Autor: Gabrijela Galić
I zmjene Zakona o radu i fleksibilizacija tržišta rada kroz taj, ali i niz drugih zakona, probudile su sindikalnu scenu u Hrvatskoj. Ovaj tjedan prosvjedovali su sindikalni povjerenici, a pet sindikalnih centrala najavljuje i žešće akcije. Traže i ostavku Miranda Mrsića, ministra rada i mirovinskog sustava. No, i u budućnosti će pregovarati s njim.
Hoćete li biti najomraženiji ministar rada u povijesti Hrvatske?
– Ne razmišljam na taj način. Nisam se prihvatio resora da budem dopadljiv nego da provodim promjene i reforme. Uvođenje promjena nije nikad zahvalan posao – uvijek nailazite na otpore i uvijek se netko nađe tko ima druga stajališta. Međutim, promjene su zakon života, i ako ostanemo gledati u prošlost bojim se da budućnost nećemo vidjeti ispred sebe. Svaka promjena nosi i izazove, a bez tih izazova u kojima leže i nove mogućnosti nema napretka, nema razvoja. U protekle dvije godine se pokazalo da je resor Ministarstva rada i mirovinskoga sustava jedan od najzahtjevnijih, a posebno stoga jer ga u Vladi koju je vodio HDZ praktički nije ni bilo, a bivša Vlada nije imala strategiju razvoja tog područja. Naš cilj je da se Ministarstvo rada i mirovinskog sustava etablira i kao jedno od najvažnijih ministarstava aktivno sudjeluje u kreiranju tržišta rada.
Ipak sada ne šaljete Zakon o radu (ZOR) u proceduru?
– Konzultacije u Vladi su još u tijeku. Mislim da će rasprava u dva čitanja biti u Saboru sljedeći mjesec. S obzirom na to da se radi o europskom zakonodavstvu moramo pokazati da su promjene koje smo unijeli u Zakon potpuno u skladu s Direktivama EU. S druge strane, u predstojećem periodu obavit ćemo dodatne konzultacije.
Znači još postoji mogućnost da se do kraja godine sa sindikatima i poslodavcima razgovara o odredbama tog zakona?
– Naravno, i Vlada i ja osobno uvijek smo za razgovor i dogovor, ako je moguć. Dakle imamo vremena za dodatne razgovore i dodatne promjene. Ponovno, stoga, pozivam sindikate da nastavimo prekinute pregovore.
Dežurni krivci
Sindikati traže vašu smjenu. No, bez obzira na različita interesna pitanja činjenica je da su i sindikati i poslodavci nezadovljni načinom na koji ste sa njima komunicirali oko ZOR-a. Ako su dva partnera nezadovoljna procesom pregovora to nešto znači, nešto treba mijenjati.
– Pregovaramo već više od godinu i pol dana. Po prvi puta smo inicirali bipartitne pregovore o Zakonu o radu. Znači, inzistirali smo da poslodavci i sindikati sjednu za stol i sami pregovaraju bez predstavnika Vlade, da otvore pojedine dijelove ZOR-a i probaju naći konsenzus. To je trajalo tri mjeseca. Nakon tri mjeseca i jedni i drugi su došli i rekli – »mi se ništa nismo dogovorili, vrijeme je da Vlada uđe u pregovore«. Kada zbrojimo ogromnu količinu radnih sati potrošenih na sastanke, radne verzije i usklađivanja svih triju strana, uvjeren sam da smo vrlo aktivno i ozbiljno pristupili problemu. Međutim, zajednički konsenzus ne znači nekome udovoljiti . To je kompromisno rješenje koje po definiciji nije idealno. Dakle, nema idealnog rješenja. I, da, moramo se naučiti nositi i s kompromisnim rješenjima, stoga odbacujem da se za sve nezadovoljstvo opet krivi Vladu. Ispada da smo dežurni krivci, a svi ostali su uvijek u pravu. Ipak smo uspjeli u nekim stvarima postići konsenzus. Primjerice, kada govorimo o otpremninama. Prijedlog sindikata je bio formirati fond otpremnina, Vlada je to prihvatila, napravili smo prijedlog zakonskog rješenja, ali opet ni taj prijedlog na kraju nije odgovarao ni sindikatima ni poslodavcima....
Pa, to je više bilo nesmotreno izlijetanje dijela sindikata koje je vama odgovaralo.
