Štednja ne može samoj sebi biti svrha, nema u Hrvatskoj štednje nego se radi fiskalna konsolidacija. Mi ne štedimo nego naprosto nemamo novac za dodatna prava zaposlenih u javnim službama. Nismo bili socijalno rigorozniji jer smo procijenili da bi to bilo štetno jer bi drastičnija štednja i odricanja zaustavili kotač koji ionako ide usporeno
Vlada Zorana Milanovića trenutačno je sukobljena sa Crkvom, poduzetnicima i sindikatima, dok unutar većinske koalicije također postoje ozbiljne napetosti između SDP-a i IDS-a, a prilično su nedefinirani odnosi između SDP-a i HNS-a. To je rezime prve godine mandata ove Vlade. Premijer se, međutim ne slaže s takvim opisom.
– Od svega priznajem jedino da ima određenih nesporazuma s dijelom crkvenih velikodostojnika, ali ne mislim da je to naša krivnja.
Pa krenimo onda sa Crkvom.
– Nemam što dodati onome što sam rekao neki dan u intervjuu HTV-u. Mi smo jasno najavili što mislimo napraviti i po pitanju medicinski potpomognute oplodnje i po pitanju zdravstvenog odgoja i za to smo dobili povjerenje. Ovo nije svjetonazorsko pitanje, sve što se radi je zbog djece i zbog zdravlja i o tome više nemam što dodati.
Hm, možda ima naših čitatelja koji nisu gledali taj intervju.
– Može ga se besplatno pogledati na internetu, neću se ponavljati. Tu su Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Agencija za odgoj i obrazovanje i oni se time bave.
Ministar Željko Jovanović i Agencija imaju vašu punu potporu?
– Nego što.
U toj situaciji sa Crkvom zanimljiva je epizoda s najvećim hrvatskim poduzetnikom Ivicom Todorićem koji je u nekim svojim trgovinama distribuirao njihove letke protiv zdravstvenog odgoja. Je li vam to jako zasmetalo?
– Iskreno, čuo sam nešto o tome u medijima, ali nisam išao dalje provjeravati. Ne zanima me.
Vjera i matematika
Postoje i poduzetnici s kojima ste u dobrim odnosima, primjerice s Emilom Tedeschijem, ali Hrvatska udruga poslodavaca generalno je ove godine bila dosta kritična prema vašoj Vladi. S tim da neki ministri nisu ostali ni njima dužni.
– I Tedeschi je jedan od Vladinih javnih kritičara. Što se, pak, tiče HUP-a, razlikujem prave poduzetnike od korporativnih namještenika. Mislim da su moji odnosi s vodećim poduzetnicima solidni i konstruktivni. A gospodarstvo odnosno poduzetništvo je ove godine porezno rasterećeno i to je mjerljiva činjenica.
Poduzetnici u to ne vjeruju, neprestano se žale da ih opstruirate nametanjem novih poreza.
– To nije stvar vjere nego matematike. Građani su ti koji kroz povećani PDV sada plaćaju nešto veću cijenu krize i zahvalan sam im stoga na njihovom strpljenju.
Činjenica je da Tedeschi u nekoliko navrata bio kritičan prema vladinim dostignućima, ali s njim ste ipak u dobrim odnosima. Budući je on neki čimbenik u HUP-u, zašto im tamo ne objasni da su za gospodarstvenike državni nameti sada nešto manji nego ranije?
– Same brojke su vrlo jasne.
Zašto onda poduzetnici tvrde drukčije? Namjerno manipuliraju javnošću?
– Ne vjerujem da su ljudi zlonamjerni, pogledat će još jednom kako stoje stvari s porezima, pa će shvatiti.
Možda se zapravo radi o tome da većina nije navikla poslovati u uređenoj državi i redovito plaćati sve svoje obveze, a to i ne žele.
– Ne vjerujem. Ali, mi jesmo obećali da ćemo uvesti više reda u Hrvatsku.
Poslodavci možda misle da sada ima previše reda.
