U ratnom putu Ante Kotromanovića upisano je 1986 ratnih dana. U rat je krenuo u 21. godini. Prijavio se u policiju. Obučavao se na Sljemenu,gdje mu je zapovjednik bio Željko Sačić. Nakon toga neki su otišli u Lučko, a on, kao Dalmatinac, u 4. gardijsku brigadu. Prvo ratno iskustvo bilo mu je u selu Kruševo. Sam kaže da su mu rat obilježili Ante Gotovina i Mladen Markač. Kada danas opisuje kako je u tim prvim godinama ratovala Hrvatska vojska u nastanku, tvrdi da se u Dalmaciji ratovalo atipično. Umjesto mina, koje nisu imali, postavljali su zamke za medvjede. Kad je bio u specijalnim postrojbama Glavnog stožera, organizirao je i vodio mnogobrojne diverzantske akcije. Kaže da su ideje crpili iz filmova, stripova i međusobnih šala. Neprijatelja, čiji je zapovjedni kadar bio složen od oficira JNA, zbunjivali su kršenjem svih pravila koja je imala JNA. Pravilo je bilo sljedeće: kad na jednom mjestu napraviš akciju u neprijateljskoj pozadini, ne vraćaš se putem kojim si ušao i na tom mjestu više nikad ne djeluješ. A oni su upadali na isto mjesto po šest, sedam puta. Crpili su ideje iz šala, filmova, stripova i bili su jako uspješni. Sa svojim diverzantima natjecao se tko će više dana provesti u dubini neprijateljskog teritorija. Mjesečno su morali ulaziti po desetak dana u Krajinu i ondje prespavati. Bez toga nije bilo plaće. Negdje u listopadu 1991. s kolegama je u neprijateljskoj pozadini proveo više od mjesec dana. Svaki dan su se sukobljavali s neprijateljem. Trideset dana se nisu prali ni brijali i jeli su samo pršut. Bili smo divlje zvijeri, prisjetit će se Kotromanović poslije jednom prigodom. Tvrdi da su u to vrijeme napravili šezdesetak uspješnih diverzantskih akcija: „To je za mene bilo najromantičnije vrijeme“.
Sa 23 godine imenovan je zapovjednikom 126. brigade, a poslije će biti i zapovjednik 4. gardijske brigade. Oluji su prethodile akcije na Dinari. Kotromanović je bio i ondje. Kaže da su ih pratile strašne vrućine, da su jeli samo konzerve i da su u jednom danu ubili 68 poskoka. Ali preživjeli su. Na Dinari je Kotromanović dočekao zapovijed za Oluju. „Svi smo zaključili da nemamo pravo na neuspjeh jer kad bismo podbacili, onda bismo bili mrtvi, ali ne u fizičkom, nego u nekom puno važnijem i širem kontekstu. Za nas vojnike to je bila utakmica života, da se tako izrazim. Sa svog sam položaja imao sjajan pregled bitke dolje na terenu i sjećam se kako su postrojbe napredovale. Veličanstven prizor“, prisjetit će se tih slavnih dana.
Danas, 20 godina kasnije, Ante Kotromanović je ministar obrane. Prije godinu dana prvi put je spomenuo da bi za 20. godišnjicu operacije Oluja trebalo organizirati vojni mimohod u Zagrebu. Tada ga je malo tko shvatio ozbiljno. No, on je gurao tu svoju ideju. Tvrdi da želi hrvatskim građanima pokazati što je danas Hrvatska vojska i koliko smo napredovali u posljednjih 20 godina. Vojni mimohod se odjednom pretvorio u arenu političkog prepucavanja i teških optužbi da onaj koji je oslobađao Knin želi da se proslava u tom gradu minorizira. A on tu proslavu samo želi dignuti na još višu razinu. U razgovoru za Jutarnji list objašnjava što očekuje od mimohoda i zbog čega nije razočaran saveznicima koji su prvo obećali, a potom odustali od sudjelovanja u mimohodu. Želja mu je da oba dana proslave prođu dostojanstveno i da se prisjetimo svih onih koji su dali živote za domovinu. Objašnjava da mu je žao što u ratu samo jednu stvar nije uspio realizirati – neutralizirati Ratka Mladića kad se za to pružila prilika...