– Ponavljam, bio je to prijedlog sindikata. Rekli smo u pregovorima da će Vlada razmotriti bilo koji prijedlog koji dođe s jedne ili s druge strane, a Vlada ga je prepoznala kao jedan od instituta koji bi trebao doprinijeti jačanju sigurnosti radnika u slučaju prestanka ugovora o radu. No, pokazalo se da ne odgovara ni jednima ni drugima i odustali smo od tog rješenja. Drugi primjer je prijedlog sindikata da se plaća ugovara ugovorom o radu, a ne kroz pravilnik o radu. Međutim sindikatima je neprihvatljiv prijedlog da se u tom slučaju omogući poslodavcima otkazivanje ugovora o radu zbog nemogućnosti isplate ugovorene plaće, a jasno je da je poslodavcima od početka bilo neprihvatljivo ukidanje pravilnika o radu, pa smo odustali i od te inicijative. Dakle, u svim pregovorima smo strpljivo nastojali naći zajednički jezik. Međutim, očito da u Hrvatskoj u ovom trenutku nemamo tu razinu zrelosti, pregovaračkog mentaliteta i konsenzusa kako bi sindikati i poslodavci našli zajednički jezik. Trenutna verzija Zakona o radu ne odgovara potpuno ni jednima ni drugima, ali smatram da uvažava i jedne i druge. Najlakše bi bilo da ne radimo ništa, ali vremena nisu takva da ništa ne treba mijenjati, da je sve divno i krasno. Svi traže reforme, ali kada dođe do toga da ih treba napraviti, onda kažu – »e, sad nećemo ili sada nije trenutak, ne talasaj«. Izgleda da je socijaldemokratsku vladu u Hrvatskoj zapala sudbina mijenjanja ZOR-a, ali smo se spremni s time uhvatiti u koštac. Promjene su i šanse, nove prilike koje su potrebne za opet mali korak naprijed.
Suprotstavljeni stavovi
No, ne možemo promatrati samo ZOR, jer je riječ o cijelom setu zakona kojima se fleksibilizira tržište rada. Tu je i uvođenje povremenih i privremenih poslova...
– Odmah da vas razuvjerim. Kada govorimo o povremenim i privremenim poslovima naša intencija je bila da vidimo temeljem teza, a onda i rasprave o tom zakonskom prijedlogu, možemo li taj segment tržišta urediti na drukčiji način. Danas je to područje potpuno neuređeno. Imate ljudi koji rade na crno, rade povremene poslove, nisu zaštićeni, ne znamo koliko ih ima. To je dio sive ekonomije koji smo željeli urediti i pokazati vidljivim kako bi ljudi koji rade na taj način bili zaštićeni. Išli smo »korak po korak«, od procjene učinka na dalje. Socijalni partneri su imali priliku izreći mišljenje. Prema Zakonu o procjeni pravnih učinaka zakona proveli smo kompletnu proceduru i zaključili da u ovom trenutku taj zakon ne treba donositi.
Dakle, odustajete od uvođenja povremenih i privremenih poslova.
– Da. Odustali smo, jer socijalni partneri nisu za to i u javnoj raspravi nismo dobili podršku da se taj zakon donese. Prema tome, vaša teza da radikalno fleksibiliziramo ne stoji. Naprotiv, itekako imamo sluh za sve uključene u procesu donošenja odluka.
Sindikati nisu niti htjeli sudjelovati u razgovoru o tom zakonu.
– Točno. To je bila njihova odluka. No, postoji zakonska procedura koja nam nalaže da u izradi ovakvih Zakona konzultiramo sve zainteresirane strane. Mi smo to i učinili. Rezultati te rasprave ne ukazuju da je potrebno na ovakav način riješiti problem koji smo definirali kada smo krenuli u izradu Zakona o povremenim poslovima.
Znači, vaučeri ostaju samo za sezonski rad u poljoprivredi.
– Da.
Držite li vi do svoje riječi?
– Ono što obećam toga se i držim i to napravim. Pitate me to zbog ove priče oko povratka sindikata u pregovore. To je bio ultimatum sindikata po principu uzmi ili ostavi. Ako ste socijalni partner u pregovorima ne možete ultimativno postupati, a nismo još ni prošli polovicu zakona...
Niste ga ni nakon toga prošli cijelog.