– Reda naprosto mora biti. Postoji određeni prag tolerancije, ali red mora biti potpun. Ne može biti malo reda. To je nužno, ali predstavlja samo dio našeg posla.
Jesu li poduzetnici prepreka uvođenju reda?
– Nisu.
Koji je njihov najveći problem?
– Kao i kad je riječ o kućanstvima, oni se rješavaju nagomilanih dugova i u određenom su, razumljivom strahu. No, moramo ga razbiti, razgolititi jer strah je vrlo često iracionalan.
Dosad se, međutim, već mogao izvući zaključak da Hrvati, pa tako ni poduzetnici, ne žele promjene.
– Ne bih rekao da ne žele, premda, istina, s promjenama ponekad ide teško. Uostalom, da se uvijek čekao konsenzus, svijet se uopće ne bi mijenjao. Mi ipak promjene uspijevamo provoditi bez sile i bez odgovora silom i to je dobro. Kad gledam Hrvatsku u regionalnom kontekstu, mi smo relativno stabilni.
Prepreke ulaganjima
Meni se čini da je filozofija prosječnog Hrvata, željeli smo samostalnu državu, borili smo se za nju i neka se ona sada brine za nas, a ne da nam okreće leđa. Uz takav stav nema puno prostora za promjene.
– Hrvatsko društvo je malo, ali vrlo kompleksno. Naši se ljudi jako razlikuju i to ne samo regionalno nego i u okviru iste sredine. Postoje ljudi koji smatraju da je država tu da se brine o njima, a da oni ne preuzimaju odgovornost, ali i onaj drugi tip ljudi koji su za svoje uspjehe i neuspjehe sami spremni preuzeti odgovornost.
Godinama slušamo o sada već mitskim preprekama ulaganjima. Svaka vlada obećava da će ih ukloniti, no to se ne događa. Ne radi li se tu o tome da pretežiti dio narod jednostavno ne želi kapitalizam, da s nelagodom gleda kako se netko bogati i da je to korijen svih tih prepreka?
– Ponavljam, mislim da ne postoji jedinstven stav građana, naši se ljudi tu međusobno dosta razlikuju i po tome smo možda atipična nacija kao politička zajednica. Međutim, prepreka ulaganjima ima sve manje. Cijelo ih vrijeme zakonskim intervencijama pokušavamo ukloniti, pojednostaviti proceduru i raznim poticajima privući ulagače.
Što su to prepreke ulaganjima?
– Sve pomalo. Prepreka su mnogo papirologije za razne dozvole, rokovi u kojima se rješavaju, često su to i nerješeni imovinsko-pravni odnosi koji se rješavaju godinama, ponekad su prepreka i pošteni, ali inertni službenici, a ponekad i korumpirani lokalni dužnosnik, korumpirani dužnosnik u nekom ministarstvu ili državnom uredu. Široka je paleta prepreka i pravi poduzetnici će instinktivno osjetiti takve stvari kad dođu u neku zemlju.
Jesu li prepreke, recimo, ekološke udruge? Njih se trojica sastanu i kažu: U našem se mjesto to neće graditi, ne damo. Ne damo Omblu, ne damo golf na Srđu, ne damo Plomin, ne damo Gornje horizonte, ne damo LNG, ništa ne damo. Pritom ti ljudi dobijaju velik publicitet u javnosti i jako se uvažava što oni misle.
– Karakteristika nevladinih udruga je da gledaju samo područje svojih interesa, ali to je dio društvenog dijaloga. Nije ni u jednoj Njemačkoj drukčije, i tamo su zeleni protiv svih vrsta tehnologija koje, s dokazima ili bez njih, smatraju zagađivačima okoliša, pa je lokalna javnost često zbunjena kada treba razlučiti točne informacije od netočnih.
Nije to za vas frustrirajuća situacija?
– To je izazov, katkad i prepreka, ali frustrirajuća nije. U prirodi je ekoloških udruga da se suprotstavljaju.
Cilj je jasan, put nije.
