Povodom prvih šest mjeseci mandata, premijer Milanović gostovao je u RTL-u Danas gdje je komentirao aktualne teme u državi te istaknuo kako nije lako u pola godine pospremiti nered star dvadeset godina. 'To je dosta i za pametnije tipove od mene', kazao je premijer.
Gospodine premijeru, u subotu je obilježena obljetnica, na neki način, šest mjeseci Vaše Vlade. Vidio sam spot koji je napravio Vaš Ured za odnose s javnošću. Sindikati, umirovljenici prigovorili su da nema tamo unutra svega što se napravili u šest mjeseci?
-Mislite na viši PDV-a? U pravu su.
Poskupljenje energenata
- Možda je to trebalo biti u spotu. To je realnost od koje ne bježimo. Dakle, to su neke kategorije koje su realne, neću reći naslijeđene i da, možda da je to trebalo biti u spotu.
Jesu li to teške odluke o kojima govorite u zadnjih šest mjeseci?
-To su neke od teških odluka, a druge slijede. Dakle, teške odluke ne znače odluke mučne za sve ljude, nego naprosto su teške zbog kompleksa, zbog tereta koje ono nosi. Ne znam, brodogradilišta, to je cijeli kompleks brodogradnje. Dakle, nešto što je 20 godina u zaostatku, što je subvencionirano, vi morate riješiti u pola godine, u samo pola godine zbog obaveza koje je opet preuzela bivša vlada, ali to je hrvatska Vlada bila i koja nas također obvezuje. To su, dakle,teške odluke jer djelujete pod velikim pritiskom, u stresu. Ali onaj tko nije spreman na taj stres, nije se trebao ni latiti ovog posla.
Je li odluka bilo dovoljno?
-Nije. Trebat će ih još.
Što mislite da ste trebali učiniti, a niste u ovih šest mjeseci?
-Pa trebali smo, možda, već neke projekte dovesti kraju, međutim, recesija je u Europi, Njemačka je ušla u recesiju. Sve su to stvari koje nas, nažalost, previše obilježavaju. Izgleda da će turistička sezona biti korektna i to na neki način izvlači. To opet nije i neće biti zasluga konkretno ove Vlade niti one prethodne jer to je jedan od resursa koje Hrvatska ima, to nam je, uz nešto malo našeg rada dao Bog, a bit priče je da od tog počnemo živjeti kvalitetno i bogato. I na tome treba raditi, to neće pasti u krilo.
Je li tih odluka možda nedostajalo jer niste bili pripremljeni za preuzimanje vlasti ili ste zatekli stanje na kakvo niste računali?
-Mislim da smo s jedne strane bili jako pripremljeni za upravu, da smo o tome puno razmišljali, planirali, projicirali, da među nama ima i tzv. svježih ljudi, ali i ljudi koji su zaista od velikog iskustva, a s druge strane najbolji državnici na najzahtjevnije poslove dolaze, u pravilu, nespremni jer nikad niste svjesni što vas sve čeka koliko god vi to zamišljali, to je, da ne bude možda kriva usporedba jer tu srećom nema mrtvih i ranjenih, ali to je kao rat, magla rata, jer, dakle, što god vi isplanirate u sobi, ali kad krene akcija, teže je.
Što ste Vi zatekli u odnosu na ono što ste zamišljali? Teže ili…
-Tu negdje. Rekao sam da neću izvlačiti na bivšu vlast jer mislim da je jedan od hrvatskih kompleksa ta alibi filozofija, uvijek je kriv netko drugi, ili bivša vlada ili nekakvi porobljivači, strani gazde. Tu smo gdje smo, imamo što imamo. Rekao sam danas na sjednici Vlade, mi sami smo, više nego ikad, gospodari svoje sudbine. Dakle, recimo, trebalo je smanjiti proračunsku potrošnju. To je uvijek loše kad ju morate smanjiti jer kad stvari rastu, kad gospodarstvo raste, onda uvijek i svugdje rastu proračuni, dakle, činjenica je da proračun mora biti manji, a ko libela je poslagan, kao vaservaga, kao mjerač vodoravnosti, morate zadirati u nekakva stečena prava ili interese od kojih ljudi teško odustaju, to je u ljudskoj prirodi.
