- Objavljeno: 22.03.2017.
Predsjednik Vlade na konferenciji „Budućnost Europske unije: postignuća, izazovi, perspektive“
Uoči sastanka na vrhu koji će se održati u Rimu 25. ožujka, a u povodu obilježavanja 60. obljetnice potpisivanja Rimskih ugovora, predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković sudjelovao je na Konferenciji „Budućnost Europske unije: postignuća, izazovi, perspektive“.
Ambiciozan put europskih integracija započeo je prije 60 godina kada je šest današnjih država članica Europske unije potpisalo ugovore iz Rima. Osim dogovora da će sva pitanja rješavati za pregovaračkim stolom, tim su potpisima stvoreni uvjeti za ekonomski napredak za više od 500 milijuna građana koji danas žive u zemljana članicama EU. Pred Europskom unijom su najveći izazovi od njenog osnivanja, a trenutno na njenu budućnost svaka od članica gleda drugačije i potrebna je prilagodljivost unutar njih, ali i solidarnost prema onim državama koje tek trebaju postati dio velike europske obitelji.Govor predsjednika Vlade donosimo u cijelosti.
„Ovo je jedna od brojnih rasprava koje se odvijaju u ovom trenutku diljem glavnih gradova Europske unije, ponukane prije svega važnom obljetnicom Rimskih ugovora potpisanih davne 1957. godine, kada je osnovana Europska ekonomska zajednica. Drago mi je da je s nama i moj dobri prijatelj iz ranih diplomatskih dana Sandro Gozi, državni tajnik u talijanskoj Vladi, jedan od bliskih suradnika nekadašnjeg predsjednika Europske komisije Prodija, koji nas je ustrajno i konkretno podržavao na putu u Europsku uniju. U vrijeme njegovog predsjedanja Europskom komisijom Hrvatska je podnijela zahtjev za članstvo i dobila pozitivno mišljenje Europske komisije. Tu vrstu potpore cijenimo i pamtimo.
Kakav je kontekst 60. obljetnice? Ispada da i 50. i 60. obljetnica dolaze nakon nekih neugodnih rezultata referenduma. Europska unija se 2007. mučila da nesuđeni rimski ustavni ugovor, koji nažalost nije postao ono što je trebao biti jer su ga na referendumu odbili i Nizozemci i Francuzi, bude pretvoren u tadašnji Lisabonski ugovor. Berlinska je deklaracija velikim angažmanom tadašnjih čelnika dovela do stupanja na snagu Lisabonskoga ugovora koji je de facto sve ono što je trebao biti ustavni ugovor, ali se tako ne zove. Međutim, postavio je temelje institucionalnog okvira Europske unije s kojim živimo danas.
Ovaj trenutak, koji ćemo u Rimu obilježiti u petak i u subotu, u svjetlu je negativnog referenduma Ujedinjenje Kraljevine koji je održan prošloga lipnja. Otprilike u isto vrijeme prošle godine ovdje smo vodili raspravu o globalnoj strategiji Europske unije, vanjske, sigurnosne i obrambene politike, a nismo računali na to da će Vijeće koje je to usvojilo imati svoj sastanak samo dan nakon negativnog referenduma. Taj kontekst zahtijeva puno introspekcije i analize svih političkih aktera, svih stranaka, svih europskih institucija o trenutku u kojem se nalazimo.
Moramo naći pravu mjeru, pravi balans onoga u što vjerujemo, a to je da je proces europskih integracija, europski projekt kao takav, dobar i koristan za europske građane, narode i države jer je on u svojoj biti mirovni projekt. Riječ je o projektu koji je nastao nakon Drugog svjetskog rata u kontekstu Marshallovog plana i kontekstu osnivanja Vijeća Europe i Sjevernoatlantskog saveza. Uski krug zemalja odlučio je 1951. staviti na nadnacionalnu razinu proizvodnju ugljena i čelika, sviju ključnih sirovina za ratne aktivnosti. Ta poruka mira s nadnacionalnom razinom se kroz ovih šest i pol desetljeća razvila u jednu veliku organizaciju koja u međunarodno-pravnom smislu ima sui generis karakter – niti je klasična međunarodna organizacija, niti je federalna naddržava. Vrlo je specifična s podijeljenim nadležnostima između Unije i država članica.
