Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić za Novi list: Moramo se početi ponašati i biti uređena zemlja.

Europska komisija ovoga je tjedna objavila sveobuhvatno izvješće o monitoringu nad Hrvatskom u kojem je pobrojila deset konkretnih zadaća koje Zagreb mora ispuniti do sljedećeg proljeća, odnosno najkasnije do 1. srpnja 2013. godine, kako bi zemlja, prema mišljenju Bruxellesa, bila u potpunosti spremna za članstvo u Europskoj uniji. Izvješće se zasigurno pozorno iščitava u zemljama članicama koje još nisu ratificirale hrvatski pristupni ugovor, ali i u hrvatskoj Vladi pred kojom stoje ozbiljni zadaci. U Sloveniji – koja također još nije ratificirala ugovor o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji – pozornije se, pak, prati razvoj događaja oko hrvatsko-slovenskog spora o tzv. prenesenoj štednji Ljubljanske banke. Rješavanje tog problema slovenska Vlada postavlja kao uvjet za potvrđivanje hrvatskog ugovora. O tom problemu te o ocjenama Komisije razgovarali smo ovoga tjedna s ministricom vanjskih i europskih poslova Vesnom Pusić.

Osjećate li mogućnost da se zatruju odnosi Mađarske i Hrvatske zbog MOL-a i Ine? O toj je opasnosti nedavno govorio mađarski premijer Orban.

– Ne, odnosi se neće kvariti. Odnosi Hrvatske i Mađarske su dobri. Ovdje se radi o poslovnom odnosu između nacionalno neizmjerno važnih tvrtki, ali to neće ići ni na štetu tvrtki niti na štetu međusobnih odnosa.

Sjećate li se, možda, koja je zemlja članica EU-a zadnja ratificirala hrvatski SSP? Ja se nisam mogla sjetiti.

– Ni ja. Trebalo bi pogledati.

Pitam to jer je i Vaša poruka i poruka premijera i predsjednika Republike da bi bilo važno da Slovenija ne bude zadnja koja će ratificirati naš ugovor o pristupanju Europskoj uniji. Zašto bi to uopće bilo važno?

– Ne, odnosi se neće kvariti. Odnosi Hrvatske i Mađarske su dobri. Ovdje se radi o poslovnom odnosu između nacionalno neizmjerno važnih tvrtki, ali to neće ići ni na štetu tvrtki niti na štetu međusobnih odnosa. Zato što su te ratifikacije– općenito, a naročito kad se radi o susjedima, u prvom redu poruke društvima, a ne toliko vladama ili parlamentima. To su poruke temeljnog pozitivnog stava od društva društvu, a mislim da i javnosti to tako percipiraju, pa je s tog stanovišta važno da i društva, naročito susjednih država, primaju i šalju te pozitivne poruke.

Drugi važan razlog je što mi se čini da je proširenje EU-a na Hrvatsku prvo proširenje koje bi se moglo nazvati »proširenje sa zadatkom«. Prvi val proširenja na istočnu Europu, 2004. godine, bio je zapravo definitivni kraj Hladnog rata. Drugi, 2007. godine, bio je neka vrsta označavanja ili zauzimanja teritorija, poruka da je Europska unija ovdje, da su tu njezine granice, barem privremeno. Međutim, dosad se nije govorilo o zadaćama koje zemlja na koju se EU proširuje ima u odnosu na svoje susjede. A kad je u pitanju Hrvatska, najviše se govorilo upravo i o tome – da preuzimamo odgovornost za doprinos europskoj perspektivi zemalja jugoistočne Europe, a i mi sami to tako razumijemo.

U tom poslu logičan partner za regiju bila bi nam Slovenija. No, ako se odnosi toliko pokvare, bit će vrlo teško zajednički raditi. I iz tog razloga mi se čini važnim da se to europsko partnerstvo Hrvatske i Slovenije izdvoji od ostalih pitanja koje imamo i s tog stanovišta je važno da Slovenija ne bude zadnja.

