Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Zoran Milanović govorio je danas uvodno na izvanrednoj sjednici Hrvatskoga sabora, obrazlažući prijedlog zaključka kojeg je Vlada jučer s telefonske sjednice uputila Hrvatskome saboru. Njegov govor donosimo u cijelosti:
„Poštovani gospodine predsjedniče Sabora, poštovane kolegice i kolege, saborske zastupnice i zastupnici, danas smo se okupili u skladu, uz vašu suglasnost i potporu, a nakon održanog sastanka s predsjednicima, odnosno predstavnicima svih saborskih klubova donijeli zaključak kojim bi Sabor, prema hrvatskom poslovniku, obvezao Vladu, da učini nešto što Vlada prema zakonu ima mogućnost i pravo učiniti, ali smisao ovog zasjedanja Sabora je da se to dodatno politički potvrdi i akcentuira od strane Sabora.
Takvu podršku ćemo cijeniti i puno nam znači. Nakon toga, Vlada, odnosno Vladina tijela, nadležno ministarstvo, provodi, u skladu s našim zakonom i općim međunarodnim pravom i Bečkom konvencijom postupak raskida ugovora, otkazivanja ugovora, izlaska iz ugovora, koji god termin upotrijebili, nećemo pogriješiti. Terminacije ugovora, zbog bitnih povreda ugovora. Naglašavam, ugovora, odnosno sporazuma o Arbitraži između Republike Hrvatske i Republike Slovenije u kojem su naše dvije države - države stranke. Tim ugovorom, koristit ću taj termin, mada se ovo formalno zove sporazum, predviđa se osnivanje jednog pertinentnog tijela arbitraže – Arbitražnog suda, koje nakon što je osnovano, nastavlja svoj život i rad kao manje-više neovisno tijelo i donosi odluku o granici. Tako je trebalo biti.
Ugovor o arbitraži, šest godina kasnije od njegovog potpisivanja, i danas smatram korektnim i ne smatram da je bio loš za hrvatske interese. Neke stvari je tada trebalo razjasniti, sjetit ćete se da sam tada koristio jedan izraz, konstruktivna suzdržanost i na njemu sam inzistirao prije nego što sam zajedno sa svojim kolegama, tada u stranci, SDP-u donio odluku da preuzmemo odgovornost i da podržimo taj ugovor. Išao sam i u Bruxelles, predsjedniku Komisije, tada je tamo bio Barroso i gospodin Rehn, tamo smo bili Neven Mimica i ja, inzistirao sam na tome, inzistirao je možda malo pretenciozna riječ, ali tražio sam od predsjednika Komisije da me uvjeri da zna, da je svjestan, da u tom ugovoru stoji odredba, u kojoj upravo on, predsjednik Komisije odnosno osoba koja obnaša tu dužnost kada ugovor sazre, radi listu arbitara iz koje onda Hrvatska i Slovenija biraju arbitre.
Nekoliko godina kasnije, mi smo se oko arbitara vrlo lako složili i arbitražni sud je započeo svoj posao. Kao i obično, nije problem u dokumentu, dokument, za mene, sa stajališta hrvatskih nacionalnih interesa, nije bio loš i bio je održiv. Problem je, kao i obično u ljudima, ljudi su iznevjerili povjerenje i mi iz tog ugovora moramo izaći van. Ugovor o arbitraži predviđao je, odnosno davao je mandat sudu u nekoliko pravaca. Onaj prvi i najvažniji je određenje međudržavne granice na kopnu i moru između dviju republika. Na taj postupak sud je trebao primijeniti međunarodno pravo, dakle onaj isti izvor koji dominantno koristi i Međunarodni sud pravde, koji nam je naravno tada bio prioritet, ali to nismo uspjeli postići zato što je druga strana kategorički inzistirala na arbitraži. I kao što to često je u politici u kojoj svi mi razlikujemo ili barem velika većina nas dobro od zla, ovdje se radilo o izboru između manje ili više nepovoljne opcije. Izabrali smo manje nepovoljnu opciju u odnosu na optimalnu opciju koju nismo mogli dobiti. Međutim, to je sada iza nas.
