontinentu i morat ćemo početi pronalaziti načine suradnje. Ako se to bude guralo u pravcu sukoba, da Ukrajina postane područje na kojem se sukobljavaju Rusija i Zapad, neće biti dobro ni za jedne ni za druge, a najgore će biti za Ukrajince. Postoje adrese s kojima se može razgovarati. Kad smo bili u Ukrajini na sastanku OESS-a, razgovarali smo s ukrajinskim ministrom vanjskih poslova, ali i s liderima opozicije, Kličkom i Jacenjukom, to nisu nikakvi ekstremni radikali. To su normalni ljudi, vrlo racionalni i umjereni.

Za manje od četiri mjeseca izbori su za Europski parlament. Je li dogovoren zajednički izlazak vladine koalicije na te izbore i tko će biti kandidat Hrvatske narodne stranke?

Dogovorili smo se: vladina koalicija će zajednički izaći na europske izbore. Zajednički ćemo ući i u kampanju. Dodatno se svi trebaju angažirati u kampanji, od Vlade i opozicije do nevladinih organizacija, da ljudi izađu na izbore. Za cijeli taj projekt mira zvan Europska unija iznimno je važno da se izaberu ljudi koji dijele te fundamentalne europske vrijednosti: slobodu pojedinca, kreativnosti, autonomije, slobode izbora životnog stila i tako redom. Pojavljuje se opasnost da se za europske izbore kandidiraju ljudi koji su protiv Europske unije i koji su protiv tih vrijednosti koje mi nazivamo europskim vrijednostima. Za čuvanje tog projekta je vrlo važno ići u kampanju i pozvati ljude da izađu na izbore. Kontinuirano provjeravamo podršku članstvu Europskoj uniji. Kako na dan referenduma, tako i danas, 66 posto je za, 33 posto protiv. Vrlo je važno da se tih 66 osjeti i na rezultatima europskih izbora, a ne da izlaznost presudi. Što se tiče člana HNS-a, mi smo postigli dogovor, ali tijela stranke još nisu odlučila pa ne bih izlazila još s imenom.

Jesu li dogovorena mjesta na listi?

Da, na prva dva su kandidati iz SDP-a, treći je HNS, četvrti IDS i HSU je na sedmom mjestu.

Je li to dogovoreno na nedavnom sastanku koalicije u Vladi?

O tome smo ovom prilikom razgovarali dvije minute, jer smo već prije o tome razgovarali. Veći dio sastanka trajala je rasprava o listi projekata, koji su poznati javnosti, ali gdje smo došli u fazu da se moramo odlučiti kao koalicija i Vlada, i reći da su to projekti na kojima ćemo pokazati praktični pomak u sljedeće dvije godine. Projekte smo prošli jedan po jedan. Riječ je o projektima kao što je navodnjavanje ukupnih poljoprivrednih površina u Hrvatskoj. Drugi takav projekt je Pelješki most. Na trećem mjestu je cijeli niz projekata iz područja javno-privatnog partnerstva: Trg pravde, cijeli niz škola i bolnica. Oni omogućavaju da se mobilizira industrija u ovom trenutku i da aktivira privatni kapital koji se investira u tu vrstu projekata od općeg interesa. Zatim, projekt Zagreb na Savi - niz malih elektrana koje daju energiju, a reguliraju rijeku Savu. Projekt željeznice zapadna granica - istočna granica Hrvatske. Ta željeznica je na prometnoj transverzali Rotterdam - Teheran. Ako na njoj možete voziti brzinom 30 kilometara na sat, onda je to jedan novac, a ako možete voziti 150 ili 200 kilometara na sat, to je drugi novac za nas. Zatim željeznica Rijeka-mađarska granica. Energetska učinkovitost - to je tip projekata kroz koje smo prošli i na kojima treba vrlo konkretno raditi. Neke se tijekom ove dvije godine može završiti, neke započeti, ali to je to na čemu treba raditi.

Najavili ste povlačenje po završetku ovog političkog ciklusa?

Ne namjeravam se povući iz politike, ali bih voljela da netko od ovih ljudi koji su nekad bili djeca, a sad imaju 40 godina, bude spreman i u poziciji da se kandidira za predsjednika ili predsjednicu Hrvatske narodne stranke i da vodi taj posao. To je jedan vrlo proaktivan posao. Radila sam ga osam godina u dva mandata. Sad ga radim godinu dana i radit ću ga još dvije godine, ukupno će to biti jedanaest godina. Prema našem statutu u roku od šest mjeseci od parlamentarnih izbora moraju se organizirati izbori u stranci. I nakon toga ću biti u politici, bavit ću se njome, ali mislim da ta vrsta posla zahtjeva takvu vrstu energije. Ako nije u funkciji samopromocije, nego u funkciji napretka političke stranke kao političkog projekta, to trebaju raditi ljudi koji su sada u četrdesetima. Trčati po podružnicama, rješavati probleme, svađe između županijske i lokalne organizacije. To je sve važno. Da bi jedan politički projekt funkcionirao i trajao na dugi rok, mora biti prostora za jednu normalnu tranziciju. To je moja zadaća i ja ću je odraditi, mirnu tranziciju za sljedeću generaciju koja će raditi tu vrstu posla. To ne znači da je se ja više neću baviti politikom. Ali svako vrijeme sa sobom nosi određenu vrstu angažmana.
 

Vijesti iz medija