Iza ministra hrvatskih branitelja Predraga Matića Freda najtežih je mjesec dana od preuzimanja te funkcije. S njim smo razgovarali o obilježavanju Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, ali i o braniteljskim prosvjedima koji još uvijek traju pred Ministarstvom.
Dva je dana do još jednog naklona vukovarskoj hrabrosti i obilježavanja njegove tragedije. S kakvim osjećajima ove godine krećete prema herojskom gradu koji ste branili?
- U Vukovar, svoj Vukovar, grad u kojemu sam odrastao i koji sam u ratu branio odlazim s puno neizvjesnosti jer ne znam kakvi će se sve ljudi tamo pojaviti i što su sve spremni napraviti kako bi ispolitizirali Kolonu sjećanja, obezvrijedili žrtvu Vukovara i ponizili dostojanstvo i pijetet s kojima državni vrh, predstavnici diplomatskog zbora i, vjerujem, najveći broj hrvatskih građana dolaze.
Vrte li vam se tih dana studenoga po glavi slike ratnog Vukovara na lokacijama kojima prolazite, a na kojima ste 1991. godine bili?
- Još od izlaska iz logora meni je studeni posebno težak i bremenit sjećanjima, a dok u Koloni sjećanja prolazim vukovarskim ulicama i oko sebe gledam svoje Vukovarce i još uvijek vidljive tragove rata, te su slike posebno žive. Sjetim se kako sam se polovinom lipnja 1991. godine prijavio Tomislavu Merčepu kao dragovoljac, kako je krajem kolovoza naglo prekinuto jedno ljeto, sjetim se svih svojih suboraca s Trpinjske ceste i iz Hercegovačke, na kraju, sjetim se i trenutka zarobljavanja u Borovo Commerceu...
Koliko često inače odlazite u posjet vukovarskoj obali Dunava, vuče li vas nekih jutara nešto na tu stranu?
- Vukovar je moj grad, u Vukovaru mi žive roditelji i velik broj prijatelja i ja mu se uvijek vraćam. Osim toga, i priroda mog posla je takva da sam u njemu bar nekoliko puta mjesečno. A kad spominjete Dunav i njegovu obalu, želim istaknuti da ta ljubav postoji i kod mog sina s kojim ljeti znam otići na kupanje na Dunav.
Ako se Stožer za obranu hrvatskog Vukovara i ove godine, kao što je to učinjeno prošle, odluči dijeliti Kolonu sjećanja, što time nakon svega poručujemo mladima, u kakve ih to podjele guramo čak i na mjestu rezerviranom samo za beskrajno poštovanje onih koji su svojim životom omogućili da danas budemo tu?
- Ako Stožer, neka druga braniteljska grupacija ili njihovi politički patroni odluče još jednom dijeliti Kolonu i prljati sjećanje i zahvalnost s kojima taj dan dolazimo u Vukovaru, to će značiti samo jedno - da za njih rat još uvijek nije završio i da oni ne mogu živjeti bez neprijatelja. A kad jedan grad ili jedno društvo držite u stanju permanentne opasnosti, onda vi, zapravo, svojoj djeci ne date da se posvete svakodnevnim životnim problemima i krenu napokon graditi bolji grad i bolje društvo. S kojim pravom oduzimate gradu i ljudima budućnost?!
Ima li doista nešto sporno u vašem ratnom putu, kako se to svako malo sugerira s nekih desničarskih portala, jesu li te brojke 9-9-9 istinite (dobitnik devet odličja, uništio devet oklopnjaka, bio zatočen devet mjeseci u srpskim logorima)?
- Moj ratni put je čist kao suza i ja sam na njega neizmjerno ponosan. Ako je išta dobro u ovim prosvjedima, mogu se gorko našaliti, bar su mi najveći osporavatelji priznali ratni put i više ga ne dovode u pitanje. Dobitnik sam osam odlikovanja i jedne novčane nagradu , uništio sam osam tenkova i jedan transporter i proveo sam devet mjeseci u tri srpska logora. To su gole činjenice koje mogu potvrditi moji suborci i brojni drugi još uvijek živi svjedoci - neki od njih su to ovih dana i učinili - a prošao sam i sve sigurnosne provjere najprije prilikom zapošljavanja u Glavnom stožeru Oružanih snaga, potom kada sam postajao savjetnik predsjednika Josipovića, a mogu se pohvaliti i da imam NATO sigurnosnu provjeru. Sve drugo su podle laži i manipulacije mizernih i opskurnih portala koji na mome imenu dižu sebi čitanost.
Mnogi percepciju braniteljske populacije vežu uz pojam političke desnice. Kako to da ste se, kao hrvatski branitelj iz Vukovara, uopće odlučili biti ministar u vladi ljevice?
- Kao što sam već rekao, ja nikada nisam bio i nikada neću biti prijeki nacionalist, nisam ni neki veliki vjernik, a moje su političke vrijednosti puno bliže ljevičarskoj solidarnosti te borbi za radnička prava i prava najugroženijih slojeva našeg društva. Čvrsto vjerujem u socijalnu državu i Hrvatsku kao kuću i Srbima i Hrvatima, i ateistima i vjernicima, i heteroseksualcima i homoseksualcima. Sve to sam prepoznao u ovoj vladi i zato sam se odlučio pridružiti. A upravo je sve to vjerojatno i glavni razlog silnog gnjeva i mržnje koju prosvjednici ovih dana usmjeravaju prema meni. Moj politički uzor je pokojni dr. Njavro, kojemu sam bio šef kabineta, koji je uvijek isticao da jako voli svoje, a tuđe poštuje i ne omalovažava.
