Bio bih mnogo sretniji da se postupak protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača vodi u Hrvatskoj, jer bi to, siguran sam, izazivalo mnogo manje kontroverzi te, što je još važnije, hrvatsko bi društvo tako pokazalo da se tim naslijeđem kadro nositi. Sjetite se samo suđenja za zločine iz Domovinskog rata. Oni koji su vođeni ovdje, u Hrvatskoj, zapravo su bili najmanje sporni.
Tako ministar pravosuđa Orsat Miljenić komentira upravo pristigle prve vijesti o početku suđenja za ubojstvo Stjepana Đurekovića, koje se u dijelu javnosti tumači kao velika prekretnica, proces koji će potresti Hrvatsku. Ministar je mnogo oprezniji. Od postupka pred njemačkim sudom očekuje, kaže, da bude pravedan i zakonit. Nema dileme o tome da svaku sumnju u počinjenje teškog kaznenog djela treba rasvijetliti i počinitelje kazniti. Ali, prema zločinima koji se pripisuju zloglasnoj tajnoj policiji bivše države, njegova generacija nema emotivan odnos. Za 46-godišnjeg Miljenića ubojstva s potpisom Udbe samo su povijest.
• Ne mislite da je riječ o početku velikog procesa suočavanja Hrvatske s prošlošću, o pokretanju lustracije?
- Ako je za lustraciju ikad bilo vrijeme - a koliko znam ni u jednoj zemlji takvi procesi nisu prošli bez kontroverzi i zapravo nisu uspjeli – onda je to trebalo napraviti početkom devedesetih. Tada se zaista mogla podvući nekakva crta. Ali, tko bi koga danas trebao lustrirati? Tko može imati certifikat presuđivati drugim ljudima izvan sfere kaznenog postupka? To ne znači da oni koji su počinili kaznena djela ne trebaju odgovarati. Trebaju! Problem je što slučajevi u kojima su postojale osnove sumnje o kaznenom djelu nisu procesuirani.
• Zašto nisu?
- Do stvaranja neovisne Hrvatske očito se te zločine nije moglo ni smjelo procesuirati. Nakon toga, ne znam, trebalo bi pitati one koji su tada bili na vlasti. Mogu samo pretpostaviti da dokaza nije bilo. Jer, nezamislivo mi je da bi ljudi, koji su danas u osudama komunističkih zločina najglasniji, takvu priliku samo tako propustili. Osobno, ne smatram to pitanje bitnim za hrvatsku budućnost. Kaznenim djelima neka se bave pravosudna tijela, a utvrđivanje povijesnih istina posao je povjesničara.
• Jedan od tragikomičnih repova suđenja u Münchenu svježa je izjava predsjednika Županijskog suda u Zagrebu Ivana Turudića da je kažnjen i više neće biti predsjednik izbornog povjerenstva jer je Josipa Perkovića izručio Njemačkoj. Tvrdi da ste bacili fetvu na njega. Dosta snažna optužba?
- Možda imam i urokljivo oko. Na isti bismo način mogli govoriti o utjecaju hrvatske vlade na polarnu svjetlost. Očekivao bih da netko tko je dosad bio u izbornim povjerenstvima zna da o njihovu sastavu posve autonomno odlučuje Državno izborno povjerenstvo, na čijem je čelu predsjednik Vrhovnog suda. Vidio sam priopćenje DIP-a da nikakva odluka o izbornim povjerenstvima još nije donesena. Turudićeve optužbe kreću se, dakle, u sferi nagađanja, u domeni fetve i sličnih fenomena. A same po sebi uvreda su za DIP i ljude koje su mu na čelu. Optužbe da rade po diktatu ministra pravosuđa toliko su apsurdne da stvarno ne zavređuju komentar.
• Možda sudac Turudić samo pokušava da sve zasluge za izručenje Perkovića stavi na svoj konto?
- Ne mogu vjerovati da bi to bio razlog. Koliko znam, o izručenju Perkovića i Mustača na koncu je odlučio Vrhovni sud. Kad bi Turuđićeve optužbe bile točne, ni predsjednik Vrhovnog suda ne bi trebao biti na čelu DIP-a. Branko Hrvatin nije se žalio da je na njega bačena nekakva fetva.
• Sudac Turudić u posljednje se vrijeme pokušava prikazati kao velika žrtva aktualne vlasti. Nedavno je govorio o tome da je praćen i prisluškivan. Malo neobično, ali ustali ste u njegovu zaštitu podnoseći kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja?
- Očekivao sam da će sam to prijaviti. Kao i svaki drugi građanin, a pogotovo sudac, Ivan Turudić ima obavezu prijaviti svako kazneno djelo koje se goni po službenoj dužnosti. Kako se to nije dogodilo, smatrao sam potrebnim da kao ministar pravosuđa poduzmem odgovarajuće mjere. Nezamislivo mi je da bi netko izašao s takvim izjavama u javnost a da ih ne može potkrijepiti uvjerljivim dokazima. Kaznenu sam prijavu protiv nepoznatog počinitelja podnio Državnom odvjetništvu, dakle neovisnom pravosudnom tijelu. Mislim da je to bilo nužno, jer se takve ozbiljne optužbe na ozbiljan način moraju istražiti, a mogući počinitelji procesuirati. Inače rušimo povjerenje u sustav. Nedopustivo bi bilo da se nezakonito prati ili prisluškuje bilo koga, a posebno suce.