Dogodile su se stvari nakon kojih nema povrataka na staro, dogodilo se nešto što se u nekim pravima zove
mistrial, dakle takva greška u postupku nakon koje postupak ne može više biti nastavljen, kao da npr. utječeš ili vršiš pritisak na članove porote u američkom pravu. Tog trena postupak je gotov. Nažalost, to se dogodilo i svima nam je zbog toga neugodno, i što je najgore ili možda najbolje, kako tko gleda, oni koji su u tome sudjelovali su to priznali. Što da radimo? Moramo van.
Prema pravilima međunarodnog prava postoji procedura, te procedure se moramo držati, kao što smo se i do sada držali procedure i procesne etike. Često se ovdje spominjalo ime hrvatskog arbitra, pozivam vas da tu riječ ne koristite, ne postoji hrvatski arbitar, postoji osoba s imenom i prezimenom. Potpuno ću ga impersonalizirati. Radi se o čovjeku koji je bio moj profesor, i više od profesora, mentor, i još nekih od nas koji i dan danas rade u hrvatskoj službi i bore se za hrvatske interese. To rade zadnjih dvadeset i pet godina. S tim čovjekom nitko od nas nije bio ni u kakvom, a najmanje nedopuštenom kontaktu.
Kada govorimo o tome hoće li Hrvatska povući svog arbitra, tu treba naglasiti dvije stvari – prvo, Hrvatska nema svog arbitra, svaki arbitar ima iste obaveze, iste dužnosti i mora se pridržavati istog etičkog kodeksa. Onog trenutka kada postane član arbitraže, on više nije ni Hrvat, ni Slovenac, ni Francuz, on je arbitar. Pa tako i arbitar koji je predložen od Republike Hrvatske prije tri i pol godine. Hoće li se on sam povući, ovisi o njemu. Ako se povuče - dobro. Ako se ne povuče, time će možda dokazati da je potpuno neovisan, ali nemamo mi tu što dokazivati, sve je dokazano.
Mi arbitražni sud kao takav ne možemo ukinuti, on je pertinencija ugovora, ali mi možemo izaći iz ugovora jer mi smo država. Hoće li arbitražni sud nastaviti sa svojim radom ili neće, mi s tim više nemamo nikakve veze.
Slovenija se u roku od nekoliko mjeseci, prema općim pravilima, odnosno prema Bečkoj konvenciji, treba očitovati o našoj notifikaciji terminacije ugovora – prestanka njegovog važenja i izlaska Hrvatske iz ugovora zbog grubih povreda ugovora. I tu je, mislim, svakome sve jasno. Onima kojima to još nije jasno, bit će jasno vrlo brzo. U ovim riječima nemojte prepoznati ništa prijeteće, a najmanje prema Republici Sloveniji. I pozivam vas da danas, tijekom rasprave, držimo tu jednu razinu digniteta i garda, da ovo ni na koji način ne interpretiramo kao nekakav međudržavni feud, odnosno sukob između Hrvatske i Slovenije.
Radi se, naprosto, o gruboj povredi za koju je odgovorna jedna strana i to se više popraviti ne da, što se Republike Hrvatske tiče. Dakle, procedura je jasna, ponovit ću još jednom: nakon što Sabor, ako Sabor, podrži – nadam se velikom većinom ili jednoglasno, ali neću ništa prejudicirati, Vladu, odnosno daje nalog koji je jači od zakona – da postupi na određen način, da pokrene postupak raskida, odnosno izlaska – okončanja ugovora, kako već piše ovdje u nacrtu, bit ću potpuno precizan - prestanak Sporazuma, sa svim posljedicama, Vlada bi na sutrašnjoj sjednici donijela odluku prema kojoj se, temeljem naloga Sabora, pokreće postupak prestanka ugovora i zadužila nadležno ministarstvo, u ovom slučaju vanjskih i europskih poslova, da tu proceduru provede. Što se nas tiče, tu je priča, za sada, u ovoj fazi procedure – gotova. Što će napraviti druga strana, o tome sada nema smisla govoriti. Vjerojatno ono što će u tom trenutku smatrati da je u njezinom najboljem interesu.