Da bi taj projekt bio uspješan i da bi dobro funkcionirao, mora imati potporu europskih ljudi. I hrvatskih ljudi. Naš je položaj nešto drukčiji nego što je položaj na primjer Italije u kojoj projekt živi od njegovog rođenja. Nama je Europska unija bila cilj od prvog govora hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana u Hrvatskom saboru, kao točka tri njegovih deset bitnih zadaća hrvatske države. Radili smo na njemu 23 godine. U ovoj dvorani nema nikoga tko tome procesu nije dao značajan doprinos i ne vjerujem da ima puno ljudi koji ne vjeruju u taj projekt i taj cilj na kojem smo intenzivno radili i imali ono što je jako važno – široki nacionalni konsenzus.
Naša optika nije ista kao što je optika zemalja utemeljiteljica. Tamo su javnosti doživjele Europsku uniju kao neku notornu činjenicu, pa su se u zadnjih desetak godina počeli stvarati određeni pokreti, osobito u velikim državama članicama, koji imaju izrazito antieuropski refleks. Ima i kod nas toga, ali nije još toliko izraženo. Najbolji indikator toga je tko su bili relativni pobjednici na europskim izborima 2014. u Ujedinjenoj Kraljevini, Francuskoj, Italiji, Španjolskoj. U Njemačkoj je Alternativa za Njemačku prvi puta te godine ušla u Europski parlament, zatim rezultati u Poljskoj te u još nekim državama članicama. Rezultati su bili vrlo jasan signal da o ovoj temi moramo voditi računa puno više nego što je to bilo do tada.
Ponavljam još jednom da je referendum u Ujedinjenoj Kraljevini bila u biti krupna politička pogreška bivšeg britanskog premijera. Čvrsto sam i duboko uvjeren da je to bio apsolutno nepotreban referendum. Unutarstranačka rasprava konzervativaca dovela je do lose situacije za Camerona, lose situacije za Ujedinjenu Kraljevinu i očito do lose situacije za cijeli europski projekt. Kakve ćemo globalne reperkusije imati, vidjet ćemo u sljedećim godinama. Nakon što nas naši prijatelji iz Ujedinjene Kraljevine, a sada imamo i datum notifikacije aktiviranja članka 50., o tome izvijeste, kada vidimo koliko će pregovori trajati, kakav će biti njihov rezultat, kakve će biti financijske implikacije i na Uniju i na Ujedinjenu Kraljevinu, tada ćemo moći podvući račun koliko je ta kriva politička procjena točno koga stajala.
Prema analizama Hrvatska je zemlja koja će najmanje osjetiti izlazak Velike Britanije iz Europske unije, međutim osjetit će ga kao i druge u našoj globalnoj snazi. Ujedinjena Kraljevina je država koja jedina, uz Francusku, ima nuklearni arsenal, jedina koja ima izrazito veliki proračun za obranu i jedna je od onih desetak država članica koja participira s 80 posto u europskom proračunu. To su fakti i bez nje cijeli projekt nije više tako čvrst i snažan kao što bi bio da su ostali uz nas. No - vox populi, vox dei, bez obzira na krive procjene.
Rimska deklaracija po meni ima jednu bitnu karakteristiku, a to je da je vrlo realna. Izričaj Rimske deklaracije u sebi nema nikakvu ambiciju da kaže da je ovaj trenutak nešto što nije. On vrlo realno sagledava naša zajednička postignuća u proteklih šest desetljeća, konstatira temeljne izazove s kojima se europski projekt u ovome trenutku suočava, ali isto tako i daje pogled prema naprijed.
S aspekta Hrvatske, a vodeći računa i o dokumentu koji je Europska komisija i predsjednik Juncker predstavio prije nekoliko tjedana koji govori o pet scenarija, želim reći da to nije meni s kojeg se bira samo jedna opcija – niti to očekuje Komisija, niti će to napraviti države članice. Europa više brzina, o kojoj se izrazito puno govori, postoji i danas. Hrvatska je recentna članica, nastoji dobiti pozitivnu evaluaciju ulaska u Schengenski prostor i nastoji ispuniti kriterije za eurozonu. Ponavljam još jednom, potpisivanjem Ugovora o pristupanju pristali smo ući i u eurozonu, dakle prihvatiti euro kao našu valutu, a to će se dogoditi kada kriteriji budu ispunjeni.