• Ali, sudac Turudić nije posve usamljen u tvrdnji da je pritisak izvršne na sudbenu vlast, kako on kaže, nikad veći?
- Upravo suprotno, tvrdim da je utjecaj izvršne na sudbenu vlast nikad manji. Za teške optužbe trebalo bi iznijeti nekakve dokaze. Da suci žive u strahu i pod političkim presingom, zar mislite da bi ovako javno govorili? Ne sjećam se da je u bivšem režimu ili devedesetih godina bilo takvih istupa. Upravo se iz njih može čitati da se suci danas nikoga ne boje. Kako izvršna vlast može raditi pritisak na sudstvo kad za to jednostavno, sve da i hoće, nema mehanizama? Ne imenuje suce niti ih razrješuje. A to što moje kolege u Vladi neke sudbene stvari znaju komentirati, to vam je također dokaz da nemamo baš nikakvog utjecaja. Jednostavnije bi bilo uzeti telefon i riješiti neki spor daleko od javnosti, kako se nekada prakticiralo. Ali, takve mogućnosti više ne postoje. Ponekad mi se čini da sva ta halabuka o navodnim sukobima izvršne i sudbene vlasti služi stvaranju magle, kako bi se skrenula pozornost s nekih drugih nedopustivih utjecaja, koji su mnogo veći problem.
• U istraživanju koje je predsjednik Josipović napravio za provjeru svog prijedloga ustavnih promjena jedno se pitanje tiče potrebe međusobne kontrole zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, što je više od devedeset posto anketiranih podržalo. Čula sam neke komentare da se sudstvo danas ponaša kao država u državi?
- Ne mogu se složiti s tom ocjenom. Najveći dio sudaca radi svoj posao na najbolji mogući način. Nikako ih ne bih smatrao državom u državi. Postojeći sustav možda proizvodi neke nesporazume i napetosti. Hrvatska je uklonila neke osigurače, uobičajene u drugim zemljama, koji impliciraju određeno prožimanje, međusobnu kontrolu i uravnoteženje različitih grana vlasti. Ali nije sudbena vlast ništa otela ni neovlašteno prigrabila. Sabor je u jednom trenutku, u okviru pregovora o ulasku u Europsku uniju, odlučio ići u tom smjeru. Sudstvo se ponaša sukladno pravnom okviru u koji je postavljeno. Priče o ratu između izvršne i sudbene vlasti također su napuhane. Pustimo ove fetve i slične lakrdije, ali mi stvarno nemamo sukoba. Veliku reorganizaciju sudstva radimo uz punu suradnju svih njegovih najznačajnijih aktera.
• U Saboru ste upravo predstavili zakon o reorganizaciji sudova. Dobili ste podršku?
- Posebno me veseli što je zakon podržala ne samo pozicija, nego i opozicija, HDZ, HDSSB...
• Znači li to da eventualna nova vlast može nastaviti vaš posao?
- Ne samo da može, nego mora. Premda, iskreno rečeno, očekujem da ćemo mi dobiti još jedan mandat. Ali za velike je reforme važan konsenzualni pristup. Pogotovo jer promjene nisu ni počele od nas. Moji su prethodnici otvorili neke stvari, mi sada radimo dodatni iskorak.
• Čime ste se vodili predlažući reorganizacija sudova?
- U svom smo prijedlogu pošli od čvrstih podataka i usporedbe s drugim zemljama našeg ranga. Ako Hrvatska ima dvostruko više prvostupanjskih sudova po glavi stanovnika nego nama bliske zemlje, onda je to problem. Hrvatska ima 45 sudaca na 100 tisuća stanovnika, a prosjek je Vijeća Europe 21 sudac. Kod sudačkih je službenika taj nesrazmjer još drastičniji: europski je prosjek šezdesetak, kod nas 160. Hrvatska za pravosuđe izdvaja 0,36 posto BDP-a, Europa prosječno 0,21 posto. Dakle, odvajamo više nego drugi, imamo više sudova i sudaca i službenika nego druge zemlje, a suđenja nam traju gotovo dvostruko dulje. Kad bismo napravili ovakvu analizu i u drugim sektorima, pokazatelji bi vjerojatno bili vrlo slični. To je, bojim se, hrvatska stvarnost: da usluge države plaćamo skuplje, a dobijemo manje u usporedbi s drugim zemljama. Mi to više ne možemo podnijeti, ni financijski ni na druge načine. Reorganizacije su uvjet preživljavanja. Hrvatska se mora mijenjati.
• Niste član SDP-a. Do dolaska ministra Mornara bili ste jedini nestranački član Vlade. Dokad?
- Dok se to ne promijeni.
• Ulazite u SDP? Idete na listu za izbore?
- Kao ministar provodim politiku Vlade i SDP-a. Po uvjerenju sam oduvijek socijaldemokrat. Hoću li napraviti taj korak ili koračić, pa se i formalno pridružiti SDP-u, o tom potom. A o izbornim listama i sudjelovanju na izborima u ovom trenutku stvarno nisam razmišljao. I nije moje da o tome razmišljam.
Razgovarala Jelena Lovrić
Vijesti iz medija |
Pravosuđe