Jedan od ekonomskih analitičara koji su stalno u medijima, ali ovaj je pametniji, nedavno je izjavio da ćemo tek kad narod izađe na ulice znati da su počele strukturne reforme.
– To je zgodna figura, ali ne i nužno točna.
Ako se narod ne buni, znači da nema nikakvih bitnijih promjena.
– Građani se sigurno ne mogu buniti protiv uvođenja reda u gruntovnicu, transparentnijeg sustava strateških ulaganja... A ako se pod strukturnim reformama misli na potpuno ogoljavanje Zakona o radu i prava zaposlenika, onda mogu reći da je već sada taj sustav u Hrvatskoj relativno liberalan i da nema prostora za značajnije promjene. To ne bi bio put u veću konkurentnost Hrvatske. Postoji i ideja da se naša konkurentnost povećava devalvacijom kune kune, ali to bi nas tek dovelo do katastrofe. Konkurentnost se može jačati samo većom efikasnošću, produktivnošću i inovacijama. Ne možemo pojeftiniti kunu kako bismo lakše izvozili trupce i stolice jer što kad valuta opet poskupi? A stabla smo sva posjekli. To nije pravi put, konkurentnost se ne može povećavati monetarnim trikovima kao prije dvadesetak godina. Tada je država mogla postati konkurentnija ako devalvira liru ili drahmu, ali toga više nema.
Kreditne agencije nemaju dvojbi, za njih je jedino rješenje štednja.
– Neću reći da su one jednodimenzionalne, ali zanima ih svega nekoliko kategorija. Sindikati gledaju drukčije, no kad bi sve to bilo tako jednostavno onda bi se države, kao što sam rekao, moglo voditi autopilotom. Cilj je jasan, ali put baš i nije. Nije nam sve zadano.
Građani, međutim misle da im je Vlada dužna dati jasne odgovore, iako njih nema.
– Građani su u pravu kad misle da im je Vlada dužna reći što namjerava i u kojem roku, ali jednako tako mislim da je važno građanima govoriti i što je realno, a što nije. Kakva je situacija u okruženju, što smo točno zatekli, kako to i zašto moramo mijenjati, kao i ponavljati da instant rješenja nema.
Snižavanje kreditnog rejtinga zapravo je išlo na ruku Vladi. Financijski se za Hrvatsku, barem zasad, ništa nije pogoršalo, a došlo je do otrežnjenja, čini se i među sindikatima. Postalo je jasno da Vlada nije baš toliko socijalno neosjetljiva i da se od nje traže puno veći rezovi, otpuštanja i smanjivanje plaća i mirovina, nego što ih je ona poduzela. Agencija S&P vam je zapravo pomogla.
– Još će netko insinuirati da postoji zavjera između Vlade i kreditne agencije, a nje naravno nema.
Ali, agencije su očekivale od vas da budete socijalno rigorozniji.
– Nismo to bili jer smo procijenili da bi to bilo štetno za Hrvatsku jer bi drastičnija štednja i odricanja u potpunosti zaustavili kotač koji ionako ide usporeno. Štednja ne može samoj sebi biti svrha, a, ponavljam po deseti put, nema u Hrvatskoj štednje nego se radi fiskalna konsolidacija. Mi ne štedimo nego naprosto nemamo novac za dodatna prava zaposlenih u javnim službama.
Ljevičar i liberal
Nadate li se sada većem razumijevanju sindikata?
– Mislim da su oni i dosad jako dobro razumijeli, ali sigurno se neće prestati boriti za prava svojih članova i radnika jer zbog toga postoje.
Što znači biti socijalno osjetljiv u ovim okolnostima? Dakle, ne govorimo o nekoj socijalnoj osjetljivosti iz knjiga.
– To znači jasno reći ljudima što možemo, a što ne i na tome tražiti njihovu podršku.
Smatrate se socijalno osjetljivom Vladom?
– Odgovornom.
Primarno odgovornom?
– Da. Odgovorni smo i racionalni, s tim da sam svjestan da racio u politici ima svoja ograničenja.