Šumovi u kanalu

Mislite da bi to narušilo odnose?

– To je jedna poruka koja nije dobra. Nije dobra kad dolazi od susjeda. Druga je stvar ako je neka velika zemlja zadnja ili neka zemlja koja nije u našem susjedstvu. U ovom trenutku, međutim, osim Slovenije, nema niti jedne zemlje članice čiji bi mi ministar vanjskih poslova rekao da postoji neka ozbiljna sumnja ili politička prepreka za ratifikaciju. Objektivno govoreći, mi ćemo do kraja godine imati 20 ratifikacija.

Bilo bi vam manje razočaravajuće da zadnja bude, primjerice, Njemačka iako je većina ljudi percipira kao našeg tradicionalnog saveznika?

– Svakako bi važnije bilo da Slovenija ne bude zadnja. Slovenija je tu do nas i mi imamo praktičnog, zajedničkog posla u regiji. Što se Njemačke tiče, nitko iz njihove vlade nije nikada dovodio u pitanje ratifikaciju. Naravno, pod uvjetom da su odrađene sve zadaće.

Je li ponašanje Slovenije u zadnja tri-četiri mjeseca dobrosusjedsko?

– Nije to pitanje dobrosusjedstva. Bilo je određenih šumova u kanalu, odnosno raznolikih poruka koje su dovodile do određene zbunjenosti jer nisu bile istoznačne. No, što se tiče rješavanja pitanja Ljubljanske banke, Hrvatska kontinuirano stoji na jednoj te istoj poziciji: mi taj problem hoćemo riješiti i spremni smo, kao što se vidi iz svega što radimo, razgovarati o različitim opcijama. Predložili smo dva financijska stručnjaka, s čime se slovenska strana složila i ti ljudi su počeli raditi. Po svemu što znam, rade dobro i konstruktivno. Predložili smo i zajedničko, ponovno, obraćanje Banci za međunarodna poravnanja u Baselu. Možda se, ako se zajednički obratimo BIS-u, može pronaći način na koji bi oni ipak prihvatili posredovanje. To nije jednostavan posao, ali napredujemo i postoji mogućnost da se pronađe rješenje koje bi bilo prihvatljivo i jednoj i drugoj strani u datim okolnostima.

Tražimo alternativu

Povlačenje Vladinih ovlasti PBZ-u i ZABA-i za tužbe protiv Ljubljanske banke nije prihvatljivo za Hrvatsku?

– Samo ako nađemo neko drugo rješenje, a hoćemo li ga naći – znat ćemo kad ga budemo imali ponuđeno. Mislim da je to logičan pristup, da najprije idemo tražiti alternativno rješenje, a ako ga nađemo, tužbe postaju bespredmetne. Ali, taj problem prenesene štednje nije nešto što se dogodilo jučer. To traje 18 godina i 18 godina svi detaljno znaju o čemu se radi. Prema tome, ne vidim zašto se prema tome odnosimo kao prema nečemu što se sad odjednom pojavilo jer zaista i nije. I ne vidim razloga zašto se ne bi našlo rješenje. Međutim, važno je da se razdvoji pitanje rješavanja prenesene štednje u slučaju Ljubljanska banka i pitanje našeg europskog partnerstva, koje uključuje i ratifikaciju.

Upravo je ta dva pitanja povezao vanjskopolitički odbor slovenskog parlamenta.

– Kao što sam vam rekla, dolaze različiti signali s različitih adresa i mislim da bi bilo korisno za obje zemlje da se te dvije stvari razdvoje i da se riješi i jedno i drugo.

Je li hrvatska vlada u proljeće, kad je to pitanje aktualizirano, podcijenila upornost i ustrajnost slovenske politike na tom pitanju?

