Premijer Zoran Milanović danas je prisustvovao svečanoj sjednici Gradskog vijeća Grada Staroga Grada u prigodi - blagdana sv. Roka, zaštitnika Staroga Grada. Premijer je pozdravio okupljene, naglasivši kako je po prvi puta ovdje kao predsjednik Vlade, u gradu koji mu je drag i u kojem poznaje mnogo ljudi.
Došao je ovdje, u okviru onoga što Vlada radi, da vodi unutarnju politiku, da sluša probleme i da traži rješenja. „Ali ne da idemo okolo, nastavio je, s vrećom novca koji nije naš, nego novac svih građana Republike Hrvatske i da ga dijelimo arbitrarno, svojim stranačkim kolegama, prijateljima, drugovima i drugaricama ili kako god tko to zvao. Tako Hrvatska ne funkcionira i neće funkcionirati dok sam ja predsjednik Vlade.
Onaj tko si zna pomoći sam, tome je najlakše pomoći, naglasio je. U Hrvatskoj nisu svi uvjeti uvijek isti, razlike su velike, za ovako malu zemlju su ogromne, u šansama, u mogućnostima, u aktualnom stadiju razvoja i u tom smislu, toliko se mnogo razlikujemo za ovako malu naciju, ovako malu političku zajednicu kao što je Hrvatska. Ali na otocima se, možda to ovdje nije popularno reći, živi malo drukčije, malo kompliciranije, ali i malo bolje nego u ostatku Hrvatske izvan velikih gradova. Život ovdje ima svoju posebnu kvalitetu, i šanse da se ovdje ostvari dobar život, visok standard, na razini prosjeka bogatije Zapadne Europe su ogromne, prije ovdje nego u nekim drugim dijelovima Hrvatske. To je realnost. U tome vi morate biti nositelji ideja, kreacija, rasta, a Vlada je tu da da zamah i stvori uvjete i ono što je najvažnije, da makne barijere, jer barijere su ono što ovu zemlju guši, barijere monopola, lokalnih, regionalnih interesa, sitne politike. Kada to maknemo i kada damo prostor svima da rade i da realiziraju svoj talent svoju individualnost u okviru zajednice, uvijek u okviru zajednice, tada postajemo prava napredna zapadnoeuropska država“.
Predsjednik Vlade osvrnuo se i na gospodarsku krizu i naše mogućnosti izlaska iz nje. „Kriza je velika, duboka i svjetska, i sigurno će trajati još nekoliko godina, ali mi vjerujemo u početak našeg oporavka sljedeće godine, i to realno vjerujemo, u jednu manju stopu rasta, ali rasta. Neće ga svi u Europi imati, manji broj država imat će rast, ali to tek trebamo vidjeti, to tek trebamo ostvariti. Ali mi, kao hrvatska Vlada i kao hrvatska politika to moramo osigurati. Poučeni ovom lekcijom svjetske financijske krize, da budemo integrirani u svjetsko tržište, jer to je realnost, ali da se, što je moguće više, zaštitimo od poremećaja, kakvi se događaju zadnje tri godine. Taj poremećaj mete i melje sve pred sobom, i Hrvatska je, ne zaslugom ove Vlade, i ne zaslugom i krivnjom prethodne, nego spletom okolnosti, još relativno dobro i prošla. Međutim, bili smo izloženi hiru globalnih odnosa, stihiji i elementima koje ne kontroliramo i koji su veći od nas, ali mi moramo biti gospodari svoje sudbine, barem kada je naš novac u pitanju. I to je ključni zadatak svake hrvatske politike. Sada imamo državu, jedino moramo položiti vozačku dozvolu za tu državu, ili ako hoćete, letačku dozvolu. Ona mora biti sposobna letjeti i živjeti svoj samostalan život. Gdje su te šanse i gdje je taj prostor za Hrvatsku? To je svakako turizam, dakle kad pozivam na vlastite snage i na vlastitu pamet, ne pozivam na izolaciju, jer izolacija je upravo ono pogrešno u što se Hrvatska može upustiti, izolacija je ono suprotno životu koju boduli, a sad smo na otoku, žive kroz povijest. A živjeli su otvorenost, kroz trgovinu, razmjenu, nove ideje, nova imena, nove rase koje su se stoljećima uklapale u jedan prostor. Danas to sve izgleda isto. Ovo je bogatstvo različitih kultura. Hrvatska šansa je upravo u toj razmjeni. Turizam, mala zemlja s ogromnim šansama za dobar život od turizma. To u Starom Gradu znači barem jedan hotel s 200 postelja, ili dva sa sto da bude konkurencija, jer gdje god je konkurencija je dobro. U Visu, u Komiži, pa i Hvaru, sve su to iste priče. Dakle, ne treba puno. Taj turizam je otvorenost. On je otvorenost i u kontaktima među ljudima i u novcu, jer dolazi strani novac, jer to je skriveni izvoz, najefektniji, najkomotniji.