Osjećate li se prozvanim kad predsjednik u poslanici za Dan državnosti kaže, vrijeme je za akciju, tražim odluke, ne treba ni jednu razinu vlasti strah odluka?
-Dobro, ali Vi ste slažete da mi donosimo odluke. A što se tiče prozvani, pa ja sam prozvan svaki dan. To mi je posao da budem prozvan, pa i Vi me sad prozivate s punim pravom.
Očito je on aludirao da tih odluka treba biti više što ste Vi sami zaključili da ih je trebalo biti još?
-Da, da, svakako. Treba bit, da.
Dakle, nije Vas strah odluka na što on poziva?
- Pa zar nije očito iz naših onih poteza u pola godine da nas nije strah odluka. Ja sam rekao i u kampanji i ponavljam to stalno, neka je ovo alibi za sebe, da moramo poduzimati stvari i da imamo pravo i na grešku. Naravno, ne na niz neracionalnih, štetnih grešaka, ali da, pravo na grešku. To je ono što je možda prethodna garnitura vlasti trebala više imati više pred očima, da je nešto trebalo raditi, donositi odluke.
Pitam Vas za predsjednika, baš zbog toga jer se ovih dana po medijima piše kako on sad upravo kreće u ofenzivu naspram Vašeg kabineta. Nije zadovoljan rezultatima, nisu opipljivi?
-Pa ja sam rekao, ja sam uvijek prozvan. To je moja pozicija. Pa koga ćete prozivati, ako ne predsjednika Vlade i Vladu. Vlada prema Ustavu izričito vodi unutarnju i vanjsku politiku, a to je, dakle, i fiskalna,to je sve. Prema tome, ne vjerujem da Predsjednik ide u bilo kakvu privatnu, zlonamjernu ofenzivu. Mislim da u okviru svojih ustavnih ovlasti koje su manje-više precizno definirane radi ono što treba raditi i što građani koji su ga birali od njega očekuju. I to radi dobro.
Predsjednik se zalaže za dogovor sa sindikatima oko svih ovih bitnih pitanja. Koliko ste vi blizu ili daleko od toga?
-Ja mislim da smo mi relativno blizu dogovora s građanima i sa svim korisnicima proračuna jer bez podcjenjivanja sindikata, mi naprosto moramo shvatiti da bismo sutra ili prekosutra imali više, danas moramo malo stati na kočnicu i to je i poruka u međunarodnim financijskim krugovima, koliko god ih netko mrzio i prezirao jer novac je, nažalost, tamo. To je poruka stranim investitorima da smo odgovorni gospodari. Vidite što se događa u državama koje su se neracionalno odnosile prema vlastitom džepu i blagajni i smatrali da je njihovo ono što nije njihovo. Na kraju, svaki račun dođe na naplatu, ali baš svaki. Nema ništa besplatno.
Jeste li to trebali reći ili sindikatima ili ljudima koji rade u javnim, državnim službama ranije?
- Pa, pitate me jesmo li trebali reći. Mi smo to rekli. Dakle, ja osobno u zadnjih par mjeseci više puta. Dakle, plaće ostaju iste, koeficijenti očito ostaju isti. Radi se o nekim dodatcima na plaće koji, naravno, čovjek kad dobije računa dijelom plaće, je li tako? Dakle, vi tu plaću u privatnom sektoru morate zaraditi, a bonus dobijate na temelju rezultata poslovanja. Rezultati poslovanja hrvatske države nisu katastrofalni, ali nisu dovoljno dobri da bi opravdali te dodatke. Isto vrijedi, dakle, i za nas političare, od tih smiješnih saborskih i dužnosničkih mirovina koje smo ukinuli, i nekih drugih stvari gdje pokušavamo uvesti reda. Na istom smo brodu, brod nije šupalj, ali nevera je, oluja je.
Vi ste na kritike da mijenjate mišljenje u odnosu na to što ste potpisali peticiju protiv izmjene Zakona o radu rekli da ste bili protiv grubog načina na koji ste do tada činilo 2010., sindikati odgovaraju, pa što je sad ovo, jer ako ste nas doveli pred svršen čin, niste dopustili ni da razgovaramo.
