Intervju ministra Slavka Linića za Večernji list

Slika /2016/Glavno tajništvo/ENG/novosti/Arhiva/intervju_ministra_slavka_linica_za_vecernji_list.jpg

Piše: Marko Biočina/VLM

Slavko Linić zapravo nikad nije bio popularniji. Prema posljednjem Cro-demoskopu, ima najbolji javni rejting od svih ministara Kukuriku vlade, s iznimkom premijera Milanovića. Za čovjeka koji uvodi nove državne namete, naređuje rezanja plaća u javnom sektoru te bjesomučno progoni porezne dužnike to je zapravo fantastičan uspjeh. Ipak, u smiraj svoje političke karijere, čini se, da Linić, vječni SDP-ov čovjek za "posebne zadatke", napokon dobiva javno priznanje za svoj politički stil. Tome se ne treba čuditi. Uspjeh Hrvatskih laburista pokazuje da građani cijene političare koji su aktivni. A Liniću ni najveći neprijatelji ne mogu prigovoriti da je neradnik. Sukladno tom javnom imidžu, Večernjakove reportere primio je u svom uredu, samo tri dana nakon što se u zagrebačkoj bolnici podvrgnuo operativnom zahvatu.

:: Istraživanja pokazuju da 75 posto građana podržava objavu registra poreznih dužnika. Je li ta brojka za vas određena zadovoljština s obzirom na to da ste inzistirali na objavi tog popisa?

Mnogi podcjenjuju građane Hrvatske. Građani Hrvatske ljudi su koji su navikli na red i plaćanje svojih obveza. Mi samo provodimo politiku Vlade i želimo imati jasnu disciplinu. No, važno je reći da se pritom bavimo svojim dužnicima i pomažemo im da se riješe svojih dugova. Svim smo dužnicima dva puta ponudili opciju da dugove reprogramiraju, prolongiraju otplatu na tri godine. Sad je u proceduri Zakon o financijskom poslovanju koji predviđa da se dužnicima, uz posredovanje države, pomogne da u brzim, predstečajnim postupcima riješe svoje dugove. Dakle, naši postupci potpuno su suprotni medijskim tumačenjima da dužnike pribijamo na stup srama.

:: Smetaju li vam takva tumačenja?

Ne radi se o tome, već želim da bude jasno da je svatko – tvrtka ili pojedinac – koji se našao na tom popisu ranije, imao priliku da svoj dug reprogramira, no to nije iskoristio. Naša je odgovornost prema svim onim građanima koji uredno plaćaju porez da se pobrinemo za neuredne platiše. Dakle, država se bavi onima koji ne plaćaju, a oni koji uredno plaćaju muku muče s krizom i skupom državom, mi trošimo energiju na one koji nisu u stanju voditi kvalitetno poslovnu politiku i odgovarati za svoje financije. To da budu objavljeni na listama neplatiša, smatram, zapravo je najmanje što se takvima moglo dogoditi.

:: Ipak, neki dugovi nikad neće moći biti naplaćeni. Hoće li za to tko odgovarati?

Evidentno je da bi, da smo se odgovornije ponašali prema toj problematici, danas nenaplaćenih potraživanja bilo znatno manje. Ipak, ni nama naplata neće biti glavni cilj. Naš apsolutni prioritet bit će očuvanje radnih mjesta i sva državna potraživanja stavit ćemo u tu funkciju. To je ključna poruka i isto očekujemo od ostalih vjerovnika. Na kraju, to je i preduvjet da te zadužene tvrtke prežive, očuvaju radna mjesta te u budućnosti uredno isplaćuju plaće, doprinose i poreze.

:: Takva najava zvuči kao popriličan ustupak poslodavcima, no oni objavu registra kritiziraju. Zašto?

Ne znam. To je zapravo šokantno. Svaki potez koji ova vlada povlači zapravo ima samo jedan cilj, a to je olakšati poslovanje privatnom sektoru. Tu ima cijeli niz mjera. Od reprograma poreznih dugova, preko smanjenja davanja za zdravstveno osiguranje i parafiskalnih nameta do osam milijardi kuna do jeftinih kredita koje smo im stavili na raspolaganje. Odgovora privatnog sektora nema. Sad kad smo kroz Zakon o financijskom poslovanju poručili kako ćemo sva svoja potraživanja staviti u funkciju konsolidacije, ali da ćemo to raditi u suradnji s bankama i ostalim njihovim dobavljačima, oni su to dočekali na nož. Znate zašto? Zato što će u tom slučaju morati početi plaćati u roku od 30 i 60 dana, a ako to nisu u stanju, pokrenut će se predstečajni postupak. Oni to ne žele. Očito su navikli na financijsku nedisciplinu. U državi im 44 milijarde kuna nenaplaćenih računa. Sad kad se država želi aktivno uključiti u rješavanje tog problema, iz HUP-a, udruge poslodavaca, to osporavaju. To je zastrašujuće. Pripremamo zakon kojim ćemo riješiti glavni problem poduzetnika u Hrvatskoj danas, a iz udruge koja ih zastupa primamo najoštrije kritike. Nemam komentara.