– Iskreno rečeno, kada je ministar Erjavec u prvom vanjskopolitičkom posjetu došao u Zagreb i spomenuo tu temu, bila sam malo zatečena utoliko što nisam vidjela što se promijenilo, zašto je to sad drugačije nego prije godinu dana, 10 ili 15 godina. Ali, ne bih rekla da smo podcijenili, mi ništa ne podcjenjujemo. Poučeni iskustvom, uzimamo sve krajnje ozbiljno, iako sam bila iznenađena da je to najednom iskrsnulo kao tema. No, naš je posao da radimo pod zadanim okolnostima i rješavamo probleme koji se jave.

Hoće li nam za rješavanje tog problema ponovno trebati pomoć američke diplomacije kao što je bio slučaj prilikom ulaska u NATO?

– Najtoplije se nadam da neće. Veliki sam zagovornik dobrih, intenzivnih međunarodnih odnosa, ali istovremeno smatram da zemlje koje sebe žele uzimati ozbiljno i koje žele da ih drugi uzimaju ozbiljno – a Hrvatska i Slovenija su takve zemlje – moraju biti u stanju međusobne probleme riješiti samostalno. To je na neki način i naša politička međunarodna legitimacija. Naravno da su međunarodne institucije utemeljene da bi rješavale problem, ali nadam se da nećemo trebati nikakve posebne pomoći.

Europska komisija objavila je izvješće o monitoringu. Kako bi, prema vašem mišljenju, u tako detaljnom nadzoru prošle, primjerice, Njemačka, Francuska ili Italija?

– Ne znam kako bi prošle. Hrvatska je prvi puta u povijesti EU-a zemlja koja ima tu vrstu monitoringa. Imali smo ga i tijekom pregovora, a nastavio se i od završetka pregovora pa do članstva. Ruku na srce, nisam bila oduševljena što imamo tu vrstu monitoringa, ali gledajući iz današnje perspektive, mislim da je više koristilo nego štetilo. Koristilo je u držanju tempa i koncentraciji na zadaće. Uostalom, to nisu zadaće koje mi ne bismo htjeli, nego je samo pitanje imamo li koncentracije i upornosti da sve to provedemo. Mislim da će Hrvatska ući u EU kao jedna od najpripremljenijih zemalja ikad.

Smatrate promašenim ocjene njemačkog lista Frankfurter Allgemeine Zeitung da je nakon Bugarske i Rumunjske još jedna katastrofa na pomolu?

– Pisanje FAZ-a iznenadilo me gotovo isto toliko koliko i njemačkog europarlamentarca Berndta Posselta i slovenskog zastupnika Ivu Vajgla, pa i samog povjerenika za proširenje Štefana Fuelea, koji su svi reagirali opovrgavajući takav stav. Ali, svatko ima pravo slobodno pisati. Ne možemo očekivati da svaka reakcija uvijek bude pozitivna, pa čak ako hoćete i pravedna i opravdana. To je pitanje demokracije i slobodnog iznošenja stavova.

Jedna od zadaća koje je popisala EK je početak rada Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa. Mogu li se smanjiti njegove ovlasti a da se ne stvore problemi u odnosima s Bruxellesom?

– Povjerenstvo će sada biti onakvo kako je dogovoreno. Ovdje se ne radi toliko o analizi kvalitete samog rješenja, nego se radi o tome da kad si nešto dogovorio i prezentirao Komisiji a ona zemljama članicama, da se ta tema ne otvara ponovno pred zaključenje procesa. Sama EU ima vrlo dinamičan razvoj zajedničke pravne stečevine. Ona se nadopunjuje i popravlja na temelju pokazanog u praksi. U slučaju Povjerenstva čak je i u proljetnom monitoringu bilo nekih dvojbi što se tiče samog modela, ali je rečeno »to ste ispregovarali, tako ste potpisali pristupni ugovor i idemo se sad držati toga«, neka se vidi kako funkcionira u praksi. Ako se pokaže da se može poboljšati tako da Povjerenstvo efikasnije ispunjava svoju zadaću, za to uvijek ima prostora.