-Vlada je 2010. rekla da uzmi ili ostavi, ja sam istog trenutka, a to je dokumentirano, rekao da smo protiv tog nasilničkog načina. Sama supstanca koju su sindikati tada upotrijebili kao poziv na referendum je bila supstanca za raspravu, dakle, vječno trajanje kolektivnih ugovora. Ako se sjećate, a sigurno se sjećate, nakon izbora su sami sindikati rekli da je takva odredba takva kakva je, nerealna, i da taj rok treba smanjiti. Dakle, to, da pojasnim građanima, kada istekne kolektivni ugovor, da onda nastavlja vrijediti unedogled. Dakle, drugim riječima, daje jednoj strani u pregovorima, a to su sindikati, mogućnost da odugovlačenjem vječno zadrži neka financijska prava za koje država više nema novaca. Realno, nema novaca. Sad, ako mi nađete u poslovnom svijetu ili svijetu ugovornih odnosa među ljudima neku usporedbu, plaćam piće. Nećete je naći. Dakle, sami sindikati i njihovi čelnici su u siječnju i veljači to otvoreno govorili, sad zaoštravaju. Razumijem ih, ali moraju shvatiti da je situacija teška i moj posao je da to kažem. Ne na način fućka mi se, sve vas prezirem, svejedno mi je, nego meni je teško, ali morate shvatiti da bismo sačuvali ovaj stil ili način života, moramo ga korigirati da bismo ubuduće imali i više. Ali ne na način na koji su to radile neke članice EU za koje sada vidimo da su sada u strahovitim problemima. Mi, srećom, nismo, ali iz toga moramo učiti, dobro gledati.
Oni sada traže na temelju potpisa skupljenih ranije raspisivanje referenduma o onome što vi namjeravate, je li to opcija?
-Dobro, ja mislim da sam odgovorio na ovo pitanje.
Znači, ..
-... da sam odgovorio.
Ipak, pitanje da ili ne? Referendum da ili ne?
- Referendum o čemu?
O promjeni kolektivnih ugovora. Oni, dakle,u otvorenom pismu koje su poslali, čini mi se, ..
- ..dobro, ali mi razgovaramo mjesecima, logično je bilo da će pokušati i tu vrstu pritiska, ne znam što misle njihovo članstvo i ljudi koji svaki mjesec dobivaju, ne iz mog džepa, ali dobivaju plaću iz državnog proračuna, koji svi uplaćuju, a mi, malobrojni..ustvari, manji broj ljudi u Hrvatskoj se iz toga koristi. Jesu li ti ljudi svjesni što je u igri i što je potencijalno u opasnosti ako ne budemo razumni? Mislim da je odgovornost čelnika sindikata upravo ta, da ljudima probaju objasniti, ako razumiju, a vjerujem da razumiju. Malo se igraju politike, ali mislim da je sad došlo vrijeme da to prestane.
Vratimo se gospodarstvu, vjeruje li Vlada još uvijek u projekciju rasta BDP-a 0,8 posto?
- Vjerujemo u rad i akciju svim sredstvima, naravno, zakonitim i civiliziranim sredstvima. Morate si postaviti visoke, ne nerealno visoke, ciljeve da biste ih uopće mogli dostizati i ganjati. Europa je u.. ne volim ovo uopće govoriti, ispada kao izgovor, ali gledajte, 4 i pol milijuna nas je, nismo Švicarska, dakle, Njemačka je ušla u recesiju, nije još, ali imat će kvartalni gospodarski pad, očito, Njemački kvalitetnu robu nema tko kupovati, Njemačka zadnja ulazi u recesiju, Britanija, Italija, Španjolska, Grčka da ne spominjem, naše susjedne države, Slovenija, osim Poljske i par mikro gospodarstava, malih gospodarstava baltičkih država koje su ovisne o Švedskoj, Danskoj, Norveškoj, koje imaju nekakav rast, ovo drugo sve stoji. I mi moramo zaista paziti da sačuvamo ono što imamo da bismo mogli imati tvrd oslonac za skok.