:: No, razumna je kritika da veća disciplina u naplati poreza, bez rezanja troškova u javnom sektoru, znači tek dodatno opterećenje za privatnike.

To je točno, no Vlada se svojih planova o štednji pridržava. Imamo izvješća za sedam mjeseci i iz njih se vidi da su se i prihodi i rashodi ostvarili u sedam dvanaestina. Dakle, dobro smo planirali, usprkos činjenici da se makroekonomska prognoza u međuvremenu promijenila, pa je očito da nećemo zabilježiti gospodarski rast. A podsjećam – u proračunu je planirano smanjenje rashoda za četiri milijarde kuna. No, postoji i niz drugih pokazatelja, od uspješnih pregovora sa sindikatima, preko promjene legislative koja dokazuje kako ćemo odlučno provoditi mjere koje smo planirali.

:: A što je s izdacima za plaće? Prema neslužbenim informacijama, u više ministarstava ona su i dalje viša od planiranih.

Točno je da neki ministri u prvih šest mjeseci nisu razinu izdataka za plaće uskladili s planom, no morat će to nadoknaditi. Mi smo tijekom proteklih tjedana imali niz sastanaka s kolegama iz tih ministarstava i razmatrali postoje li mogućnosti za to. I mogućnosti postoje.

:: Znači li to da će oni koji su trošili previše u drugoj polovici godine morati oštro rezati plaće?

Probijanja proračuna neće biti i svi ministri morat će poštovati okvire koje su dobili. Tu je premijer Milanović bio jasan. Dakle, isplata plaća nije upitna, no one će morati biti usklađene s planom. To je posao ministarstava i, uz našu pomoć, oni na tome intenzivno rade.

:: Što je sa 100 milijuna kuna dodatka koji će, prema pisanju medija, morati biti isplaćeni radnicima u obrazovanju. Je li istina da niste znali za tu obvezu?

Istina je da postoji niz dogovora, ugovora i dodataka bivše vlade i sindikata, koji su zakonski upitni i sklopljeni ispod stola sa sindikatima. Javnost za njih nije ni znala, no ministri su ih olako potpisivali znajući da te obveze neće ući u njihov mandat ili proračunsko razdoblje. Konkretno, što se tiče ovog slučaja, kako su sindikati iz tog resora odbili s Vladom sklopiti dogovor o novoj politici plaća i Kolektivnom ugovoru, mi ćemo biti prisiljeni to nadoknaditi smanjenjem koeficijenata plaća. Svjesni smo da to može izazvati nezadovoljstvo. No, svi su sindikati shvatili stanje u kojem se nalazimo i nužnost štednje, osim sindikata u prosvjeti. Zašto? Zato što su u prošlosti sve dogovarali ispod stola, što se sada vidi. Mi smo se htjeli dogovoriti, oni nisu. Smatram da je Vlada nastupala iskreno prema sindikatima, da smo jasno poručili da čuvamo radna mjesta, ali novca jednostavno za neka dodatna materijalna prava više nema.

:: Sad će vas napadati da ste izdali ideje socijaldemokracije.

Socijaldemokracija znači i odgovornost. Socijaldemokrati su prisiljeni provoditi mjere štednje, a onda zbog toga često poslije gube izbore. Građani Hrvatske jednostavno moraju shvatiti da više ne možemo trošiti više nego što su nam prihodi. Svake od 22 godine naše neovisnosti trošili smo više nego što smo prikupili porezom. To smo nadoknađivali zaduživanjem. I pretjerali smo. Mi smo jednostavno pretjerali. Čak i ove godine, uz velike mjere štednje, potrošit ćemo deset milijardi kuna više nego što zaradimo. Deset milijardi! Sljedeće još deset. To je opasno i tako više ne možemo. No, neki nas prozivaju da štedimo premalo, a neki da bismo trebali trošiti. Naša poruka svima je ista. Vjerujemo u štednju, a rast nećemo tražiti kroz potrošnju, već kroz investicije.

:: Ali te investicije ne idu baš po planu.

Ne idu i to je naš najveći podbačaj dosad. Treba to otvoreno reći. Punih šest mjeseci izgubili smo u postavljanju novih čelnih ljudi u javne institucije i poduzeća, njihovu prilagodbu te pripremu projekata. Sad moramo vidjeti kako da to nadoknadimo u drugih šest mjeseci godine. No, prostor je golem. Energetika, vodoopskrba, poljoprivreda. Postoji cijeli niz projekata koji mogu dati rezultate vrlo brzo.