Zanimljivo je da kad javno govorite o sebi kao ljevičaru uvijek dodajete i da ste liberal.
– Kad je ekonomija u pitanju tu sam pragmatist, a svjetonazorski sam prije svega liberal. Ne vjerujem u objavljene istine, skeptik sam.
Ne znam koliko često, recimo, njemački SPD-ovci sebe definiraju kao ljevičare i liberale.
– To je zato što su njihova povijest i politička kultura drukčije nego hrvatska. SDP obuhvaća i onaj tradicionalan socijaldemokratski, ljevičarski, ali i građansko-liberalan korpus. To u Hrvatskoj nije nespojivo. Biti liberal u Hrvatskoj ne znači biti neoliberal i bešćutan pobornik darvinizma tržišta. Ja to nisam, naš liberalizam su zaštita slabijih, manjina, pa i kvotna politika koja po prirodi nije liberalna jer se liberalizam više temelji na pojedincu.
Ali, pozitivna diskriminacija danas je dio liberalne doktrine.
– Je. Ja se zalažem za društvo jednakih šansi, ali ne i društvo jednakih rezultata i jednakih dobitaka. Takvo je društvo osuđeno na letargiju. Dobitci ipak ovise o nama samima.
SDP, znači, pokriva i liberalni dio hrvatskog političkog spektra?
– Zadnjih godina to svjesno činimo i to se vidi po našim izbornim rezultatima.
Rezultat, između ostalog, toga je i pojava Hrvatskih laburista.
– Oni su rezultat ovog vremena. SDP je jaka stranka, u ovom trenutku vjerojatno najjača i najjasnija u Hrvatskoj, a laburisti su stranka krize i protesta. Oni nemaju koncepciju, samo protest. Logična mi je njihova pojava i ako već postoji protestna stranka drago mi je da ona nije nekakva ekstremno desna nego ipak lijevija i civilizirana. Ali, definitivno su bez koncepcije i stoga ipak osuđeni na irelevantnost u politici.
U kom smislu irelevatni?
– Laburisti nemaju nikakav koncept vođenja zemlje, dapače bježe od toga. To nije odgovornost.
Njihov predsjednik Dragutin Lesar napravio je nešto doista nesvakidašnje, podnio je kaznenu prijavu protiv vas. No, svejedno kaže da to nije prepreka suradnji sa SDP-om. Predstavlja li za vas to prepreku?
– Neuobičajeno je da političari jedni protiv drugih podnose kaznene prijave za nešto što nema baš nikakve veze s bilo kakvim kriminalom, ali to puno govori o našim karakterima i odgoju. A bizarno je predsjednika Vlade prijaviti za kazneno djelo »nesavjesnog rada u službi u pokušaju«.
Je li to ipak samo neugodna epozoda koju ćete uskoro zaboraviti, pa je u budućnosti moguća suradnja i s Hrvatskim laburistima?
– Kad bih na stvari gledao osobno, onda se nigdje ne bih maknuo. To je nebitno, ta prijava govori samo o osobi koja je to napravila. Ali, ta je osoba predsjednik jedne stranke koja je sada prepoznatljiva među biračima, i čija će biračka potpora u ovoj krizi vjerojatno i dalje rasti. No, onda će se vjerojatno rasplinuti.
Pa stoga i ne treba razmišljati o suradnji s njima?
– Na državnoj razini mi imamo koaliciju, a na lokalnoj razini kolegama prepuštam izbor partnera. Naravno, ne očekujem koalicije s HDZ-om. Ali, laburisti nisu HDZ.
To što sebe nazivate i liberalom za posljedicu ima i da vas ljudi koji sebe smatraju pravim ljevičarima više ne smatraju ljevičarem.
– Što su to pravi ljevičari? Najglasniji su sindikati javnih službi čija je pozicija najsigurnija u društvu, bez obzira na visinu primanja. Što je to klasična ljevica u Hrvatskoj 2012. godine? Išao bih svoje birače tražiti u Prvomajsku i Končar, ali tamo ih više nema. Klasičan industrijski proletarijat, nekadašnje uporište socijaldemokracije, svuda nestaje.