Nekoliko dana prije dvodnevne proslave 20. obljetnice Oluje, kakav je vaš osjećaj – hoće li to biti dostojanstvena proslava ili ćemo se sramiti zbog vlastitih podjela i sami sebi ponovno biti najveći neprijatelji?
- U jedno sam apsolutno siguran. Ministarstvo obrane i Oružane snage napravit će sve da se Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i 20. godišnjica operacije Oluja proslavi na najbolji mogući način, kako to zaslužuju svi. I pripadnici Hrvatske vojske iz tog vremena, današnji pripadnici Hrvatske vojske i svi hrvatski građani. Ovoj proslavi pristupili smo krajnje profesionalno i s punim žarom. Da, bili smo pritisnuti vremenom za organizaciju svega iz poznatih razloga, ali ni u jednom trenutku nismo željeli podjele niti smo u njima sudjelovali. Za mene su i Zagreb i Knin, Gospić, Karlovac, Petrinja, Osijek, Vukovar, Šibenik, Dubrovnik i svi ostali gradovi – pobjednička Hrvatska. Nemoguće je u svim tim gradovima organizirati velike proslave, ali Zagreb i Knin su mjesta gdje slavimo pobjedu! Pobjedu Hrvatske koja je prije 20 godina pokazala da svaki vojnik i svaki njezin građanin dišu isto. U tome je bila snaga, nepokolebljivost i odlučnost. Baš zbog istog puta, istog cilja, iste želje i žara dobili smo slobodnu Hrvatsku. Da, nekad to zaboravimo jer nas opterećuju drugi problemi. Nakon 20 godina u kojima smo ostvarili velike ciljeve, nadolazeći dani trebali bi nas sve podsjetiti barem na onaj žar zbog kojeg smo uvijek najjači kad osjetimo da nam to najviše treba. Nema neprijatelja, postoje drukčija mišljenja, stajališta, različiti politički pogledi. Razumijem to i to je normalno u demokratskom društvu, ali isto tako postoje i dani i vrijeme kad definitivno nema mjesta za podjele i barem za mene su besmislene.
Kad se sjetite onoga što ste prošli prije 20 godina u Oluji, što vam je ostalo najupečatljivije?
- Teško je izdvojiti jednu stvar, ali pamtim tu noć sa 3. na 4. svibnja 95. kada smo imali sastanak sa zapovjednicima na Dinari. Sjećam se tih očiju koje su izgledale kao oči vukova. Oči bez straha, drske, bezobrazne, oči pobjednika!
U cijelom vašem ratnom putu, je li Oluja najbolje što vam se dogodilo ili ima nešto jače od toga?
- Da, zato što je Oluja duh jednog vremena, pobjeda univerzalnih vrijednosti pravde i slobode. Tom smo operacijom oslobodili velik dio dotad okupiranog teritorija RH. Naše prijašnje operacije su ponekad bile slatke u vojničkom smislu, zahtjevne i izazovne i to je sve jedan spoj dobrih i loših stvari koje te zauvijek odrede kao vojnika.
Kad danas pogledate stanje u društvu, može li se u Hrvatskoj ponovno uspostaviti onakvo zajedništvo kakvo se dogodilo prije 20 godina ili je to bio jedinstven i neponovljiv događaj?