Vaša vlada ima plan, po tom planu bilo je rečeno i od strane potpredsjednika Čačića i Vas da u lipnju nekako kreće sve to malo jače, međutim, to je izostalo. Od najavljenih natječaja-to je dosta mršavo sada
-Da, bit će. Bit će. Budimo strpljivi. Ne naivni, nego strpljivi i racionalni. Ne možemo neke projekte realizirati preko noći, to su složeni, naprosto, Termoelektrana konkretno. Ne možete to raspisati i realizirati preko noći. Ja opet ne postavljam pitanje zašto to već nije bilo. Brodogradnja-zašto to već nije riješeno? Dakle, u pola godine mi moramo pospremiti nered stvaran 20 godina i zadržati sva radna mjesta. Čujte, to je i za pametnije tipove od mene…
Dobro, ali ima projekata poput fasadizacije koju su mnogi kritizirali, ali ok, čini se realan projekt, ali najavili ste 200 milijuna eura ulaganja do kraja godine, prođe nekoliko mjeseci, par projekata tipa vrtić u Bistri i još par škola u Varaždinu. Mislim, to se neće stići do kraja godine uložiti 200 milijuna eura.
-Možda konkretno taj projekt neće, ali neki drugi hoće. Ali ništa, ništa, bez jakog, robusnog, ambicioznog, katkad i avanturističkog privatnog nerva i poduzetništva, za koji država mora dati uvjete. Zato je jedan od glavnih problema koje ja vidim nije onaj Hitro.hr ili one prigodne manifestacije za javnost nego naprosto rušenje administrativnih barijera. Svih koje postoje na putu poduzetnicima, i to ne velikim poduzetnicima, nego običnim malim ljudima koji žele nešto stvarati, zapošljavati, stjecati za sebe. Oni najbolje znaju gdje su prepreke, oni ih najbolje vide. Razmišljamo o jednom projektu da naprosto tim ljudima otvorimo prostor da nas napadaju, da nas kritiziraju, jer onaj tko donosi odluke i izdaje dozvole, tko stoji na putu, često uz najbolju namjeru neće vidjeti te prepreke. Bez privatnog poduzetništva, hoćete od turizma nadalje, do sitnih pogona, do 20, 30 ljudi, to ne smije država, ali država se mora ljudima naprosto maknuti s puta, po logici „daj mi da radim, hoću raditi, makni mi se s puta“.
Dobro, jasno Vam je u svemu tome to ste i više puta istaknuli, da je bitno strpljenje ljudi, pozvali ste ih na razumijevanje i strpljenje znate da je njima glavno pitanje kada će se dogoditi ovo o čemu pričate?
-Apsolutno. Mi kažemo čuvamo ono što imamo, izgubili smo nekoliko godina, u vremenima nakon prvog velikog udara krize moglo se ići na neke promjene, nije se išlo i sada to moramo sanirati. Budimo racionalni, ali ne naivni.
Rekli ste da nije to do kraja ove godine, kada je to? Na proljeće iduće?
-Za realizaciju velikih planova su potrebna dva mandata. Ljudi vas prestanu trpjeti ili tolerirati već nakon pola godine jer su nestrpljivi. Sjetite se autocesta u vrijeme one bivše vlade, to nije počelo još u prvoj godini mandata, nije se o tome ozbiljno ni govorilo. Sada imamo jednu infrastrukturu koju je započela ona vlast, koja je u biti povijesno najveća infrastruktura koju je samostalna Hrvatska ikad napravila. Sve drugo je bilo u okvirima i za tuđi račun, drugih carstava, Jugoslavije, dakle, takve stvari se ne rađaju preko noći, ali nema opravdanja ako traju godinama.
Što je onda rok? Kraj vašeg prvog mandata?
-Ako me želite navući da Vam dam nekakav rok kao ugovor, stipulaciju, ništa od toga. Dakle, mi živimo ovaj posao, mi živimo za njega, to je poziv, to je više od posla i u svakom kontaktu, razgovoru sa svim ljudima za koje mislim da mogu pomoći, predsjednicima međunarodnih, internacionalnih kompanija, multinacionalki, državnicima, zalažemo se i borimo za hrvatsku stvar. Mi ne lobiramo, mi nismo lobisti. To je jedna riječ koja se ponovno prostituirala u hrvatskom političkom govoru zadnjih godina. Lobisti su lobisti. To je isto reguliran posao. Mi smo zagovaratelji Hrvatske, hrvatski političari i državnici.