Poljoprivreda – ovaj otok, i ne samo ovaj otok, imaju nevjerojatne, neslućene mogućnosti poljoprivrede, naravno ne autarkične poljoprivrede samo za naš želudac i naše potrebe, nego za naše tržište, u sezoni koja umjesto dva mjeseca treba trajati pet mjeseci, to doduše svi govore već pedeset godina, gdje bi se prodavalo i ovdje i izvozilo u inozemstvo, to je drugi element hrvatskog razvoja.
Treći element su luke, energetika i oni projekti gdje država može povući, ali ništa i nikada bez vibrantnog, žilavog, inteligentnog i poduzetnog privatnog sektora, bez stotina i tisuća ljudi koji imaju svoje ideje i koji traže svoju sreću, koji igraju po pravilima sigurnosti, da znaju jasno što ih očekuje ukoliko naprave jednu stvar ili ukoliko prekrše neku drugu. To se zove sigurnost i to se zove pravna država. Pravna država nisu napisani zakoni za koje je 150 ljudi u Saboru diglo ruku i koje je predsjednik Republike nakon toga potpisao. I koje sudovi ne provode, jer su loši ili je politika korumpirana. To je vladavina prava. I, naravno, povrh svega ovoga što sam rekao, dakle, još jednom, znanje, pamet, tehnologija. U čemu Hrvatska mora biti svjesna što su njezini dosezi. Oni nisu američki ni kineski. I ta samosvijest, samoosvještenje je najveća snaga koju jedan narod, jedna politička zajednica, a Hrvati su politička zajednica regija i kultura koje se međusobno dosta razlikuju, koje govore različite dijalekte, a ja bih rekao i različite jezike povijesno. Jer ovaj jezik, jezik Međimurja ili jezik Koprivnice i Dalmatinske zagore, su prije tri stotine godina bili tri jezika. Danas smo jedna nacija, govorimo jednim standardom, ali i dalje njeguje svatko svoje. Jedemo drukčiju hranu, imamo drukčije običaje, živimo u drukčijoj klimi, a svi smo Hrvati. Takvo bogatstvo ima mali broj naroda u Europi, a naročito ovako malih naroda – nema ni jedan. I zato, umjesto pozivanja na jedinstvo pod čime se obično podrazumijeva jednoumlje, ja kažem jednostavno – zajednički cilj jer nema jednoumlja i nema monolitnosti. Ne možemo misliti svi isto. Kad misle svi isto, onda jedan misli za sve. A to smo već vidjeli u hrvatskoj povijesti, i to nije valjalo. Svi moraju misliti, svi moraju imati šansu da nešto naprave, svi moraju biti svjesni da ih očekuju jednaka prava i jednaka pravila ukoliko se budu držali tih postulata našeg društva i zajednice, i onda, a to može biti vrlo brzo, ovdje će, na ovom otoku, standard biti na razini bogatijih država Zapadne Europe. To nije utopija. Postoje dijelovi Hrvatske gdje će to ići malo teže, koji su pokošeni ratom i devastirani, gdje su ljudi bili i emocionalno uništeni i osiromašeni. Tamo država mora dati još više. Ovdje država mora ukloniti barijere, dati pomoć, dati zamah, dati vjetar, a tamo gdje treba stvarno pomoći, to je Slavonija, dijelovi Zagore, pa i naši sunarodnjaci izvan domovine, koji žive u susjednim državama, naglašavam, susjednim državama, koje moramo poštivati, a žive u težim okolnostima nego mi ovdje i tamo moramo gledati, jer je njihov doprinos u stvaranju hrvatske države bio velik. To je druga država, ali to su također ljudi s kojima imamo emocionalnu i povijesnu vezu. Poštivanje susjeda, ali i uvažavanje povijesnih činjenica.“
Predsjednik Vlade završio je govor čestitanjem blagdana Sv. Roka i Dana Staroga Grada.
Pisane vijesti