Kad sam spomenuo na određeni zazor prema vama među ljevičarima, mislio sam intelektualce poput Vjerana Zuppe koji sebe smatraju pravovjernim ljevičarima.
– Za takve sam ja ljevičarski heretik. Međutim, ja sam reformirani ljevičar, kalvinist.
Otvorena rasprava.
Uvijek kad se u Hrvatskoj razgovara o odnosima ljevice i desnice nameće se dilema – Tuđman ili Tito. U vrijeme kad ste se tek počeli pojavljivati na javnoj sceni i niste bili predsjednik SDP-a, na takvo pitanje u jednoj televizijskoj emisiji bez razmišljanja ste rekli Tito. Biste li i danas jednako odgovorili?
– Danas ne bih odgovorio na to pitanje.
Tako se kod nas uglavnom definiraju stvari, ako si za Tuđmana onda si desničar, a za Tita su ljevičari.
– I ja sam ranije kao i mnogi, nažalost, nasjedao na takvu provokaciju. Ali, više neću. Radi se o dva čovjeka koji su u svojim epohama važni. Čak važniji nego što bi pojedinci u politici to trebali biti. No, to je ono što imamo, bolje nemamo.
IDS. S njima ste baš u grubim odnosima.
– Ne znam, mi smo i dalje u kontaktu, telefonski i viđamo se. Zbog nepromišljenih izjava drugih ljudi mi je žao, ali ne mogu za njih odgovarati. Kao što ne želimo biti niti taoci sukoba u drugim strankama jer to ograničava i SDP i dovodi nas u podređen, ponižavajući položaj. Ali, o tome je odlučio SDP Istre.
Može li IDS uopće biti odgovoran u nacionalnoj vladi? Njih zanima isključivo Istra i nikad nisu imali širu sliku.
– Točno je da su oni usredotočeni na Istru, IDS je posebna stranka, drukčija od ostalih, ali njihov ministar Veljko Ostojić je odličan i s njim jako dobro surađujem.
A sad ćete u na lokalnim izborima u Istri biti ljutiti konkurenti. Damir Kajin kojeg podržavate vrlo je bijesan na IDS.
– Na tim izborima neću sudjelovati i ne mislim se ni sa kim svađati. Žao mi je zbog sukoba u IDS-u, ali mi ga nismo ni poticali ni na bilo koji način u njemu sudjelovali. Bude li koalicije SDP-a s Kajinom, to će biti koalicija za Istru sa svim srcem i pameću.
HNS. Zašto se Radimir Čačić okrenuo protiv Vlade? Je li to kod njega samo PTSP zbog naglog napuštanja Vlade?
– Nisam primijetio da se Čačić okrenuo protiv Vlade, zaista nisam. Ali, da se on nalazi u jednoj teškoj osobnoj situaciji to je činjenica i zato imam za njega razumijevanja.
Ova priopćenja koja on povremeno šalje...
– ... bilo je samo jedno i to smo raščistili i nadam se da više toga neće biti.
U jednom se priopćenju suprotstavio uvođenju poreza na nekretnine, a u drugom je tražio od Vlade učinkovit model potpore posrnulom gospodarstvu, kao da do nekoliko tjedana prije toga upravo on nije bio ministar gospodarstva.
– To drugo priopćenje ne zamjeram toliko, iako smo mogli to drukčije iskomunicirati. A o porezu na nekretnine sam puno govorio, pa sada neću.
Ali, neobično je da Vlada rasipa energiju u javnoj raspravi o tom porezu kad su iz HNS-a jasno rekli da od toga neće biti ništa.
– Ulazimo u tu raspravu otvoreni, znajući da smo neke stvari prethodno dogovorili, ali nećemo od toga praviti pitanje opstanka. Nismo fanatici, radimo ono za što vjerujemo da je korisno za Hrvatsku. Porez na nekretnine za građane koji u njima stanuju ne bi bilo nikakvo dodatno porezno opterećenje, već samo zamjena za komunalnu naknadu koju sada plaćaju. Isto je i s vikendicama. Nadam se da će dugotrajna javna rasprava baciti više svjetla na argumente.