Vaš bliski suradnik gospodin Čačić je relativizirao svoju izjavu o tome kako ako do rujna ne bude nekih rezultata, on se namjerava povući iz Vlade. No, može li se to dogoditi zbog nečeg drugog. Mislim tu na presudu koja se očekuje u petak zbog nesreće u Mađarskoj?
-Koliko puta smo mi o tome razgovarali? Pa čak Vi i ja. Ja ne znam više što bih tome dodao. Dakle, ja imam ljudsko razumijevanje i manje više sve što smo znali prije dvije godine, kad smo kretali u ovo, znamo i sada. Ja sam recimo imao povjerenje. Nisam znao je li on vozio 200 na sat. Sada ispada da prema vještačenjima tu je bilo eventualno manjeg odstupanja, eventualno, dakle eventualno od dopuštene brzine. Alkohola nije bilo. E sad, sve drugo je po meni ono ključno pitanje, jesi li nakon toga lošiji čovjek. Po meni je ta nezgoda etički neutralna. Dakle, to se moglo dogoditi svakome. Ali, pričekajmo da vidimo što će se dogoditi. Previše sam o tome govorio.
Znači ne vidite taj datum kao biti ili ne biti za Vašu Vladu?
-Ja ne vidim. Ali, kažem, pričekajmo. Dakle, to se tiče njegove stranke. On je nama važan partner, on je potpredsjednik Vlade. On je čovjek koji, katkad i previše, ne vodi računa o svome rejtingu. Mislim da tu malo i griješi, da mora voditi, dakle ne o tome da bude dopadljiv i simpatičan i drag, nego naprosto da ipak radimo posao i da donosimo odluke koje ljudima često smetaju i idu na živce. I da je tu potrebno jako puno strpljenja i da ne možemo uvijek biti buldožeri. Ali, ponavljam, što se tiče same nezgode to je tragedija. Jednom sam se našao u situaciji da sam vozio sina u Austriju, da sam vozio 130 i da sam ušao u jedan dugački zavoj i u djeliću sekunde skoro izgubio kontrolu nad autom, iz čista mira. I sjetio sam se onda njegovog slučaja i pitao se: ok, da se dogodilo ono što se srećom nije dogodilo, jesam li ja nakon toga lošiji čovjek? Da li se sve mijenja u mom životu? Ne znam, zaključite. Dakle, Čačića košta i njegov grubi stil javne percepcije. To je činjenica. Ali sama nesreća je teška nesreća. Što ćemo s ovim, sada pokojnim, nesretnim vozačem autobusa češkog koji je ostavio svoj život na autocesti, koji isto ima, vjerojatno, obitelj i djecu, koji je u jednom trenutku zaspao, možda nije vozio prebrzo, možda mu se naprosto zavrtjelo u glavi. Teško je u takvim stvarima arbitrirati, zato ne volim hajke. I to je moja poruka i onima dobronamjernima, koji kritiziraju taj slučaj i traže ostavku, a i onima koji zaista nisu dobronamjerni, nego imaju skrivene planove.
U odnosu na Vašu argumentaciju kako ste s istim činjenicama išli na izbore, kritičari kažu u međuvremenu su se dogodili neki presedani u samoj Vladi, tipa slučaj Ferenčak, slučaj Kalambura, slučaj Holy, za koji ste i sami rekli digli ste ljestvicu visoko?
-Dakle, gledajte, to su jabuke i banane, a ne jabuke i kruške. Ovdje se radi o jednoj opasnoj radnji, to je vožnja, u kojoj me zanima je li netko pretjerivao i do koje mjere, a u ovim drugim slučajevima se radi o svjesnom, promišljenom odabiru, dakle o voljnoj komponenti ljudi koji su nešto radili. I tu su etičke kategorije, bez popovanja. Dakle, voljna komponenta je hoću li prije vožnje piti alkohol ili neću piti alkohol. Kad si ga popio, dalje je to tvoj problem. Napisati pismo, poslati ga, ili se od toga suzdržati. To su različite stvari. A taj djelić sekunde, u kojem se život promijeni, meni, Vama, mom prijatelju, bratu, to je u Božjim rukama.