Postoje i drugi oblici pojačane suradnje, o tome smo raspravljali u Hrvatskome saboru prije tjedan dana. U nekima od njih sudjelujemo, a u nekima još nismo ušli u uži krug zemalja. Ta poruka se razabire iz ovoga rimskoga teksta. Dakle, postoje one članice koje žele ići naprijed u dublju, tješnju integraciju i povezanost i one koje smatraju da možda tim putem ne treba ići.
Što je za nas bitno? Za nas je bitno da taj proces Europa više brzina bude uključiv. Ja se čvrsto suprotstavljam jednoj via facti evoluciji stanja u kojem će se stvoriti direktorij pet najutjecajnijih i najznačajnijih članica koje onda za druge odlučuju o svemu. To ne bi bilo dobro. To će ojačati antieuropske pokrete u svim zemljama. Takav scenarij nije dobar. I zato moramo biti jako oprezni s tom temom, držati je otvorenom, uključivom, ponuditi svima da sudjeluju u svakoj nijansi, svakome sloju europske integracije, a ne ju učiniti ekskluzivnom samo za neke. Ne smijemo upasti u tu zamku Europe više brzina, nego joj moramo pristupiti mudro, otvoreno i uključivo. Mislim da su i naši ključni kolege i partneri iz najvećih država članica shvatili tu poruku. To je bilo jasno na neformalnoj raspravi koju smo imali prije dva tjedna, gdje su i kancelarka Merkel i predsjednik Hollande i nekoliko kolega iz zemalja utemeljiteljica shvatili tu poruku koju su im poslale zemlje koje su veličinom manje i stažem kraće u projektu. Svi imaju istu zabrinutost i to je dobro da se takva stvar prepozna.
Izazove koji su pred nama kao Unijom u ovom trenutku možemo definirati prije svega sa sigurnosnog aspekta. Globalne okolnosti od 1989. godine nisu bile zamršenije, neizvjesnije i međusobno povezanije kao što su danas. Ako gledate samo naše najbliže ozračje istočnog i južnog Mediterana, Bliski Istok, istočno susjedstvo Europe, asertivnu politiku Rusije prema nizu svojih susjeda, koja nije u velikoj harmoniji s politikom susjedstva Europske unije, promijenjene okolnosti u Sjedinjenim Američkim Državama, činjenicu da refleks učinkovitog multilateralizma nije više tako očit i na kojem moramo raditi i poticati ga, za zemlju poput Hrvatske postoje dva elementa na kojima se moramo temeljiti kada definiramo svoje i odrednice u međunarodnim odnosima. Prvi i glavni, naravno, je nacionalni interes, a drugi je međunarodno pravo. Male se zemlje samo na ta dva stupa mogu dobro pozicionirati u međunarodnoj zajednici, pa i u okviru Europske unije čiji smo dio. To znači da razumijemo projekt, da sudjelujemo u svim inicijativama od njihova začetka, da ih formiramo još dok su daleko od razine amandmana u Europskom parlamentu, nego dok su u inicijalnom trenutku promišljanja u raspravama gdje pokazujemo da participiramo u formiranju našega zakonodavnog okvira. Jer tu se vidi zrelost i koliko netko prati, a koliko netko stvarno djeluje.
Ovaj sigurnosni kontekst za nas, posebno u vezi istočno-mediteranske, zapadno-balkanske rute, predstavlja ozbiljan izazov i za poštivanje međunarodnog prava, poštivanje onoga što europsko pravo regulira u tom kontekstu i onoga što je naše nacionalno zakonodavstvo, a za i provedbu onoga ključnog europskoga, pa i kršćanskoga načela solidarnosti. O toj se temi najviše govori – kako solidarnost mi kao članice danas projiciramo u kontekstu ovakvih izazova.
Mi smo se tu postavili principijelno. Imamo geografsku okolnost da, premda smo mediteranska država, nismo na neposrednom udaru srednje mediteranske rute, kao što jesu Italija i Malta, ali dio obaveza koje smo preuzeli možemo odgovorno ispuniti kada je riječ o podnošenju dijela tereta s kojim je suočena cijela Europska unija na način koji nikada neće ugroziti niti našu stabilnost niti naše unutarnje procese. To je ono što je važno.