- Oluja je za mene simbol neuništive volje i snage naroda koji je pokazao da je spreman suočiti se sa svim izazovima, pa i situacijama kad objektivno sve okolnosti rade protiv toga. Ali hrvatski narod je takav, mislim da je to ostalo nepromijenjeno – kada dođe na bilo koji način do ugroze nacionalnih interesa, kao primjerice sada s Piranskim zaljevom, ljudi se vrlo brzo mobiliziraju, kad zatreba, pokažu to zajedništvo i solidarnost. Pa i žestoki politički protivnici nađu se na istoj strani kad su u pitanju nacionalni interesi. Ali naravno, taj osjećaj pobjede u ratu je neponovljiv. Doživio sam i nakon toga još jedan takav osjećaj. Dolazak Gotovine u Zagreb i te emocije koje su doslovno eksplodirale!
Postoji li nešto što ste tijekom svog ratnog puta željeli učiniti, a niste, i danas vam je žao zbog toga?
- Imali smo jednu dobru priliku 91., odmah na početku rata,neutralizirati Mladića, ali nažalost, izmigoljio je iz ruku pravednika.
Prije više od godinu dana javno ste kazali da za 20. godišnjicu Oluje treba organizirati vojni mimohod u Zagrebu. Je li ovo što se sprema u Zagrebu mimohod kakav ste tada zamišljali? Prema vašem mišljenju, zašto je toliko podjela u društvu oko tog događaja? Hoće li nakon mimohoda hrvatski građani moći biti ponosni na svoju vojsku?
- I neovisna istraživanja su pokazala da hrvatski građani od svih institucija imaju najviše povjerenja u hrvatsku vojsku. Građani će se i na mimohodu imati prilike uvjeriti u snagu, motivaciju i spremnost hrvatske vojske. I želim istaknuti da svečanost u Kninu i mimohod u Zagrebu nisu nikakva konkurencija – to je jedna svečanost. Ako se obilježavanje tako važnog datuma provodi sadržajnije i intenzivnije nego ikada ranije, ako se proslava proširuje i na glavni grad, onda to nije minoriziranje Oluje i Dana pobjede. Upravo suprotno. Ovakvim obilježavanjem taj dan dobio je još jednu dimenziju, dodatnu simboliku. Mimohod će biti sjajan i moje osobno mišljenje je da moramo i češće organizirati mimohode u povodu Dana pobjede.
Jeste li razočarani što su pojedini saveznici koji su potvrdili sudjelovanje na mimohodu ipak odustali od njega?
- Nisam razočaran. Namjera poziva stranim državama jest proslava nacionalnog praznika i važne uloge koje su Oružane snage imale tijekom Domovinskog rata i ostvarenja pobjede. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, kako i sam naziv kaže, hrvatski je blagdan i mimohod je prije svega namijenjen hrvatskim građanima. Sudjelovanje saveznika i partnera je samo jedan od elemenata mimohoda. Inače, bez obzira na likovanja koja su u vezi s tim dolazila od trećih država, ali i unutarnjih kritičara, mislim da je važno naglasiti da ovakvu razinu odaziva stranih izaslanstava kakva će biti prisutna na mimohodu u prigodi obilježavanja Dana pobjede, nismo imali nikada otkad slavimo taj dan. Prije svega pozivam sve građane da dođu na svečani mimohod u Zagreb, u Vukovarsku ulicu, 4. kolovoza u 18 sati i da tako pruže podršku i Hrvatskoj vojsci, svim sudionicima, braniteljima, MUP-u, Državnoj upravi za zaštitu i spašavanje, Gorskoj službi spašavanja, vatrogascima koji su proteklih dana, zajedno s našim pilotima kanadera, dali nadljudske napore u gašenju velikih požara. Pozivam građane da dan poslije dođu i na svečanu proslavu u Kninu i da proslavimo na najbolji mogući način naš Dan pobjede.
Što ćete raditi 6. kolovoza?
- Zasad je plan da sa svojim pomoćnicima, suradnicima, nabavom, načelnikom Glavnog stožera, generalima održim sastanak. Moramo proći izvršenje proračuna za ovu godinu i pripremiti privremeni Plan nabave za 2016.
Razgovarao Krešimir Žabec
Vijesti iz medija |
Obrana i vojska