Ali tek nakon što pristupimo EU?

– Tako je.

Komisija je notirala i namjeru Vlade da ratificira sporazum o granici s BiH koji su 1999. potpisali predsjednici Tuđman i Izetbegović. Kada će sporazum biti poslan u saborsku proceduru?

– Mislim da će svakako ići do kraja godine. To je tema na kojoj očekujem, a mislim da je logično i apsolutno utemeljeno, da dobijemo – ako ne konsenzus, onda visoki stupanj slaganja u parlamentu.

Badinterovo pravilo alfa i omega

Očekujete da oporba podrži Vladu na tom pitanju?

– Ili barem glavna oporbena stranka.

HDZ?

– Da.

To vama izgleda moguće?

– Moguće mi izgleda, da.

Kako to mislite?

– Ne samo da mi izgleda moguće, nego mi izgleda logično. To je sporazum koji je predsjednik HDZ-a, koji je tada bio predsjednik države, potpisao; sporazum koji je na snazi kao privremeni režim bez ikakvih poteškoća funkcionirao do sada 13 godina; sporazum koji su predstavnici HDZ-ove Vlade 2010. godine dva puta preporučili za ratifikaciju i kao što je rekao uvaženi zastupnik Stier – 2010. ga nisu ratificirali jer nisu stigli. To je, osim toga, sporazum koji se u potpunosti drži Badinterovog pravila koje je za Hrvatsku alfa i omega. Ako odustanemo od Badinterovog pravila, da se republičke granice iz 1991. pretvaraju u državne granice onda je moguće dovoditi u pitanje apsolutno sve. Mi smo taj sporazum potpisali i imamo samo dvije mogućnosti. Jednu – da ga u potpunosti odbacimo i drugu, da ono što smo potpisali i potvrdimo. Dodatni argument je to da Hrvatska više ne može svoja otvorena pitanja pometati pod tepih. Jedan od razloga zašto se danas suočavamo sa cijelim spektrom problema u različitim područjima je to što postoji niz stvari koje su započete, a nikad nisu dovedene do kraja. Mi se moramo početi ponašati i biti uređena zemlja.

Očekujete da HDZ kaže, oprostite, pogriješili smo, Tuđman ipak nije bio u zabludi? Oni tvrde, naime, da je Tuđman bio u zabludi.

– Ne bih htjela to komentirati jer mi se takve izjave čine ispod razine. Ne može se to reći kao opravdanje. Ali bez obzira na to što je bilo 1999. godine, to je potvrđeno s njihove strane 2010. Što ćemo s tim? Ne možeš imati jedan stav kad si na vlasti, a drugi kad si u opoziciji. To ne možeš ako želiš biti ozbiljan.

Imate li jamstva BiH da će i oni, paralelno s Hrvatskim saborom, ratificirati taj sporazum?

– Bilo bi nam drago i to bismo pozdravili.

ZA REJTING HNS-a BIT ĆE BITNI USPJESI VLADE

Jeste li se pomirili s gospodinom Čačićem?

– To je malo deplasirano, niti smo se svađali niti smo se mirili. Mi radimo posao u istoj stranci. U istoj stranci smo zbog bliskih svjetonazora, međutim, njegovo područje interesa je jedno, moje drugo i svatko radi svoj posao.

Što ćete sa strankom? Rejting HNS-a je jako nizak, a lokalni izbori su uskoro.

– Svakako će za rejting stranke biti vrlo značajni uspjesi i rezultati Vlade, pogotovo rezultati ministarstava koje vode članice i članovi HNS-a. Nadam se da ćemo do parlamentarnih izbora to uspjeti pretvoriti u rejting stranke. A lokalni izbori u velikoj mjeri reflektiraju status i rejtinge lokalnih čelnika.



Vijesti iz medija