Dakle, ovo je stvar između Hrvatske i Slovenije. Europska unije je tu na neki način bila facilitator, netko bi rekao kum. Ali, dijete je rođeno, imalo je svoj razvojni put i u jednom trenutku je postalo jako devijantno. I moramo provesti odgojne mjere. Nažalost, to je tako. Sloveniji, kao prijateljskoj i susjednoj državi s kojom dijelimo puno i dijelit ćemo još više u sljedećim godinama, i zajedničke brige i izazove, i kontrole europskih granica koje će Hrvatska, vjerujem, vrlo brzo preuzeti na jedan istureniji, izbočeniji način od Slovenije.
Predlažem da se dogovorimo oko nekog novog modela, ali to možemo samo predlagati. Dakle, to ne možemo utjerati, tu nema sile. Ovaj model je definitivno kompromitiran i ne samo da je u ovom slučaju kompromitiran, nego je bačena jedna ljaga na model kao takav. Ja se pitam tko će ubuduće, s ovakvim spoznajama i s ovakvim iskustvom dati takvo povjerenje, a to je apsolutno povjerenje, arbitraži. To je povjerenje u kojem
sub spe anticipirate nečiju odluku o nečem tako važnom kao što je državna granica i praktički ispada da dižete ruke od toga.
Međutim, ovaj naš potez će pokazati da ne dižemo ruke od toga. Da se ponašamo kao suverena država, taman koliko može biti suverena u ovom trenutku, svjesna sebe, koja štiti svoje interese i to ne radi nauštrb i na štetu tuđih interesa. Dakle, ovo ne znači da je Hrvatska okrenula leđa rješavanju pitanja granice. Ne! Mi, kao što smo nekoliko puta ovih dana ponovili, nemamo ugovor o granici ni s kim osim s Mađarskom. I to, ako nije problem, barem nije dobro. Mi nemamo ugovor o granici sa Slovenijom, niti s BiH, niti s Crnom Gorom, ni Srbijom. Trebalo bi ga imati. Nakon ovoga, tko će pristati na arbitražu? Tko će dati povjerenje? Nakon ovoga, vjerujem da će politika svake hrvatske vlade biti da se inzistira na međunarodnom sudu pravde i na kodificiranom međunarodnom pravu, koji je dominantan, ako ne jedini, izvor prava takvih sudova. Ovo, ja više ne znam što jest.
Meni je drago da ovih dana nije bilo povišenih tonova iz Ljubljane. Nije bilo ni iz Zagreba. Nadam se da ih neće biti ni danas. Mi moramo ići svojim putem, ne nekim avanturističkim putem, nego putem stabilnosti, putem predvidljivosti. Mi smo članica Europske unije, NATO-a. Mi imamo dobre razvojne perspektive i mi smo gospodari svoje sudbine. Ovo nije nikakvo dubokoumno proročanstvo, nego naprosto jedna činjenica koje su danas Hrvatskoj svjesni svi i na kojoj moramo zajednički raditi. Zajedništvo, jedinstvo, jednoglasje, nije u prirodi demokratske politike. Ono je iznimka, jer kad svi govore, misle i postupaju isto, onda vrlo brzo jedan ili jedna počne misliti za sve.
Politika je i društveno polarizirajući posao i poziv. Dobro je da se oko ovoga slažemo. Ako ima kakvih prijedloga, korekcija da ovaj zaključak Sabora bude drukčiji, mada smo jučer tijekom popodneva nakon što je Vlada donijela akt kojim ga predlaže Saboru da ga nakon rasprave usvoji... Dakle, vrlo kratko i šturo. Ja plediram da to ostane tako jer to je jasno – ubitačno jasno i probojno. Dakle, što Vlada mora napraviti? Završiti posao. Nakon toga Vlada, prema općim propisima koji su u biti međunarodni, ide u proceduru i to radi. Kako stvari sada stoje, s ovakvim mandatom koji bi Sabor dao Vladi, više nema potrebe da se bilo koja vlada vraća u Sabor, nego da napravi ono što je Sabor naložio. U skladu s Poslovnikom, zaključcima Sabor nalaže, odnosno određuje Vladi što će napraviti. To je ovaj slučaj. To je ono što sam vam uvodno htio reći.
Molim vas, ne želeći docirati, da u raspravi pazimo na svaku riječ. Dogodilo se što se dogodilo, iz toga trebamo izaći čisti. Igrali smo po pravilima, igrat ćemo po pravilima i dalje – jer takva smo momčad.“
Pisane vijesti |
Zoran Milanović