:: Koji su to projekti?

Pogledajte što se događa, kolika je šteta od suše u poljoprivredi! Toga ne bi bilo da smo ulagali u navodnjavanje. Koliko ćemo novca izgubiti ako turisti iz nekog mjesta odu zbog nestašice pitke vode, koja sad prijeti nekim gradovima na Jadranu? Zašto nismo ulagali u bolju vodoopskrbu? Svakog dana čitamo o uvozu električne energije, zato što nismo ulagali u nove elektrane? Uvozimo derivate, a imamo dvije rafinerije nafte koje nismo modernizirali. Dakle, svaka od tih investicija može vrlo brzo stvoriti novu vrijednost.

:: No, mogu li te investicije ovaj put biti poštene. Možete li garantirati da se ovaj put bojenje tunela neće plaćati pet puta više od realne vrijednosti?

Budimo realni, opasnost korupcije uvijek postoji. No, ja vjerujem da takvih slučajeva u budućnosti neće biti i to iz više razloga. Prvo, sad imamo zakonsku regulativu pri postupcima javne nabave i druge propise koji su usklađeni s europskim standardima, što znači jasne i transparentne postupke javne nabave i ugovaranja cijena. Drugo, u mnogim projektima sudjelovat će privatni kapital koji će i te kako dobro voditi računa o ekonomičnosti projekta. Treće, zbog krize i nedostatka poslova vjerujem da ćemo moći postići puno bolje cijene nego prije nekoliko godina. U konačnici, to je i pitanje vjerodostojnosti. Antikorupcija je odgovornost uprava javnih poduzeća i tu neće biti popusta ni za koga.

:: Ipak, vaša politika čini se kontradiktornom. S jedne strane, javnom sektoru povjerit ćete odgovornost za provedbu golemih projekata, a s druge potpredsjednik Vlade Radimir Čačić prepuštanje upravljanja autocesta privatnom koncesionaru opravdava tri puta većom efikasnošću privatnika. Na kraju, polovica Ine prodana je privatnoj kompaniji – MOL-u – a sad se žalite na loše upravljanje. Gdje je tu onda istina?

Ako smo se opredijelili za tržišnu ekonomiju, jasno je da od privatizacije treba sačuvati monopole, prirodna i rudna bogatstva, resurse i regulirane djelatnosti. Dio toga može se dati u koncesiju jer se koncesija može oduzeti, dok je s vlasništvom to nemoguće. To je neosporno i to ne bi trebalo dovoditi u pitanje zbog jednog lošeg primjera kao što je MOL. Uostalom, nije MOL problem.

:: Tko je onda problem?

MOL se samo ponaša onako kako mu je hrvatska Vlada dopuštala i omogućila. Od 2003. do 2009. većinsko vlasništvo u Ini imala je Hrvatska. Još 2006. trebala je biti završena modernizacija obiju rafinerija. Trebale su biti najmodernije u Europi. Nije učinjeno ništa. Tko je za to kriv? Predsjednici Nadzornog odbora kompanije u tom periodu bili su ministar financija i potpredsjednik Vlade. Zašto to nisu proveli? Sad smo manji vlasnici, ali za nas nema dvojbe. Ina mora uložiti i modernizirati obje rafinerije. Dakle, politika je ta koja je omogućila da se MOL tako ponaša, a poruka je ove vlade: tako više neće moći. Ulagat ćete u rafinerije, ulagat ćete u plinska polja, ulagat ćete u naftna polja, benzinske postaje. Inače, ne trebate biti u Hrvatskoj.

:: Pretpostavljam da vam je onda MOL-ov prijedlog o podjeli regionalnih tržišta i izdvajanju dijela stručnjaka iz Ine neprihvatljiv?

Ne samo neprihvatljiv već i uvredljiv. To je interes MOL-a, a nije interes Ine. Priče MOL-a da je zainteresiran za slovensko tržište neozbiljne su. Slovenija je oduvijek bila Inino tržište. Ona se mora boriti za to tržište jer tamo rafinerija nema, a Ina ima dvije. Uostalom, prema međudioničarskom ugovoru, Ina i MOL trebali su se zajedno širiti po regiji. Zašto se to ne poštuje?

:: Iz MOL-a se, pak, često mogu neslužbeno čuti prigovori da Vlada nekim svojim projektima, poput Janafova projektovoda, zapravo potkopava Ininu tržišnu poziciju i pogoduje rafineriji u Bosanskom Brodu.