– Na kraju smo ga prošli cijelog. Ali, vratimo se na ultimatum sindikata. Za dva od četiri ultimatuma smo imali konsenzus sindikata i poslodavaca, za druga dva potpuno suprotne stavove. Sindikati su zahtijevali da se radno vrijeme iznad 48 sati u tjednu ne može rješavati drugačije nego kolektivnim ugovorom, a poslodavci su smatrali da tu preraspodjelu treba rješavati bez ikakvih utjecaja sindikata.
Radno vrijeme
Ali ministre, vi ste u dopisu sindikatima, nakon šireg objašnjenja vaših razloga za regulaciju preraspodjele radnog vremena, jasno napisali i potpisali da uvažavate poziciju sindikata i da pristajete da se to regulira kolektivnim ugovorom kako sindikati traže.
– Znam što smo napisali i potpisali. Nismo nikoga prevarili nego predložili upravo to – konsenzus – do 56 sati u tjednu bez kolektivnog ugovora, od 56 do 60 s kolektivnim ugovorom, do četiri mjeseca bez kolektivnog ugovora, od četiri do šest mjeseci s kolektivnim ugovorom.
Ali to nije isto. Preraspodjela radnog vremena iznad 48 sati s kolektivnim ugovorom i iznad 56 sati s kolektivnim ugovorom, nije isto. Uostalom sindikati i sada u praksi ugovaraju preraspodjelu iznad 48 sati kolektivnim ugovorom. Pristali ste na takav njihov zahtjev i promijenili ga.
– Ne, nismo pristali na ono što su tražili. Pristali smo da se iznad 48 sati preraspodjela rješava kolektivnim ugovorom.
To sindikate zadovoljava, ali to ste izmijenili.
– Uvažavamo poziciju sindikata, ali kao odgovorni socijalni partner uvažavamo i poziciju poslodavaca. Nakon provedenih dodatnih konzultacija sa stručnom i interesnom javnosti, zaključili smo da je prihvaćanje sindikalnog prijedloga samo zadržavanje statusa quo i da time ništa nismo učinili po pitanju promjena u organizaciji radnog vremena. Rekli smo da će ovaj zakon u dijelu biti kompromis i ovo je kompromis. Ponavljam, nema idealnih rješenja. Kada govorimo o preraspodjeli radnog vremena to znači da će se, primjerice, jedan tjedan raditi 56 sati, a drugi tjedan 32 sata. U periodu od 4 mjeseca radnik ne smije raditi više od 40 sati tjedno, ako radi 48 sati tih 8 sati poslodavac treba platiti kao prekovremene sate. Također smo obvezali poslodavca da radniku mora dati napisanu odluku o prekovremenom radu.
Očito nije kompromis. Da je tako, pa sindikati bi se pokrili ušima i rekli dobro, to je kompromis, na drugoj strani smo nešto dobili pa nećemo oko preraspodjele praviti probleme. Zašto vam je problem propisati nešto čime se potiče socijalni dijalog?
– Sindikati će i dalje imati mogućnost da kolektivnim ugovorima ugovore veću razinu prava od prava propisanih zakonom, ali kolektivni ugovori ne mogu biti sredstvo ucjene poslodavaca na način da se pojedina prava mogu propisati samo kolektivnim ugovorima. Na taj bi način »malim« poslodavcima, kod kojih nije organiziran sindikat, onemogućili određenu fleksibilnost u organiziranju poslovanja. To međutim ne sprječava sindikate da kod tih poslodavaca organiziraju članstvo te s poslodavcem sklope kolektivni ugovor.
Bez kapitala
Postoji li mogućnost da o preraspodjeli radnog vremena još razgovarate s obzirom na to da ZOR tek u siječnju šaljete u proceduru?
– Naravno da postoji. Mi smo uvijek otvoreni za razgovor. Nismo mi izašli iz pregovora. Ima prostora, mjesta, vremena da se o tome razgovara. Preraspodjelu radnog vremena je većina europskih zemalja već napravila. Tamo su se dogovorili sindikati i poslodavci.
Pa mi nemamo ni godina ni prakse, govorite o zemljama u kojima je taj dijalog uvriježen.
– Točno. Mi smo na počecima socijalnog dijaloga, kulture pregovaranja. Baš zato i trebaju promjene. One donose prilike, a prilike i potencijalni razvoj tržišta rada.
Ali vi biste kao nekakav jezičac na vagi trebali pomoći slabijoj strani, jer onaj koji ima kapital u rukama uvijek je jači.