Zagreb stagnira.
Zašto ste dopustili da Davor Bernardić postane SDP-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba, ako ste cijelo vrijeme mislili da imate i boljeg, konkretno Rajka Ostojića?
– To nije nešto što predsjedništvo SDP-a dopušta. U više od 90 posto slučajeva držimo se procedure prema kojoj o pitanjima od lokalnog značaja autonomno odlučuju naše županijske, gradske i općinske organizacije. Tek kad procjenimo da moramo nešto poduzeti, naša je obaveza da to učinimo. Predsjedništvo ne može biti pasivan promatrač, klub za briškulu i žlahtinu.
Što se promijenilo u dva mjeseca da kandidat više nije mogao biti Bernardić nego Ostojić?
– Objasnio sam da postoji procedura koju nastojimo maksimalno poštivati. Ali, i to što je napravilo predsjedništvo je procedura. Bernadić je dobar, ali Ostojić je još bolji kandidat. U Zagrebu izbori neće biti rutina i nismo zato mogli dopustiti da politički rizik prijeđe u kocku, i zbog grada i zbog kandidata. Ostojić je za klasu bolji od ostalih kandidata, to mu, što se mene tiče, može biti i izborni slogan. Mislim da Zagreb dugo vremena nije imao boljeg kandidata za gradonačelnika i to je na neki način naša obaveza prema građanima Zagreba.
Kako je moguće da izbori neće biti rutina, pa Bandić prije samo godinu dana nije prešao prag na parlamentarnim izborima i bio je politički mrtvac.
– Dok smo mi vodili »rovovski rat«, on je otvarao fontane usred urbanističkog kaosa.
Taj čovjek je početkom godine bio na podu.
– Taj čovjek, kako ga nazivate, otkad nije u SDP-u gubio je sve izbore. Vjerujem da će SDP dobiti i ove izbore. Ali važan je Zagreb koji stagnira, kojem je hitno potrebna sanacija, a ne osobni porazi ili pobjede pojedinaca.
Jeste li zadovoljni s Tomislavom Karamarkom? Mislim, morali biste biti zadovoljni obzirom da on svojom retorikom sužava biračku bazu HDZ-a.
– Neka opozicija komentira vlast. Obrnuto nema smisla.
Posao i skijanje
U javnosti su nerijetko prisutni stavovi da bi premijer dok traje kriza, dok, kako se to kolokvijalno kaže, narod kopa po kontejnerima, trebao živjeti asketski. Dakle, nema skijanja i izlazaka, samo kuća – posao – kuća.
– Tamo gdje sam ja, tamo je i moj posao i to barem 18 sati dnevno. To je odgovor kritičarima, doduše nema ih tako puno. Mislim da su ljudi pametniji od par ekstremista.
Ali, od vas se ipak očekuje da Tedeschiji, kad vas pozove da svratite do Peperminta, odgovorite: Ne mogu, upravo razmišljam kako smanjiti nezaposlenost.
– To je demagogija. Nisam primjetio da to očekuju vaše novine.
Meni je sasvim svejedno kako čovjek provodi svoje slobodno vrijeme, na koje i premijer ima pravo. Naravno, ako je to u skladu s nekim dobrim ukusom i ako pritom ne trošite državni novac.
– Mislim da je većina javnosti ravnodušna i da uopće ne vidi problem. Kao predsjednik Vlade živim jedan sasvim običan život i materijalno i sadržajno. Osim što često putujem i sjedim satima s najvažnijim ljudima u Europi i u svijetu. To je jedina razlika. Nisam se obogatio, niti neću i nemam nikakvu posebnu imovinu. Uvijek sam se bavio sportom kad god su mi to prilike dopuštale. Znam otići na skijanje, ali to bude prilično stresno i većinu vremena provodim na telefonu ili uz kompjutor. To najčešće nije odmor, samo nastavak stresa. Ali da se razumijemo, ne žalim se, to je bio moj izbor.
