Čuvajući hrvatsku povijest, vodimo brigu da se uvažava doprinos generacija koje su idejama, djelima i svojim životima, u različitim fazama hrvatske povijesti, pridonijele konačnom ostvarenju slobodne i samostalne Hrvatske, poučio je premijer Plenković.
Predsjednik Vlade Andrej Plenković sudjelovao je u Francuskom paviljonu Studentskog centra Zagreb na svečanosti otvorenja izložbe "Hrvatsko proljeće".
Govor premijera Plenkovića donosimo u cijelosti:
„Sa zadovoljstvom sam prihvatio poziv za otvaranje ove izložbe, koja je posvećena pedesetoj obljetnici Hrvatskoga proljeća. I to u vremenu kada vremenski odmak daje dobru prigodu upravo za sagledavanje tih prijelomnih povijesnih događaja, za njihovu revalorizaciju i vrednovanje njihova značaja u hrvatskoj političkoj povijesti.
Stoga je Vlada rado prihvatila pokroviteljstvo nad ovim projektom koji će, vjerujem, pridonijeti obilježavanju važnih zbivanja koji zauzimaju važno mjesto na dugom popisu hrvatskih vjekovnih težnji za očuvanje nacionalnog identiteta, ostvarivanje političkih prava i obrane predugo ugnjetavane slobode.
Iskaz volje hrvatskih građana za uvođenjem demokratskih načela
Hrvatsko proljeće, međutim, nije tek događaj koji se veže za nekog istaknutog pojedinca, već široki pokret hrvatskog naroda koji se rodio kao posljedica višegodišnjeg procesa sazrijevanja hrvatske političke i nacionalne misli, koji je zahvatio cijelo društvo.
U tadašnjoj državi, u uvjetima hladnoratovske podjele Europe, bio je to tada prvi masovni iskaz volje hrvatskih građana za uvođenjem demokratskih načela u politički život, očuvanjem hrvatske kulture i jezika, spomenutom Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, pluralizmom mišljenja i slobode govora te pravednijom raspodjelom gospodarskih resursa.
U prilog tome govori da je taj pokret uključivao gotovo sve slojeve hrvatskog društva: mnoge kulturne i znanstvene ustanove, brojna sveučilišta, veliki broj intelektualaca – poput Vlade Gotovca, Marka i Vladimira Veselice, Ivana Supeka, Igora Zidića, Franje Tuđmana ili Brune Bušića – ali i brojne radnike i studente, poput Dražena Budiše, Ivana Zvonimira Čička, Gorana Dodiga i drugih.
Taj su masovni pokret podržavali i Katolička Crkva, brojna velika poduzeća i nakladnici, osobito Hrvatski tjednik, Kritika, Hrvatski gospodarski glasnik, Hrvatski književni list, pa sve do tadašnjeg republičkog političkog vodstva, kojeg su predvodili Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo, na čelu tzv. nacionalno-reformske struje protiv jugoslavenskog unitarizma.
Posebno istaknutu ulogu odigrali su Matica Hrvatska, kako je naglasio predsjednik Botica, pod vodstvom Ljudevita Jonkea, Društvo hrvatskih književnika, kao i Hrvatska matica iseljenika, pa sve do Instituta radničkog pokreta Hrvatske, koji je tada vodio dr. Franjo Tuđman.
Vizija i hrabrost „proljećara“
Utoliko se doista radilo o masovnom pokretu hrvatskog naroda za ostvarivanje svojih kulturnih, društvenih i političkih prava, a mnogi od tadašnjih političkih aktera dali su svoj nemjerljiv doprinos demokratskim promjenama 1990-ih, ali i političkom pluralizmu za što su se i borili.
No, u onodobnom političkom i društvenom kontekstu totalitarnog jugoslavenskog sustava trebalo je imati viziju i hrabrost isticati pravo na temeljne demokratske vrednote koje su danas napokon temelj samostalne i demokratske Hrvatske: pravo na uporabu vlastitoga jezika i odmak od utopijskog ideološkog konstrukta nekog zajedničkog jezika i zajedničke kulture; pravo na vlastitu povijest bez tabua, prešućivanja i nametanja krivnje; pravo na upravljanje vlastitim prirodnim resursima i pravo na ravnopravan suživot sa susjedima.
Nažalost, za tadašnji režim ta temeljna prava, koja su nam danas, iz ove optike, mladim generacijama samorazumljiva, bila su negirana, smatrala su se subverzivnima i samo pozivanje na njih plaćalo se šikaniranjem, zatvaranjem pa i najvišom cijenom.
To su, nažalost, iskusili brojni sudionici Hrvatskog proljeća, nakon njegova sloma i okrutne represije i čistke koja je uslijedila. Brojnim uhićenjima studenata, intelektualaca i mnogih drugih te smjenom više tisuća nepodobnih ljudi diljem Hrvatske u političkim, gospodarskim, kulturnim i znanstvenim krugovima od 1971. započela je duga hrvatska šutnja. Ali hrvatska težnja za slobodom nikada nije ugašena.
Zbog svega toga, valja se danas prisjetiti tog vremena, tih aktera kao i mukotrpnog puta koji smo prošli do ostvarenja svojih političkih prava, danas, nakon ostvarenja i obrane vlastite države, uspostave demokratskih institucija, kada smo postali članica Europske unije, u kojoj su nam sva ta prava zajamčena – jer nije uvijek bilo tako, i zato moramo cijeniti demokratske vrijednosti.