Kad se osvrnete na sve što se dogodilo i posljednjih mjesec dana otkako su krenuli napadi na Bojana Glavaševića, biste li nešto učinili ili rekli drukčije?
- Savjest mi je potpuno mirna i čista. Prosvjednicima i njihovim konfuznim i nerealnim zahtjevima, prepunim neskrivenog gnjeva, odgovaram samo argumentima, konkretnim podacima i brojkama, pravima koje propisuje Zakon o pravima hrvatskih branitelja i pozivom da eventualne problem rješavamo u demokratskim institucijama ove zemlje, za čije smo se postojanje, uostalom svi i borili.
Nije li bilo očekivano da će povlačenje paralele o tome kako to da PTSP imaju samo osobe koje su rat proživljavale na hrvatskoj strani, a ne i oni stanovnici Hrvatske koji su ga proveli na tada okupiranim dijelovima RH, izazvati slične reakcije i dati povod, koji kao da se jedva čekao, za ovakav prosvjed?
- Prije svega, potpuno je jasno da je ovaj prosvjed planiran još puno prije, a Bojanovo izlaganje na okruglom stolu o civilnim žrtvama rata koji je organizirala Documenta im je samo poslužilo kao nekakav izgovor. A što se tiče Bojanova izlaganja, on se samo legitimno zapitao, kao što sam to učinio i ja prije puno godina u jednoj Latinici, kako je moguće da se na pobjedničkoj strani, koja ima sva prava i zdravstvenu skrb te velik društveni ugled pojavljuje toliki broj oboljelih ne samo do PTSP-a nego i od mnogih drugih bolesti, dok je na strani agresora i poraženih, bar prema nama dostupnim podacima, taj broj mnogo manji. To je jednostavno izrečeno kao pitanje na koje bi definitivno i sociološka i medicinska i pravna znanost trebale ponuditi adekvatan odgovor. Time ništa nije prejudicirao niti donosimo bilo kakve zaključke.
U stalnoj kakofoniji koja se stvara vezano uz taj slučaj, mnogima je teško razaznati činjenice od populizma. Koja su to prava branitelji stradalnici Domovinskog rata izgubili od početka mandata ove vlasti?
- Osim smanjivanja za 10 posto mirovina viših od 5000 kuna, braniteljima ni jedno drugo pravo nije ukinuto niti smanjeno i tako će i ostati, to jamčimo ja, kolega Mrsić iz Mirovinskog i to jamči premijer Milanović. I ništa drugo nije dirano! Pritom, treba naglasiti da te mirovine nisu mogle pasti ispod 5000 kuna, a mirovine stopostotnih invalida, djece poginulih branitelja te majki koje su korisnice tih mirovina nisu ni dirane.
S kakvim mislima krećete svakoga dana na posao, znajući da će vas pred zgradom Ministarstva dočekati šatori i povici prosvjednika koji traže vašu ostavku, kao i vaših najbližih suradnika?
- Zaista je mučno svaki dan prolaziti pokraj ljudi koji su do jučer hodočastili u Ministarstvo, visjeli po vama i tražili ovo ili ono, a onda se jedan dan probudili, zaboravili sve što je napravljeno za njih i bez ikakvog razloga odlučili slati vam prijeteće poruke, pljuvati po vama, psovati vam majku i suprugu i brojiti vam krvna zrnca. Nažalost, to puno govori o širini njihova mentalnog sklopa, moralnoj čistoći i visokoj europskoj uljudbi.
Kako sve to proživljava vaša obitelj?
- Mojoj obitelji - supruzi, sinu, roditeljima i bratu - zasigurno je najteže. Vide kolikom sam pritisku izložen, vide i da sam dobio policijsku zaštitu, ali mi ne mogu pomoći. I kad su okolnosti najnormalnije, zbog prirode ovog posla moja obitelj i obiteljski odnosi puno trpe, a sad se još i policajci moraju kretati uz nas. Zato bih sad želio njima iskazati veliku zahvalnost za razumijevanje i strpljenje. Njihov sam veliki dužnik.
Potpora prosvjednicima nije mala i stiže s različitih strana, iako istraživanja pokazuju da ih većina građana ne podržava. Jeste li bar na trenutak pomislili što sve ovo meni treba te poželjeli otići i doista dati ostavku?
- Naravno da sam pomislio, lagao bih kad bih govorio suprotno. Nekoliko puta dosad sam rekao i da više nikad ne bih pristao biti ministar branitelja ni u jednoj sljedećoj vladi. Međutim, ostavku sada ne želim dati jer bih time iznevjerio samog sebe i sve ono dobro što sam napravio i pokrenuo, iznevjerio bih i svoje suradnike koji su se maksimalno predali poslu i sa sredstvima koja imamo čine čuda, iznevjerio bih i premijera Milanovića i ostale članove Vlade koji mi daju maksimalnu potporu, ali bih iznevjerio i brojne branitelje čija pisma, mailove i stotine sms-ova podrške svakodnevno dobivam. Ostavka bi značila poraz zdravog razuma i ponosa s kojim radim ovaj posao.
Razgovarao: Igor Bošnjak
Vijesti iz medija |
Branitelji