– Naravno, ali mi u Hrvatskoj nismo jaki, fali nam kapital, nemamo velikih poslodavaca kao u Austriji, Njemačkoj, nemamo tradiciju socijalnog dijaloga, opterećeni smo nasljeđem prošlosti. Očito će nam trebati još vremena da sazrijemo u uspostavljanju socijalnog dijaloga i razumijevanja ekonomskog trenutka kada se nešto može, a kada se jednostavno ne može. Dijalog ne znači ultimatum ni s jedne strane i nerijetko potpuno odbijanje činjenica i okolnosti u kojima se Hrvatska nalazi. Vladin cilj je svakome radniku osigurati pravo na rad i radno mjesto. Imati radno mjesto je najveća zaštita radnika kao slabije strane. Upravo je tome cilju usmjeren Zakon o radu.
Ali je i gospodarska snaga tih zemalja drugačija. Mi formiramo zakon da bismo oživjeli tržište, a s druge strane ne radimo ništa.
– Jasno je da sam po sebi ZOR neće otvoriti radna mjesta, ali će s druge strane zajedno s drugim mjerama Vlade stvoriti klimu da investitori dođu u Hrvatsku i otvore radna mjesta. Riječ je o cijelom spektru, i porezne politike, i poticaja za poticanje investicija. Ali i radno pravo mora biti dio mozaika koji će investitora potaknuti da dođe u Hrvatsku. Pa kada govorimo o preraspodjeli radnog vremena, što je u ovom trenutku najveći kamen spoticanja, to je nešto što će poslodavcima omogućiti da zadrže i obave poslove, a radnicima osigurati posao i radno mjesto. Nije to naša izmišljotina jer sve zemlje EU to već imaju. Po čemo smo mi posebniji?
Znači, gradit ćemo konkurentnost na slabosti, odnosno leđima radnika?
– To što tvrdite je netočno. Upravo zato, kako se ne bi najslabiji iskorištavali trebamo zakonom uspostaviti transparentan sustav radnih odnosa, koji će se moći nadzirati i učinkovitije provoditi u praksi. Preraspodjela radnog vremena ne postoji formalno, nema zakonske mogućnosti za nju...
Ali se ugovara kolektivnim ugovorom...
– Ne ugovara se. Kolektivnim ugovorom se ugovara mogućnost dužeg broja sati rada, a ne mogućnost preraspodjele.
U nekim djelatnostima se ugovara.
– Ugovara se samo mogućnost dužeg rada, odnosno razdoblje u kojem radnik radi duže od 48 sati tjedno. Znamo da u praksi postoje zlouporabe. Što tamo gdje nema kolektivnog ugovora? Događa se da dođe inspektor, čak i po anonimnoj prijavi. Pita radnika radi li prema odredbi o radnom vremenu, a on odgovara – jer se boji za radno mjesto – da radi. Pita i sindikalnog povjerenika koji potvrdi radnikove riječi. Ali, kada završi uviđaj onda sindikalni povjerenik dođe do inspektora rada i kaže – nije vam to tako. Upravo su inspektori rada ukazali na to da ovakvo uređenje preraspodjele radnog vremena omogućava bolju i efikasniju kontrolu.
Pismeni nalog
Zašto mi uvijek zakone kreiramo po onom što se u praksi događa, zašto ne ispravljamo praksu?
– Budimo realni i otvoreni. Pravo nije odvojeno od prakse i zakon mora regulirati odnose koji već u praksi postoje. Očito je da postojeće odredbe Zakona o radu nisu u jednom dijelu primjenjive u praksi u odnosu na sve poslodavce i da različitosti treba uvažiti i omogućiti kroz zakonske norme. Odredba o radnom vremenu se krši i to svi znamo. Da li da zatvorimo oči i kažemo sve je u redu, ili da, kad već postoji potreba da se radi više, to bude vidljivo, da se može kontrolirati i da u konačnici radnik za to što radi više bude plaćen. Upravo zato, polazeći od negativnih primjera, želimo uspostaviti transparentan sustav organizacije radnog vremena i spriječiti zloupotrebe u praksi. U nekim granama već sada tijekom jednog perioda radi se više da bi se u drugom radilo manje.
Ali to su određene grane poput građevinarstva i turizma. I tamo sindikati i poslodavci preraspodjelu ugovaraju kolektivnim ugovorom.
