Autor: Danko Radaljac, Irena Frlan
Ministar pravosuđa Orsat Miljenić posljednjih je mjeseci u napetim odnosima s Europskom komisijom zbog zakona koji se kolokvijalno zove Lex Perković. Dok se dva mjeseca uglavnom nije izjašnjavao o tvrdnjama na rubu optužbe od strane potpredsjednice Komisije i povjerenice za pravosuđe Viviane Reding, ovaj tjedan je odlučio poslati javne odgovore prema Bruxellesu. Na pismo Viviane Reding odgovorio je pet dana nakon postavljenog roka, a u razgovoru za Novi list pojasnio je kako to nije bilo slučajno.
Zašto niste Komisiji odgovorili do 23. kolovoza? Je li to bilo namjerno?
– Nisam službenik Komisije da se meni, kao ministru hrvatske Vlade, mogu postavljati takvi rokovi. Ne smatram se, ni sada niti ubuduće, obvezanim takvim rokovima. Odgovorio sam kad sam smatrao da je potrebno na način na koji sam smatrao da je potrebno.
Mislite da je gospođa Reding pogrešno postupila kad je postavila taj rok?
– To je njezina stvar.
Otvoreno pitanje
Očito je da ćete zakon mijenjati. Čemu onda cijela ova priča zadnja dva mjeseca, ako ćemo na kraju ipak popustiti?
– Iz te su priče proizašle dvije bitne stvari koje se tiču puno šireg područja od samog zakona. A otkad će se zakon primjenjivati, tehnička je stvar.
Ali ta tehnička stvar postala je politički problem?
– Ne mislim da je postala politički problem. Što se tiče odnosa s Komisijom, pitanje je radi li se o problemu ili samo otvorenom pitanju. Komisija je lani pokrenula 58, a ove godine 40 postupaka protiv različitih država pred Sudom EU u Luxembourgu. U tim slučajevima Sud će odlučivati tko je u pravu, a čak se niti ti slučajevi ne smatraju problemima. Zato ne mogu prihvatiti tezu da se radi o nekakvom problemu, niti tvrdnje da je to utjecalo na naše međunarodne odnose.
Čak i ako ga nazovemo samo otvorenim pitanjem, ipak, prema riječima povjerenice Reding, riskiramo milijune iz EU fondova, a potencijalno čak i ulazak u Schengen.
– Kad se radi o sankcijama, u članku 39. našeg pristupnog ugovora, koji se spominje u tom kontekstu, piše da treba doći do ozbiljnog kršenja pravne stečevine. Postoji primjer dviju zemalja koje su godinama bile u istoj pravnoj situaciji kao i Hrvatska. Jedna od njih je još uvijek u toj situaciji, a ne sjećam se da je bilo sankcija. Očito se to nije smatralo teškim kršenjem pravne stečevine. S druge strane, što je Hrvatska napravila, ako je išta napravila? Uvela je rok u trenutku kad se on više nije mogao uvoditi. To je sve. Mi cijeli sustav europskog uhidbenog naloga primjenjujemo, samo smo vremensko ograničenje uveli izvan roka, ali postupili smo na sličan način kao pet drugih zemalja koje nisu u prekršaju. Ovdje se radi o jednakosti građana. Pet zemalja EU neće izručiti svoje državljane ako je djelo počinjeno prije 2002. godine. Druge zemlje, uključujući i Hrvatsku ako promijenimo zakon, moraju izručiti svog državljanina za istu stvar. Mislim da to nije jedinstven pristup i uvjeren sam da se to mora promijeniti.
Apsolutne gluposti
Nije to jedini primjer različitog tretmana. Hrvatska, primjerice, mora uvesti euro, a Velika Britanija ne mora.
– Nije to isto. Ovdje se radi o individualnim pravima građana. Naš građanin koji je osumnjičen nije u jednakoj situaciji kao državljanin druge zemlje koja je na vrijeme stavila vremensko ograničenje.
Slučaj Češke i Slovenije u Komisiji drugačije tretiraju jer je zakon, u hrvatskom slučaju, mijenjan samo tri dana prije pristupanja?
– Ili nešto smiješ ili ne smiješ. Rok je tu nebitan. I tu priča završava.
Ali zašto tri dana prije ulaska?
– U tom se zakonu mijenjalo 57 odredbi, koje su do 1. srpnja morale biti usklađene s europskom regulativom. Uostalom, koja bi bila razlika da smo ga mijenjali deset dana prije ili deset dana kasnije? Ili tri mjeseca prije ili tri mjeseca poslije?
Je li vas netko kontaktirao i tražio da stavite 2002. godinu u zakon da biste zaštitili gospodina Perkovića?