Pouzdano svjedočanstvo jednog vremena
Dame i gospodo,
kao predsjednik Vlade, pozdravljam što su se u obilježavanju pedesete obljetnice Hrvatskoga proljeća udružile naše najvažnije kulturne i znanstvene institucije koje su pripremile bogat i raznovrstan program.
Proces političke i nacionalne emancipacije hrvatskoga naroda zaslužuje da se povijesni događaji ne tako davne prošlosti pokušaju rasvijetliti iz različitih gledišta.
Želim istaknuti obrazovnu komponentu ovog projekta – [u prilog čemu govori i anegdota koju je spomenuo Dražen Budiša kada ga je mlada osoba pitala "u kojem je stoljeću živio Marko Veselica?"] – što nam daje za pravo da upravo obrazovni segment mora stavljati naglasak na suvremenu povijest.
Upravo ova izložba bit će pouzdano svjedočanstvo jednog vremena u kojem su mladi, u okviru studentskog pokreta, odigrali važnu ulogu i pokazali primjernu hrabrost, odnosno, kako je rekao Marko Veselica, "unijeli neviđenu svježinu na javnu scenu Hrvatske".
Upravo zato odrednica programa Vlade je njegovanje hrvatske povijesti kroz poticanje institucija, zbirki, izložbi i muzeja, kao i kulturne baštine, kojima je cilj činjenice iz hrvatske povijesti učiniti široko dostupnima.
Čuvajući hrvatsku povijest, vodimo brigu da se uvažava doprinos generacija koje su idejama, djelima i svojim životima, u različitim fazama hrvatske povijesti, pridonijele konačnom ostvarenju slobodne i samostalne Hrvatske.
Time želimo omogućiti mladim generacijama ponosno i odgovorno građenje bolje Hrvatske koju krase demokratičnost, pluralizam i uključivost.
Pola stoljeća kasnije, Hrvatska živi vrijednosti Hrvatskog proljeća – zbog kojih su „proljećari“ bili proganjani i koje su obranjene zahvaljujući našim braniteljima u Domovinskom ratu.
1971. godina izravno je povezana s 1991. godinom, koja je značila konačni čin završetka hrvatske šutnje započete nakon ugušenog Hrvatskog proljeća.
Obje godine temelj su za ono što je Hrvatska danas – demokratska, slobodna, samopouzdana, samouvjerena zemlja, koja je riješila sve svoje nacionalne zadaće, koja je članica najjačih i najrazvijenijih organizacija – Europske unije i Sjevernoatlantskog saveza.
No, 1971. i 1991. povezane su na određen način i s 2021., godinom velike kušnje i izazova, kada se Hrvatska nalazi na putu ublažavanja teških posljedica potresa i pandemije, gospodarskog oporavka i obnove, ali s tim da ovog puta nismo sami: kao članica Europske unije možemo računati na europsku solidarnost, koja se odražava na mogućnost brže gospodarske obnove i jačanja naše otpornosti.
Demografska revitalizacija
No, najveći izazov s kojim se danas trebamo nositi i suočiti kao društvo je demografska revitalizacija. Premda se broj stanovnika nije bitno promijenio u posljednjih 50 godina, danas se u Hrvatskoj svake godine rađa oko 35 tisuća beba, gotovo dvostruko manje nego u vrijeme Hrvatskog proljeća, kada je taj broj bio oko 65 tisuća.
To je danas naš prioritet i zato su brojne politike usmjerene upravo na revitalizaciju Hrvatske i ravnomjeran razvoj svih naših krajeva – nikad većim ulaganjima u infrastrukturu, gospodarstvo, socijalna prava radnika, podizanje plaća i mirovina, zapošljavanje i obrazovanje.
Sada, kada napokon suvereno odlučujemo o svojoj sudbini i budućnosti, na nama je da danas, uvažavajući sve naše političke razlike, ujedinimo Hrvatsku oko ostvarivanja zajedničkih strateških ciljeva, na dobrobit sadašnjih, ali i budućih generacija.
U tom pogledu, cijenimo doprinos i svih društvenih dionika u razvoju Hrvatske – osobito u akademskoj, znanstvenoj i studentskoj zajednici – koje vidimo kao partnere u razvoju države i društva, u suočavanju s novim izazovima te prilagodbi globalnim trendovima.
Vjerujem da će i današnja izložba, koja se temelji na bogatoj arhivskog građi Hrvatskoga državnog arhiva i Matice hrvatske, ali i drugih institucija, pružiti posjetiteljima novi uvid i pogled u jedno vrijeme koje je ostavilo dubok trag u hrvatskoj političkoj i društvenoj svijesti, i koje će možda pružiti neke odgovore na brojna još nerasvijetljena pitanja.
Na njih možda još nećemo imati konačan odgovor, ali naša je dužnost da ih istražujemo i proučavamo, uz pomoć povjesničara, stručnjaka i istraživača te svih institucija, kao i organizatora ove današnje izložbe.
Vjerujem da će znanstveni skup potaknuti na dodatno istraživanje povijesne i arhivske građe, da će svjedočenje aktera tome osobito pridonijeti.
Organizatorima čestitam na iznimnoj energiji i na kreativnosti u priređivanju ove izložbe, a svim posjetiteljima i sudionicima želim da, poučeni povijesnim iskustvom, nastavimo graditi na tim civilizacijskim postignućima i vrijednostima na kojima se danas zasniva hrvatsko društvo i slobodna hrvatska država u svom prirodnom europskom okružju.“
Pisane vijesti