– Osim u tim granama već sada imate preraspodjelu u tekstilnoj industriji, u svim industrijskim granama. Zakonska izmjena ne znači da će radnik svaki tjedan raditi po 56 sati tjedno, već samo mogućnost poslodavcu da u tjednu kada mu radnik treba više na taj način organizira radno vrijeme, a da zbog toge ne bude kažnjen. Radnik će uvijek u konačnici raditi svojih 40 sati uz mogućnost 180 sati godišnje prekovremenog rada. Po tome se novi Zakon o radu nimalo ne razlikuje od važećeg Zakona. Zaboravlja se da poslodavac po novome radniku mora pismeno naložiti prekovremeni rad. Nema više usmenog nalaganja. Jasno je pritom da su određene kategorije radnika zaštićene kao i sada. No, takva preraspodjela nam podiže konkurentnost, omogućava da poslodavac bolje funkcionira na tržištu. A kako mijenjamo Državni inspektorat i osnivamo zasebno inspekciju rada, moći ćemo puno učinkovitije kontrolirati poštivanje zakona.
A što ako ta preraspodjela na papiru bude u skladu s propisom, a u praksi daleko veća, što se i sada događa. Opet ćemo imati problem jer će radnik šutjeti u strahu za radno mjesto.
– I tu ima novosti, inspektorat dobiva nove ovlasti, a to znači da imaju pravo izvida, oduzimanja dokaza, oduzimanja videomaterijala, nadzora, pravo ulaska u tvrku. Dakle, inspektorat rada dobiva vrlo široke ovlasti. Sve će imati osim što neće imati naoružanje.
To može uspjeti jedino ako inspektore pretvorite u tajne agente.
– Pa, imat će i to pravo. Ide se i u tajne operacije, tajne nadzore, potpuno drugačiji način rada. Želim da Inspektorat rada bude što sličniji onom što je »Arbeitsamt« u Njemačkoj.
No, praksa je pokazala da ni njemački inspektorat ne može u potpunosti kontrolirati tržište. Da, rekli ste da odustajete od povremenih poslova, a upravo se na tom modelu rada u Njemačkoj pokazalo da inspektorat ne može kontrolirati rad, jer se i tamo radnici boje i tvrde da su radili koliko piše, a ne koliki im je stvarni rad bio.
– Nigdje ne postoji 100-postotno idealno rješenje. Povremeni rad je i u Njemačkoj veliki problem. S obzirom na to da se nalazimo u ekonomski zahtjevnoj situaciji ona iziskuje načine i rješenja koja su možda i ponekad izvan uobičajenih i stoga su reforme neophodne. Promjena mora biti. Moramo u reforme, zato tako dugo i pregovaramo pokušavajući naći prihvatljiv model. Ne lomimo preko koljena, napominjem godinu i pol dana ustrajno pregovaramo, tražimo kompromis i s jedne i druge strane. Ako ga neće biti moramo preuzeti odgovornost. Uvjeren sam da ćemo pronaći kompromis jer ova zemlja nema više vremena.
Manjak inspektora
Koliko vam inspektora rada nedostaje, Državni inspektorat godinama upozorava na nedostatak inspektora?
– Mi preuzimamo 247 inspektora rada. Nisu svi u operativi, dio ih je bio u centrali. Broj inspektora je različito uređen u različitim zemljama, ali bi otprilike na pet tisuća trebao biti jedan inspektor. U skladu s tim vidjet ćemo koliko nam inspektora nedostaje.
Nedostaje oko 30-tak inspektora.
– Otprilike. Trebalo bi ih biti negdje oko 300. Osim toga, Inspektorat ustrojavamo na potpuno drugačiji način. Više neće biti lokalnih inspektora, Inspektorat će pokrivati cijelu državu, bit će mobilni timovi, potpuno neovisna unutarnja kontrola. Zadatak nam je da se potpuno opreme i imaju bolju logistiku nego do sada. Bit će nadzora, tajnih operacija...Vidjet ćemo kada zatvorimo prvu tvrtku zbog nepoštivanja radnog vremena. Imat će inspektori i preventivnu ulogu. Pa će kod nekih prekršaja dati mogućnost poslodavcu da se uskladi u roku od osam dana. A poduzeća sasvim sigurno neće znati kada im inspektor dolazi.
Inspektori i sada imaju relativno široke ovlasti, ali je praksa pokazala da veliki dio postupaka završi u zastari zbog sporog pravosuđa.
– I tu će biti promjena. Kažnjavat će se na mjestu zbivanja, a samo dio kazni će odlaziti u prekršajne.. Time želimo da se oni značajni, veliki prekršaji odmah kažnjavaju, da ne zatrpavamo sud.
Koji su to prekršaji?