To su neozbiljne poruke neozbiljnih ljudi. Ja ne prihvaćam da Bosanski Brod može konkurirati Sisku ili Rijeci. Trebalo je samo završiti započete projekte. Produktovod s tim nema veze. To je samo moderniji način transporta naftnih derivata koji će zapravo koristiti svima. A MOL nije taj koji će odlučivati kuda ti produktovodi trebaju ići. Deset godina nakon kupnje Ine, osim nešto malo u riječku rafineriju, nije ništa uloženo, pumpe su ispod svakog standarda, novih nalazišta gotovo i nema. Ako u takvoj situaciji netko kao izgovor spominje produktovod, onda to jedino mogu tumačiti kao zlonamjerne izgovore neodgovornih ljudi.

:: Postoji li ipak mogućnost da se s MOL-om pregovara o daljnjoj prodaji Ininih dionica?

Mi o tome i ne razmišljamo. Koncentrirani smo na to da pregovorima pokušamo Ini vratiti status jakog regionalnog igrača i osigurati odgovorno upravljanje kompanijom.

:: Ipak, ne zabrinjava li vas to iskustvo s MOL-om u svjetlu skorog odabira koncesionara za autoceste?

Za hrvatske građane potpuno je svejedno upravlja li autocestama neko javno poduzeće ili privatni koncesionar. Na te je ceste potrošen enorman novac, enormni krediti dolaze na otplatu i pitanje je kako zatvarati bilance HAC-a i ARZ-a jer imaju kreditne obveze veće od prihoda. Nađemo li partnere koji će preuzeti upravljanje cestama i otplatu kredita, bit ćemo zadovoljni. Istovremeno, oslobodit ćemo 60 lipa koje danas dajemo za ceste iz svake litre goriva za nove investicije. S druge strane, budimo realni, za HDZ-ove vlade tim se tvrtkama upravljalo neracionalno i eksplodirao je broj zaposlenih. Sad mi, kao socijaldemokratska stranka, moramo to dovoditi u red i te ljude zbrinjavati. A sve to na kraju plaćaju građani.

:: Je li naprosto došlo vrijeme da se hrvatski građani suoče sa spoznajom da su u proteklih desetak godina živjeli iznad svojih mogućnosti i da će sad morati snositi cijenu toga?

Ako imamo milijun i 370 tisuća zaposlenih, a milijun i 215 tisuća umirovljenika, onda vam je vrlo jasan odgovor. Živjeli smo lažno. Pridodajte tome 300 tisuća nezaposlenih, dio zaposlenih koji rade u javnom sektoru, onda dobijete broj ljudi koji rade. Politika da zapostavimo industriju i orijentiramo se na usluge značajno je pridonijela tome. I onda najgori podatak. Prosječna dob umirovljenika je 51 godina. To su izdaci koje mi nismo u stanju pokriti i deficiti koji će trajati još godinama. To je krvavi trošak koji svi plaćamo i ne možemo više očuvati taj lažni standard.

:: Po prosjeku godina već ste odavno trebali biti u mirovini. Ipak, u političkim se kuloarima govori da ste se s premijerom dogovorili da nećete na ovoj poziciji biti dulje od jednog mandata. Je li to točno?

Pa ja sam uvijek u operativi, a istina je da ću završetkom ovog mandata navršiti 65 godina. Vrijeme je za mlađe, a u SDP-u imamo kvalitetnih ljudi koji me mogu zamijeniti. I ovaj sam put teško prihvatio poziciju. Naprosto, smatram da su to iznimni napori, treba konstantno biti prisutan na poslu i uložiti golem trud u vođenje ovakvog sustava. No, kažem, nije problem zamjene.

:: Smatrate li da vam ta činjenica omogućava da lakše komunicirate s javnošću i provodite neke nepopularne poteze od nekih vaših mlađih kolega u Vladi koji imaju još političkih ambicija?

Pa oduvijek sam bio strog i uporan. I kao gradonačelnik sam bio krut i odrješit. Optuživali su me da grad pretvaram u poduzeće. Možda se sjećate mojih sukoba s kulturnom scenom, gdje sam tražio da se, osim o kulturnoj vrijednosti, vodi računa i o ekonomici cijele priče. Potom sam bio potpredsjednik Vlade, zvali su me Stečajko, no nisam se obazirao. Prema tome, takvim pristupom jedan je dio javnosti strogo za vas, drugi oštro protiv. Kod mene je uvijek doduše bilo više onih za. Jer, kao što sam rekao na početku – građani zapravo žele red i rad, ako se tako i sami ponašate. Dakle, istina je. Kod mene nema neodlučnih, no više je onih koji me podržavaju i mislim da svojim radom znatno pridonosim provedbi programa Vlade.



Vijesti iz medija