Znači li to da u svemu, s Vaše strane, u odnosu na presudu, kakva god bila, neće biti nikakve reakcije ili promjene statusa Čačićevog?
-Spominjala se pravomoćna presuda. Pravomoćna presuda je pravomoćna presuda. To nije presuda prvog stupnja u Kapošvaru. Ne želim ja otežavati, ako sad ovo netko gleda, Čačiću poziciju, da podcjenjujem taj sud. Ali, ispada na kraju da je sudbina, odnosno status hrvatske Vlade u rukama jednog službenika, suca prvostupanjskog suda u Mađarskoj. To se može gledati na taj način, ali to nije vladavina prava. Vladavina prava nije pritisak na dugme. Vladavina prava je razgovor, ovako kako sad razgovaramo smireno, i razdvajanje etički neutralnog od etički bremenitog.
Znači li to da Čačiću prepuštate odluku, također ovisno o presudi, o svom statusu u Vladi?
-Na to sam puno puta već odgovorio.
Možete ponoviti još jedanput?
-Mislim da je bilo jasno. Da sad ovo ne ispadne interogacija, ispitivanje. Dakle, to je uvijek na kraju njegova odluka. A ja ovdje pokušavam otvoreno pred javnošću reći za što bih se zalagao da se to dogodilo Vama.
I evo, na kraju, danas je Dan državnosti. Izostalo je, kao što je uobičajeno, javno proslavljanje, u smislu nekakvih manifestacija za građane. Što mislite da ljudima znači taj datum, što znači Vama?
- Država je starija, znate, malo smo bili nespretni 2001, ali sad to nećemo mijenjati. Dakle, hrvatska je država starija od 1991. godine, to piše u hrvatskom Ustavu. Mi imamo jako dugo državnost. Ono što smo novo stekli je neovisnost. To je u 10. mjesecu, tu smo malo zbrkali stvari, ali neka to traje ovako. Dakle, imamo sjednicu Vlade, bila je misa za domovinu, na koju sam rekao tko je od ministara vjernik, dakle, želi moliti za domovinu, to je potpuno privatna stvar. Ja u crkvu idem za Božić, kao nekakav osjećaj bliskosti s građanima. Bio sam u Miljevcima prije tjedan dana, jer je to mala sredina, zbog poginulih. A što se tiče ovih velikih blagdana, tu ne vidim prostora da nema mjesta za sve.
I na kraju, kratko, znači neće biti promjene prazničnog kalendara ili možda ukidanja, o čemu ste razmišljali, nekih praznika, bar privremeno?
-To smo bili zavrtjeli kao ideju. Bilo je za, bilo je protiv. Nije Hrvatska država s najviše praznika u Europi i ne postiže se blagostanje samo satnicom radnom nego i kvalitetom rada. Naši preci su radili puno više nego mi danas, ubijali su se od posla, i često su bili na rubu gladi. Dakle, raditi da, ali raditi organizirano, pametno. O ovoj temi možemo razgovarati i sljedeće godine. Ja sam tome bio možda nešto skloniji nego drugi. Ali nismo na tome htjeli lomiti. Dakle, ove godine još ovako. To zaista ne spada u ključna pitanja i to neće Hrvatsku izvući iz krize. Neke puno bogatije države od nas imaju više praznika od nas. Rade bolje od nas. Ne samo više. Ponavljam, naši preci su radili sate i sate, padali su s nogu od posla, a rezultati su došli tek nakon inovacija i nakon što su bili brži i pametniji od konkurencije. To je hrvatska priča. Dakle, turizam nas drži, ali ovo drugo mora biti znanje, pamet. Mi sami, nitko drugi. Sad imamo konačno državu, dakle sad gradimo pruge tamo gdje je nama važno, ceste tamo gdje je nama važno, a prije su građene tamo gdje je nekom drugom bilo važno, a nama što ostane.
Gospodine Milanoviću, hvala Vam lijepo na ovom razgovoru.
-Hvala i Vama.
Vijesti iz medija