– Rad na crno, nepoštivanje radnog vremena su neke stvari koje odmah trebaju biti procesuirane. Na tom području zajedno s Ministarstvom pravosuđa mijenjamo stvari.
Kontrola agencije
Mijenjaju se i pravila za agencijski rad, koji je u drugim europskim zemljama rašireniji nego kod nas. Pokazalo da su agencijski radnici u nepovoljnijem položaju na tržištu, slabije plaćeni, nezaštićeniji. Zašto ne učimo iz tih primjera?
– Činjenica je da mi gradimo percepciju o tom obliku rada temeljem negativnih primjera koji se javljaju u praksi, a da zapravo ne znamo točno stanje. Mi te podatke do ljetošnjih izmjena ZOR-a nismo imali, tek sada ih prikupljamo. S druge strane, agencijsko zapošljavanje je zapošljavanje koje poznaje Europa i ono omogućuje brzi transfer radne snage u skladu s potrebama poslodavca, a prema podacima iz tih zemalja oko 25 posto tih radnika se zaposli kod poslodavca. Ovim izmjenama u agencijama omogućavamo kolektivno pregovaranje. Cilj nam je da radnik bude zaposlen u agenciji, a ne da agencija radnika nakon što se vrati od poslodavca vraća na Zavod za zapošljavanje. Želimo da radnik bude stalno zaposlen u agenciji, da može primati i nižu plaću dok nije ustupljen korisniku.
Sada ustupljen radnik treba imati istu plaću kao i radnik tvrtke u koju je iznajmljen. To se u praksi vjerojatno nije događalo, kao što se nije događalo da za vrijeme dok nije ustupljen agencijski radnik prima prosjek plaće. Vi sada, dakle, tu praksu zakonom regulirate.
– To je mogućnost koju predviđa i Direktiva EU. Mi smo svjesni okolnosti da se radnici u agencijama zapošljavaju na određeno vrijeme i tu praksu želimo promijeniti kroz izmjene koje predlažemo. Izmjena u odnosu na naknadu koju agencijski radnik prima odnosi se samo na one radnike koji su zaposleni na neodređeno vrijeme, a ne na sve radnike, i to samo za ono razdoblje za koje nije ustupljen korisniku, dakle ne radi. Agencijskim radnicima omogućavamo da uđu u sindikat i da kolektivno pregovaraju.
Dakle, omogućit će se da poslodavci iznajmljuju jeftinijeg agencijskog radnika, pa i da neki u potpunosti zamijene vlastite radnike agencijskima.
– Nije točno.Tu je bitna kontrola. S kontrolom neke stvari možete onemogućiti. A mi mislimo kontrolirati agencije.
Postoji li podatak koliko danas radnika radi za agencije?
– Tek smo počeli prikupljati podatke od agencija i za godinu dana imat ćemo podatke i sliku tog dijela tržišta rada. Imamo samo neke procjene. Nagađamo da je to oko 0,3 posto, dok se u EU ta brojka kreće u prosjeku oko 4 posto.kraj teksta
Zakon o radu prepreka investicijama
U nekoliko navrata ste ponovili da izmjene unutar radnog zakonodavstva trebaju pripomoći rastu konkurentnosti. No, ZOR i po istraživanjima koje su sami poslodavci radili nije problematičan, puno je problematičnija neučinkovita uprava, česte izmjene zakonodavne regulative koje itekako utječu na poslovanje.
– U svim segmentima koje ste naveli provode se reforme. Što se Zakona o radu tiče, ovisno o istraživanjima, u prosjeku je na četvrtom mjestu prepreka investicijama. On nije krucijalan, ali se uklapa u sliku. Unatoč percepciji, ove promjene koje mi sada predlažemo nisu promjene koje su provodile neke Europske zemlje koje su u krizi poput Portugala, Grčke ili Italije. Reforma radnog zakonodavstva je potreba.
Porezna olakšica
Je li izmjenama ZOR-a riješen problem radnika koji rade kod dva poslodavca i koji zbog takvog rada moraju platiti dodatni porez, jer kod oba poslodavca ostvaruju punu poreznu olakšicu?
– To je dio poreznog zakona i to će se promijeti. Nakon što donesemo ZOR ići će se u usklađivanje poreznih propisa u tom dijelu. Dakle, sve će biti takozvano »pro rata temporis« što znaći da će se porezna olakšica koristiti razmjerno prema radu kod poslodavca.
Vijesti iz medija