– Ma ne, to su apsolutne gluposti. To je najapsurdnija stvar koju bi netko mogao pomisliti. Zakon se ne radi ni prema jednoj osobi. Mi smo kroz zakon napravili ono što smo mislili da je u redu, ne želeći štititi nekoga, niti ga krojiti prema nekome.
Je li onda odredba o 2002. godini slučajno ušla u zakon, navodno na prijedlog jedne članice radne skupine iz DORH-a?
– To su izlišne spekulacije. Zakon je izašao iz ovog Ministarstva, došao je na Vladu, dobio je izjavu o usklađenosti s europskom pravnom stečevinom, izglasan je jednoglasno na Vladi, prošao je u Saboru.
Dobio je izjavu usklađenosti od Ministarstva vanjskih i europskih poslova?
– Da. Da je nismo dobili, ne bi zakon ni išao.
To je znači bio propust Ministarstva vanjskih poslova?
– Govorim da je zakon došao na Vladu, da je izglasan jednoglasno, nema propusta.
Znači i gospođa Pusić je glasovala za njega, njezino Ministarstvo dalo je 'zeleno svjetlo' i sada potpredsjednica tvrdi da ga treba mijenjati?
– Vlada nastupa jedinstveno, a svaki ministar ima pravo na svoje mišljenje.
Jeste li u kontaktu s gospođom Pusić, razgovarate li i o ovom problemu?
– U kontaktu smo, razgovaramo o svim problemima, pa i o ovom. No, podsjećam vas, kad smo branili zakon u Saboru, jasno sam rekao da postoji dvojba možemo li tu odredbu primijeniti ili ne i da je to isključivo pravno pitanje. Druga je stvar jesmo li mogli to tražiti tijekom pregovora. Jesmo, ali to nismo učinili. To je bio propust u pregovorima. Sad mislimo da je vrijedno boriti se za to, a Komisija ima svoje mišljenje.
Postoje dvojbe
Kad je zakon išao prema Vladi niste znali da zakon nije u skladu s pravnom stečevinom, s obzirom na to da ste dobili pozitivno mišljenje MVEP-a?
– Rekao sam vam da sam u Saboru napomenuo da postoji dvojba.
Navodno ste vi htjeli povući zakon kad ste otkrili da to nije u skladu s pravnom stečevinom?
– Vukli smo i vučemo poteze za koje smatramo da su najbolji i najkorisniji. Ali, ponavljam, mislim da iz ovog proizlaze dva šira društvena pitanja. Prvo, moramo shvatiti da smo nakon 1. srpnja ravnopravna zemlja i moramo izgubiti taj mentalitet da, kad nam netko sa strane kaže 'skoči', samo pitamo 'koliko visoko'. To ova Vlada mijenja. Neki koji nas sad prozivaju, upravo su tako postupali. Drugo je pitanje određenja prema našoj prošlosti. Postoje zločini, političke likvidacije, a postoji i problem zastare. Tragedija je da se naša generacija mora time baviti. Imamo 22 godine svoju zemlju, a nismo napravili ništa po tom pitanju. Pustili smo da to sve zastarijeva, ugurali pod tepih.
Tko smo to mi?
– Moji prethodnici, ljudi koji su mogli nešto promijeniti, ljudi iz struktura.
Prvenstveno u HDZ-u?
– Da, šutili su i gurali pod tepih i bilo im je krasno što postoji zastara jer kad ih netko nešto pita, kažu da se ne može ništa. Sad se ima obraza nama prigovarati da nekoga štitimo. Mi? A oni su im osigurali zastaru, jer nisu ništa poduzimali, a sad prebacuju lopticu nama. Zato je promjena Ustava civilizacijsko pitanje za ovu zemlju. To je crno-bijela stvar: jesi li za to da se ubojica goni ili ne. Ako jesi, dižeš ruku u Saboru za promjenu, ako nisi, ne dižeš ruku. Nema dalje priče.
Nema zastare
Prema tom vašem tumačenju predsjednica HNS-a, koja se protivi izmjenama Ustava, na ovoj je drugoj, anticivilizacijskoj strani.
– Nikako se ne bih složio s tim. To je stvar o kojoj će se raspravljati. Postoji teza da se to može riješiti zakonom, ali ne može. Kad je već došlo do zastare, ne možete je maknuti nikakvim zakonom.
Što će se dogoditi u slučaju Perković, ako promijenimo i zakon i Ustav?
– Ne želim kao ministar davati tumačenje nečega što je na sudu. Ali, teoretski, ako se promijeni Ustav, nema zastare ni za koga.
Hoće li taj slučaj onda procesuirati Hrvatska ili Njemačka?