U gospodarskom smislu vjerujem da ovaj sastanak u Rimu dolazi, bez obzira na Brexit, u dobrom trenutku. Mario Draghi i Jean-Claude Juncker vrlo su pozitivni kada govore o gospodarskim trendovima. A ti su trendovi dobri i u Hrvatskoj i taj aspekt moramo nastaviti. Pozitivna konjuktura na tržištima Europske unije ima svoje refleksije i kod nas, stoga ćemo nastaviti s vođenjem odgovorne ekonomske i fiskalne politike, poticati na sve moguće načine rast BDP-a i smanjenje javnog duga i, naravno, voditi računa o što nižim postocima proračunskoga deficita. Premda smo suočeni, kao što svi znate, s nekim od krupnijih izazova za stabilnost našeg gospodarskog i financijskog sustava, ali i za to odgovornom politikom sa svim dionicima tog procesa možemo naći rješenje.
S aspekta budućnosti Europske unije mislim da je za Hrvatsku važno da jačamo demokratski legitimitet europskih institucija, da našom učinkovitošću apsorpcija europskih sredstava bude takva da većina hrvatskih ljudi zna kakva je korist od članstva. Kada smo imali referendum 2012., imali smo interne analize. Što mislite koliko se broj ljudi od 1990. do 2012. u našoj zemlji našao barem jednom u životu u situaciji da neposredno sluša nešto o europskoj temi? O aktivnostima svih naših vlada, sabora, predsjednika, diplomacije, delegacije, nevladinih udruga, sveučilišta, zaklada? Mi smo svi zajedno sa svim aktivnostima doprli tek do jednog od deset Hrvata. Samo se deset posto naših ljudi našlo jednom u životu u sobi kao što ste vi danas ovdje u Državnom arhivu. To su realnosti i činjenice.
Svaki puta kada krećem na neke od ovih tema vodim računa da devet od deset ljudi u najširoj javnosti o tome u načelu zna jako malo ili gotovo ništa. Zadaća je svih nas da senzibiliziramo javnost jer ćemo samo na taj naći izbjeći populizam, demagogiju, neistine ili manipulaciju. To je velika zadaća onoga što zovem mainstream politike – oni koji su tu da bi odgovorno upravljali zemljom. I tu nema podjele na lijeve, desne i centar, tu smo jednako odgovorni tko god bio na vlasti. Zato ćemo u mandatu moje Vlade voditi računa da se te europske rasprave često odvijaju dijelom u europskom odboru, dijelom u vanjskopolitičkom odboru, ali jako puno na plenarnoj sjednici Hrvatskoga sabora jer, nažalost, ona jedina ima kakav-takav eho u hrvatskoj javnosti. Tu je važna i uloga medija, i to analitička, kritička, transmisijska, da tu poruku pošaljemo. Jer bez nje ne možemo očekivati da na tim, kako kažu Francuzi, rendezvousima između važne odluke i birača, a to su referendumi, ljudi donose informirane i ispravne odluke. Baš zato što dolaze nespremni na te rendezvouse, oni su uglavnom negativni. A takvih je negativnih referenduma bilo preko desetak u zadnjih nekoliko godina.
Demokratski legitimitet, konkretna korist od projekata, europskih politika, redistributivne snage proračuna, i u konačnici zajednička snaga i sposobnost da odgovorimo na globalne izazove – u te tri točke, po meni, sublimiramo i ono što govori Rimska deklaracija, koja vodi računa o socijalnoj Europi i Europi obrane, domenama u kojima će i Hrvatska sudjelovati. Evo, na primjer, mjere koje imamo za zapošljavanje kombiniraju nacionalna i europska sredstva. To su bili prioriteti ove financijske perspektive pa sam uvjeren da ćemo na tome zajedno raditi i u ove tri i pol godine pred nama do njenoga kraja.
Želim vam puno uspjeha u ovoj današnjoj raspravi. Mislim da je ona održana u dobro vrijeme i da će imati odgovarajući odjek i efekte u hrvatskoj javnosti. Hvala vam lijepa.“
Uz predsjednika Vlade bili su potpredsjednica Vlade Republike Hrvatske i ministrica gospodarstva, poduzetništva i obrta Martina Dalić te ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković.
Uoči početka konferencije predsjednik Vlade primio je, u Banskim dvorima, državnog tajnika za europske poslove Predsjedništva Vlade Talijanske Republike Sandra Gozija, koji je također sudjelovao na konferenciji.