Stresa u smislu čega?
– Rekao sam, tamo gdje sam ja, tamo mi je i posao. Od posla se ne može pobjeći, stalno sam premijer, gdje god bio. U Bruxellesu, Moskvi, Ateni, Zagrebu, na Sljemenu... Bitno je samo da idete u pravom, a ne kontra smjeru.
Vi uglavnom idete u pravom smjeru?
– Ponavljam, cilj je jasan, put ne uvijek.
Španjolcima se živo fućka što je u Hrvatskoj teško
Kako god, teško ide s ulaganjima. No, građani svejedno, premda su svakodnevno bombardirani informacijama da je kriza i u mnogim drugim zemljama, na kraju dana zaključuju da ih to zapravo ne zanima i traže od Vlade da im, neovisno o svemu, odmah osigura bolji život.
– I Španjolcima se živo fućka što je i u Hrvatskoj teško. Da, ljudi žele bolji život, onakav kakav su imali do jučer i kakav smatraju da im pripada zauvijek. E, to je već malo kompliciranije, ali mislim da su tu hrvatski građani ipak racionalni i strpljivi.
Strpljiviji nego Španjolci ili Grci?
– Da.
To je dobro za Vladu.
– Vlade dolaze i odlaze, države ostaju.
Prosječni premijer
Koliko se razumijete u ekonomiju?
– Kao premijer, koji je po profesiji pravnik i diplomat smatram da razumijem stvari. Reći ću to ovako, na sastancima predsjednika vlada Europske unije, na kojima se gotovo isključivo razgovara o ekonomiji, osjećam se kao sudionik, a ne kao pasivan promatrač.
Europski premijeri nemaju veće ekonomsko znanje nego vi?
– Mislim da sam u prosjeku. Samo manji broj premijera po obrazovanju su ekonomisti.
Ovo sada nije obična kriza kakve se ciklički javljaju u kapitalizmu, puno je dublja.
– Problemi EU su konkurentnost i produktivnost. I imamo skup, ali ipak, mislim, održiv socijalni model. Kapitalizam je podložan krizama ovakve vrste, međutim niti jedan drugi društveno-politički sustav dosad nije pokazao veću sposobnost samoobnavljanja.
Neki europski premijeri možda su ekonomski verziraniji nego vi, od nekih možda vi znate više, ali općenito se radi o tome da ne postoji formula izlaska iz krize. Ne zna je ni vaša Vlada niti mnoge druge. Jedni se zalažu za štednju, drugi bi poticali potrošnju, treći...
– Prema mojem dubokom uvjerenju Europa je izašla iz najgoreg razdoblja krize, situacija se stabilizira i stvari idu nabolje. Naš je problem u odnosu na SAD što su institucije EU kompliciranije i mehanizmi donošenja odluka sporiji. A što se tiče štednje, ona je nužna u prvoj fazi da se gospodarstvo i kućanstva riješe dugova, ali nakon toga jedina je formula konkurentnost i produktivnost.
Pitanja bez odgovora
Priželjkujete li da Čačić što prije ode u zatvor da se tako smanji njegov utjecaj na HNS i Vladu?
– Osobnu tragediju ne želim vezati uz dnevnu politiku. To je prije svega nepristojno.
A ako kad izađe i zatvora dođe u Banske dvore i kaže da bi se vratio u Vladu, hoćete li na to pristati? Iz HNS-a dolaze dvosmislene poruke s tim u vezi.
– Nije trenutak da o tome razgovaramo.
Ne možete rezolutno otkloniti mogućnost Čačićevog povratka u Vladu u ovom mandatu?
– To su previše hipotetska pitanja da bih na njih mogao odgovarati.
Iz ovog mogu jedino zaključiti da nije isključeno da se Čačić nakon zatvora vrati u Vladu.
– To je vaš zaključak, a ja mogu samo ponoviti da na hipotetska pitanja ne odgovaram.
Vijesti iz medija