– Prema europskom uhidbenom nalogu, zemlja koja je krenula ima prednost. Dakle, Njemačka. Nažalost, ovo se pitanje gleda kroz prizmu samo jedne osobe.
Smeta vas što to mediji zovu 'lex Perković'?
– To je potpuno pogrešno jer nema nikakve veze s tim. Smeta me jer se zamagljuje pitanje suočavanja s prošlošću, s desetinama drugih ubojstava.
Kad ćete onda iz zakona ukloniti vremensko ograničenje?
– Uklonit ćemo ga kad dođe na dnevni red.
Zar to nije bilo na dnevnom redu prije mjesec dana, u trenutku kad je Komisija upozorila da to nije u skladu s pravnom stečevinom?
– Zašto mislite da u onih 58 predmeta, u kojima je Komisija također upozorila države članice da nisu usklađene s pravnom stečevinom, zapravo te države nisu u pravu?
Moguće je, ali nije me briga što će Slovenija ili Finska imati neke sankcije.
– Ja vam kažem da sankcija neće biti.
Ali niste si zadali rok dokad ćete mijenjati zakon?
– Nismo. No, to je pitanje povezano i s promjenom Ustava.
Kaznionica u Šibeniku nam je važnija od Trga pravde
Gdje je zapelo oko Trga pravde? Je li ministar Vrdoljak preambiciozan?
– Trg pravde projekt je ovog ministarstva. Mi smo ga doradili i kandidirali kao jedan od projekata u okviru javno-privatnog partnerstva, kao i kaznionicu u Šibeniku. To je jedan od spremnijih projekata, ali postoje neke stvari koje treba razriješiti prije nego što se ide dalje i koje izlaze iz okvira ovog ministarstva.
To su financije?
– Prvo trebamo odlučiti je li to strateški projekt koji mi kao zemlja u ovom trenutku trebamo ili neki drugi projekt ima prednost. Za sustav pravosuđa, prioritet je svakako kaznionica u Šibeniku. Drugo je pitanje financijsko. Kao ministar neću pristati da neki moj nasljednik odjednom mora plaćati 100-200 milijuna kuna iz proračuna ako to nije na vrijeme predviđeno. Podržavam svaku gradnju u pravosuđu, bio bih čudan ministar da to ne podržavam, ali treba neke stvari dotjerati.
Ali, Centar za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija objavio je već javni poziv za izbor privatnog partnera?
– O tom sam pozivu rekao i napisao sve što sam trebao i prije nego je objavljen i na pravoj adresi, a ne u medijima.
Očito su vas ignorirali.
– To nije moj problem.
Nego ministra Vrdoljaka?
– Ne znam čiji je. Postupanje CEI-ja može se smatrati ozbiljnim kršenjem sporazuma s Ministarstvom pravosuđa. Time dovode u pitanje hoće li uopće i dalje raditi u naše ime na tom projektu. Nisam protiv projekta, ali smatram da neke stvari treba raščistiti da bi on bio bolje pripremljen.
Hoćete li raskinuti ugovor s CEI-jem?
– To ćemo vidjeti. U svakom slučaju, apsolutno je nedopustivo da se o ovakvim važnim projektima u javnost puštaju netočne informacije i to neću tolerirati.
Omogućit ćemo skupne tužbe u radnim sporovima
Kad će radnici u Hrvatskoj moći računati na pravu zaštitu sudstva u radnim sporovima, da – primjerice – od trenutka kad dobiju otkaz koji smatraju nezakonitim pa do pravomoćne presude prođe tri mjeseca, a ne tri godine?
– Novi predmeti rješavaju se bitno brže, ali da bismo ostvarili to o čemu govorite, treba mijenjati još neke stvari. Primjena arbitraže to može jamčiti. Arbitraža je jeftin i brz postupak, osobito u radnim sporovima. Drugo pitanje su kolektivne tužbe. Dobijete, recimo, pet tisuća predmeta iste vrste, s istim tuženikom, samo se tužitelji razlikuju. Suci Općinskog radnog suda dobro rade, ali pet tisuća predmeta treba riješiti, što god mi rekli, samo dok ih evidentirate prođe vrijeme. Rješenje je da se to tretira kao jedan spor i to ćemo napraviti. Naravno, time ugrožavamo određene imovinske interese zato što je pet tisuća sudskih troškova puno više nego jedan, ali to nije naš problem...
Mislite da ćete imati problema s odvjetničkim krugovima?
– Neću govoriti ni o kakvim krugovima. Treća stvar je daljnja racionalizacija sudske mreže. Radikalno ćemo smanjiti broj sudova i to će nam omogućiti bolju specijalizaciju.
Vijesti iz medija
